Uz Dada Đurića i Uroša Toškovića, Pero Nikčević je treći veliki crnogorski slikar sa internacionalnom reputacijom, koji živi i stvara u Parizu. Nikčević je majstor crteža, grafike, ulja na platnu i drugih likovnih tehnika.
Zbog suptilnih kolorita na slikama, što se naročito pokazuje na novim Nikčevićevim „Crnogorskim pejzažima“, neki ga već s pravom nazivaju „crnogorski Van Gog“.
Davno se prvi put obreo u Parizu daleke 1976, gdje je godinu boravio u gradu svjetlosti, kao stipendista francuske vlade. Tada je radio zidno slikarstvo i monumentalne formate kod francuskog akademika Žana Bertoldea. Nakon kraćeg studijskog putovanja u Ameriku, vraća se u Belgiju i Francusku, a od 1987. godine stalno se nastanjuje u Parizu.
Nikčević se izložbom, u galeriji Crnogorske kuće u Vrbasu, koja će biti otvorena krajem septembra, vraća crnogorskom pejzažu. Tridesetak ulja na platnu predstavljaju jednog novog Nikčevića, sa svim likovnim majstorstvom, suptilnim mediteranskim bojama, senzacijama i zanosima, te primordijalnim vraćanjem prirodi, moru, jezerima i nadrealnoj ljepoti crnogorskog krajolika.
Da li ste ovih trideset crnogorskih pejzaža spremili kao dio kolekcije koju ste jednom najavili kao želju da „naslikate cijelu Crnu Goru i da tim pejzažima opašete cijeli svijet“ i time, na neki način, zaokružite svoj likovni opus?
NIKČEVIĆ:Nijesam spremio, nego više ,,porodio“ te slike, jer već odavno nosim to breme, te se to moralo desiti prije ili kasnije i upravo se predstavljanje ljubiteljima mog stvaralaštva dešava na istom mjestu gdje sam, prije 45 godina, to učinio, a krivac za to je bio unuk čuvenog Svetozara Miletića, prof. dr Svetislav. Niz izložbi crnogorskih slikara, poslije Voja Stanića, nastavio sam ja, tom prilikom sam zakasnio na otvaranje, a sada obećavam da ću doći na vrijeme. Posebno sam srećan što ovaj put izložba dobija posebno svečan izgled, jer je dio otvaranja galerije kulturnog centra Crnogorskog vijeća u Srbiji, gdje sam toj galeriji zavještao svoj poklon, sliku „Crnogorka“, pa sam emotivno ganut. Ništa se od ovog ne bi desilo da se nije probudilo jedno staro prijateljstvo, sa Mirkom Zečevićem, kojeg sam posljednji put vidio prije skoro deceniju u Parizu, koji je jedan od osnivača Crnogorskog vijeća i ujedno glavni operativac, koji me je pozvao da ja i moje slike budemo prvi gosti u prelijepom zdanju galerije Crnogorske kuće u Vrbasu.
Crnogorskim pejzažima se predstavljate kao majstor mediteranske poetike, suptilnih boja i svjetlosti, na kojima se osjećaju inicijacije Vašeg omiljenog slikara Van Goga. Možete li reći nešto o iskustvima kako su nastajali ovi pejzaži, na kojima dominiraju Boka Kotorska, Skadarsko jezero itd?
NIKČEVIĆ:U svakom mom izrazu čuči neđe Van Gog, ja sam kao šesnaestogodišnjak donio odluku da se poklonim umjetnosti, radi opčinjenja koje sam doživio, zbog njegove izložbe u Beogradu, na kojoj sam zbog očeve zabrane bio posredno, časopis Nin je bio u tom slučaju galerija, sa utiskom koji još uvijek traje. Jednostavno sam se sada kao nikad prije vratio u kožu tog dječaka, i prigrlio ove detalje, kao mladić pored pripremljenog štafelaja i šešira, bio je prisutan neki strah koji je sad neobjašnjivo nestao, možda mu je pomogla i nostalgija koja me polako obuzima.
Na pejzažima je sve u plavetnoj simfoniji, kao da su brda ustalasana uz more, Boka i Skadarsko jezero dobili su izraz kao u paleti nekog crnogorskog Van Goga. Rekli ste da Vam je on više od idola, ali i da svaki čovjek i umjetnik treba da traga za svojim osloncem. Da li ste Vi pronašli svoje umjetničko, odnosno kosmičko težište?
NIKČEVIĆ:Tačno je to, Van Gog mi je više od idola, prije bih rekao umjetnički roditelj, ali sam ja odavno izgradio sebe kao prepoznatljivog umjetnika, izborom, tehnikom, pristupom, mada najbolji sud daju posjetioci galerija, gdje se moji radovi nalaze, njihova je presudna. Moj uži zavičaj ima iza zida Vrtačko jezero, a rijeka Zeta, Boka Kotorska i Skadarsko jezero sa Rijekom Crnojevića prirodno su omeđeni gorostasnim planinskim vijencima, koji se ogledaju u tim morskim i jezerskim vodama. To me približava misterioznom kosmičkom težištu. Čudan je osjećaj da taj nemir pejzaža gorštačke Crne Gore zaživi u bačkoj ravnici, koja me jako podsjeća na Normandiju gdje je rođena moja starija kćerka i Van Gogovu Nizozemsku, gdje je rođena moja unuka.
