Piše: Saša ĐUROVIĆ
Napisah ja u prošlom obraćanju da je u Nikšiću po srijedi sapunica koja još nije ekranizovana, a dvoje dijametralno suprotnih su bili tako blizu matičara. Ovi pozitivni su ušli u debeo minus, kredibiliteta. Podnošenjem jedne ostavke i glasom protivno “dogovoru“. Obje radnje gratis. Da li?
A oni koji su pobijedili i slavili u izbornoj noći uzvikujući - Pobjeda! - kao da su skandirali istoimenom dnevnom glasilu. Ostali su kratkih rukava gubeći iz vida apsolutnu istinu koja glasi: “prvo skoči pa reci hop“. Ispostavlja se da su oni jedini gratis slavili. A radovao se, vidjeh na TV moj nekadašnji komšija Milutin Đukanović, vidjeli smo se jednom u poslednjih 20 godina al cijenim da se nije promijenio. Idealista. Rijetko pošten. Eto, da zna pozitivni a „naivni“ Mladen Bojanić jer se „žalio“ u oko kamere da ne zna mnogo o njemu, kao da je Crna Gora Amerika pa teško znat o svakom sve. OK - skoro sve.
Naša Đekna na umoru: Uz digresiju, naravno, da je i Milutin morao poštovat simbole države u kojoj je kanio biti gradonačelnik. Zahvaljujući političkoj nezrelosti ili nepremostivim razlikama između dva politička pola meni je bilo jasno od samog početka da je dogovor u Nikšiću nemoguć uprkos činjenici da Crnogorci ljube fotelje makar onoliko koliko stari Crnogorci ne ljubljahu lance. Zato sam, davno još, eventualnu koaliciju nazvao “protivprirodni blud na lokalnom nivou“.
Ali, ne bih se bavio lokalom osim na nivou Đekne. Gledam skoro tv urednika kako u autorskoj emisiji reče nešto sa čim se apsolutno slažem. Nešto što je prvenstveno crnogorski (onda kad se podrazumijevala pravdoljubivost makar) a onda i u skladu sa evropskim normama što je vrlo bitno ako Crna Gora želi tamo, a evo se, tim povodom, oglasio i ministar pravde izjavom da “prije nego li Crna Gora postane dio EU, EU treba da postane dio crnogorske stvarnosti“. Ta, i izjava tv autora su mi djelovale ohrabrujuće.
Autor je, krajnje konkretno, pozitivnom Darku Pajoviću u brk (imaginarni) rekao da “svako ko se nelegalno obogatio treba da ide u zatvor!“
Živa istina! Pajović je pokušao da amortizuje tu izjavu, ne znam samo zašto ako imamo u vidu program stranke čiji je lider. Nominalno makar. Možda jer, nije siguran baš, kako su se obogatili neki kreatori mu stranke i stvarni njen lider?! Legalno ili ne?! Kopernikanskog li obrta u percepciji koji je tv autor istini za volju zaslužio djelanjem (pomenutom izjavom) pa ću -„Živa istina“ je - braneći ga i sebe branit.
Kako se rađa armija poslušnika: Evo zbog čega. Ja sam u par tekstova na ovom portalu napisao zašto mislim da je Milo Đukanović - OK, kao što sam naglasio i dje je, po mojoj procjeni makar, griješio.
Naravno da je aksiom, da se podrazumijeva, da sam mišljenja kako treba da se odrekne makar trećine kadrovika u partiji kojom predsjedava jer su potpuno nestručni i neupotrebljivi, osim za tavorenje. Sada, kada je mandatar ima sjajnu priliku za to, obzirom da je bila strahovita lakoća postavljenja nestručnih osoba na odgovorna mjesta. Napravio je dobar potez ovim kovertiranjem blanko ostavki. Pa neće dovijeka, u većini, nestručni a posle svih ovih godina i istrošeni, rukovodit a ništa pametno ne radit do slijepo slušat gospodara?!
Kao rezultat toga implicira otužna činjenica da se za 23 godine vladavine Đukanovića nije oformila garnitura političara koji će ga dostojno zamijenit, ali to nije čudno, meni makar. A nije mi čudno jer - ne može se od slijepih poslušnika očekivat ništa do servilnost. A servilnost ne stvara dobre kadrove. Naprotiv: samo onaj ko slobodno misli dobro prosuđuje! A poslušnici ne misle uopšte a kamoli slobodno.
Moja velika krivica: Nego da se vratim na temu. Dakle, u tom tekstu u kom sam afirmativno pisao o Đukanoviću, smatrajući ga zaslužnim za sve dobro koje je Crna Gora napravila u sferi novije politike, ja nijesam imao utisak da sam pretjerao. Ni sad nemam takav utisak jer nijesam ja dodijelio Đukanoviću nikakve zasluge koje mu ne pripadaju, ali sam – naivno - smatrao da su me čitali u glasilima u kojima sam pisao prije ovog zanemarujući činjenicu da su ta glasila izvan Crne Gore.
Mea culpa! A onda, moj drug iz djetinjstva, a danas savjetnik u jednom ministarstvu, sretne me pa kaže: “Saša, čitao sam par tvojih tekstova o Đukanoviću na Analitici i da te ne poznajem, mislio bih da se kandiduješ za ministra u najmanju ruku“ . „Jesi li lud ti..?“- pitam ga - „Ma, kažem ti, znam te pa nemam dilemu, ali da te ne poznajem..“
I onda, činjenica je da, javni nastup umije da zavara. Sve ovo zbog tog što ja pomenutog tv autora ne poznajem, a dojmio mi se, baš kao i nekim stranim zvaničnicima u Crnoj Gori, prorežimskim prilično. Sve do ove, apostrofirane izjave. Možda je moj doživljaj njega bio produkt poznavanja geneze uspona nekih osoba, iz svijeta novinarstva, na hijerahijskoj ljestvici vlasti. Kad se sjetim Milorada Vučelića samo. Prvi intervju koji je „radio“ sa Miloševićem mi se urezao u memoriju, k’o da ga gledam. Kad tada vidjeh Vučelića sjetih se genijalnog Voltera koji je rekao “Čovjek je trska koja drhti“.
Poslije je ta „SPS-trska“ dosegla neslućene visine u srbijanskoj nomenklaturi vlasti da je i sam bio iznenađen, sa sve tompusom. Tako da, priznajem, moguće da sam prenebregao ono “ne sudi o ljudima dok ih ne upoznaš“ pa me, moguće je, prevario utisak da se novinar -urednik ponaša prilično snishodljivo kad mu u goste dodju predstavnici vlasti, oni visoki pogotovo. Ali, ako ne poznajem njega sebe znam valjda. A onda, kako sam sklon introspekciji upravo da ne bih griješio ili da bih greške sveo na minimum, preispitah se pa se prisjetih koga sam sve, iz vlasti i bliskih joj, apostrofirao u negativnom kontekstu, na ovom portalu samo.
Sjetih se da je to bio direktor nacionalne avio kompanije, uzgred i muž ministarke vojne, pa onda neki ministri i zamjenici im, visoki kadrovici vladajuće partije, pa još mnogo njih, pa mi bijaše čudno. Kako se to ja kandidujem ako „udaram“ po onima koji su jako bliski Đukanoviću?!
Mugijevi you tube gafovi: Evo baš mi pade na pamet jedna epizoda koja će sigurno, a rapidno, ubrzati moju “kandidaturu“ u namještenje. Sjetih se Miomira Mugoše i njegovog „gafa“ na teniskom turniru u Rimu u kom Mugoša “primal scream“ glasom ometa Federera prilikom servisa.
Nije strašno što je on to uradio, dešava se, mada sam zaista bio iznenađen tolikom količinom ljubavi prema Đokoviću koji je i meni drag btw, al ne toliko da bih uslkiknuo njemu u čast baš u trenutku dok mu se protivnik priprema za servis. Ili to nema veze sa ljubavlju, nego sa kulturom i pravilima ponašanja. Ali, strašno je što se Mugoša neposredno po tom, a po Federerovom pogledu koji ga je strijeljao u trajanju sekund-dva, samozadovoljno smije. Navikao je od slugeranjskog, domicilnog plebsa na odobravanje u većini, ali Rim nije u Crnoj Gori pa se osim njega nije nasmijao niko.
Mugoša kao da ne zna za onu: “U Rimu se ponašaj kao Rimljanin!“ Taj „gaf“ je bio sve osim duhovit!
Pa se onda sjetih mnogih koji kažu“ Šta je Mugoša uradio od Podgorice, kako je lijepo izgradio“. Što je OK, pogotovo kad se sjetim da mi je Zoran Čutura, znameniti hrvatski košarkaš, pričao da, kad je bio izvjestilac sa EP u Podgorici 2005. godine, su ga crnogorci htjeli razapet kad je rekao da je Podgorica jedan od 4 najružnija grada u kojima je boravio. Nije on znao da, crnogorci kao ultrasujetni ne vole da im se kaže “Živa istina“.
A onda i ja, sve se „kandidujući“ pitam: “Čekajte, je l’ Mugoša Podgoricu izgradio od svojih para?“ Ako se ja takvim opservacijama kandidujem alal mi kandidatura! Indirektni angažman u politici, daleko od domicilne da se razumijemo odmah, i iskustvo drugih me naučilo da se kandidatura ističe drugačije. Bijah u funkciji savjetnika u nekoliko navrata i uvjek potencirah stručnost i znanje kandidata. Kad nema stručnosti i znanja kakve su u većini ovdašnje kandidature, kandidatura se ističe dijametralno suprotno. Podilaženjem, a prema takvima gajim neku, specifičnu vrstu prezira. Nikad se ne pravdam jer vodim računa o vlastitom činjenju ali, prosto sam morao pojasnit kad me drug savjetnik ponukao već.
Kao što me pozitivni Pajović, amortizovanjem jedne ohrabrujuće, u potpunosti u skladu sa normama EU, izjave ponukao da se prisjetim kako je, ne tako davno „zaurlao“ na Jelka Kacina u predizbronoj kampanji. Kad je Kacin rekao da Evropsku Uniju ne zanima promjena vlasti u Crnoj Gori, Pajović, dva puta reče, povišenim tonom (smrzli su se od straha svi zvaničnici EU u regionu) „Jelko, ko te pita?“
Dajući sebi epski na značaju. Uzgred, Kacinu je nepoznat podatak da pozitivni Pajović egzistira uopšte, a na bilo kojoj političkoj mapi pogotovo.