Što je Vaš životni i umjetnički san? Koliko Vam je za slikanje u životu bila važna ljubav - prema motivima sa nekih Vaših slika, reklo bi se da je ljubav bila jedina oblast u kojoj ste bili najviše ranjivi?
NIKČEVIĆ:Ja već sanjam, srećan sam roditelj, sluša me linija, radujem se bojama, uvijek sam na pragu inspiracije. Ubijeđen sam da nije bilo tog ranjavanja da ne bi bilo ni tog originalnog izraza, slikarstvo je bilo lijek, melem na rane. U mladosti sam živio monaškim životom, usamljen u Beogradu, potom u Parizu. San o idealnoj ljubavi završio u Los Anđelesu. Tada sam dobio zabranu da ponovo sretnem djevojku za koju sam vjerovao da je moja Mona Liza.
Može li se reći da se na novim slikama vide dva Vaša povratka - povratak možda malo zaboravljenom pejzažu i CrnojGori?
NIKČEVIĆ:Uvijek sam ja bio tu, samo fizički na drugim svjetskim adresama, pa bih prije to nazvao navraćanjem a ne povratkom, a ta svjetlost Pariza, gdje najčešće boravim, izoštrila je crnogorski pejzaž u kojem su se pojavili neki likovi, moram priznati, ne znam iz kojeg vremena, ali svakako sa crnogorskog podneblja.
Na mnogim Vašim radovima, bilo da je u pitanju krajolik, žena, apstrakcija, ispod svih slojeva i linija naslućuje se neki crnogorski arhetip prekriven svjetskim doživljajem i iskustvom. Čini se da iz te povezanosti i prožimanja izviru najvažnije poruke Vaše umjetnosti?
NIKČEVIĆ:Poruka je na slikama, ako je ne shvate konzumenti onda ja nijesam uspio. To je moj rječnik, knjiga iz koje se čita, ja nemam drugi dar. U raznim periodima i fazama mog stvaralačkog života, koji traje već pola vijeka, nametale su se opsesivne teme: autoportreti, mrtve prirode, žene, neki pejzaži, ali više iz snova.
Sada sam licem u lice sa crnogorskim pejzažom, doživio sam impulsivnu simbiozu svega toga i vjerujem da je uspješno iskristalizovano na ovim novim platnima koja će biti izložena u galeriji Crnogorske kuće u Vrbasu. Nadam se da će do publike doprijeti isti uzvišeni doživljaj koji se i meni desio u susretu sa crnogorskim pejzažom. Vjerujem da je smisao ove izložbe upravo u tome.
Jednom ste rekli da se osjećate kao ambasador Crne Gore u svijetu. S obzirom na to da ste već dugo u Parizu, kako je danas biti Crnogorac u Parizu? Što biste izdvojili iz Vaše životne i umjetničke biografije na toj relaciji Pariz - Crna Gora?
NIKČEVIĆ:Na samom početku bio sam Jugosloven, u međuvremenu postao Francuz, odvajkada Crnogorac, roditelj jedne Francuskinje i jednog Francuza, koji imaju želju da postanu Crnogorci, a za koji dan putujem za Pariz sa kćerkom Crnogorkom, koja je odnedavno i Francuskinja, iz čega je moj internacionalizam više nego očigledan i opravdan.
Čitajući knjigu Henrika Angela „Herojski narod“, ponosan sam na istoriju crnogorskog naroda, iz koga potičem, i posvećujem mu dio mog slikarstva inspirisanog Crnom Gorom. Zahvaljujem se organizatoru ove izložbe, koji mi daje priliku da to i pokažem.
Na slikama spajate ljepotu i čulnost, eros i zagonetnu emocionalnost. Vi ste slikar ljubavi, žene… Sve je u nekoj posebno osjetljivoj i suptilnoj simbiozi. Da li se može reći da ste sada, sa ovim pejzažima, nešto smjelije i jasnije iskoračili iz dosadašnje poetike?
NIKČEVIĆ:Da, potrudio sam se, i tu ste u pravu, da to uradim najjasnije i najsmjelije, koliko je to realno moguće. Čekao sam izlazak sunca u različitim krajolicima Crne Gore i pratio sjenke koje nestaju kada je sunce u zenitu. One se ponovo javljaju u popodnevnom periodu i predvečerje i sve to daje neiscrpnu inspiraciju koju sam ovim pejzažima i izložbom započeo.
Otvaranje i programi Crnogorske kuće u Vrbasu
Prema informacijama iz Crnogorskog nacionalnog vijeća, izložbom Pera Nikčevića biće otvorena Crnogorska kuća u Vrbasu. Do kraja godine u ovoj kući će biti upriličen niz kulturnih programa.
Tokom izložbe Nikčevića u galeriji će biti ,,Mali poetski teatar“ gdje će glumci govoriti poeziju crnogorskih autora, a nakon izložbe gost Crnogorske kuće biće proslavljeni crnogorski i jugoslovenski reditelj Veljko Bulajić.
Publika će imati priliku da vidi reviju njegovih filmova „Čovjek koga treba ubiti“, „Bitka na Neretvi“, „Vlak bez voznog reda“ i dr. Programi će biti nastavljeni i u Beogradu, promocijom knjige „Dukljanski horizonti“ dr Danila Radojevića, te nizom tribina sa temama iz crnogorske političke i kulturne istorije.
