Strasti se još nisu smirile nakon nedjeljnih događaja kada je na Cetinju, uz upotrebu policijske sile i protivljenje građana, za mitropolita crnogorsko – primorskog ustoličen Joanikije. Onemogućeni da u prijestolnicu Crne Gore dođu blokiranim cestama dvojica velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve (SPC) mitropolit Joanikije i patrijarh Porfirije na Cetinje su došli helikopterom i okruženi jakim policijskim osiguranjem.
Mjesto za ustoličenje nije slučajno izabrano jer Cetinjski manastir je mjesto koje vijekovima zrcali identitetski duh Crne Gore i oni koji su se protivili da baš taj hram bude poprište ustoličenja poglavara SPC-a, negodovali su protiv tog „simboličkog nasilja“.
O kako širokom frontu protivljenja je riječ najbolje govori činjenica da je gradski parlament Cetinja, službeno, od policije i Vlade Crne Gore tražio da se zabrani ustoličenje mitropolita Joanikija, na šta su se pomenute institucije oglušile.
Sada cetinjski gradski parlament najavljuje da će 14. septembra raspravljati o građanskoj inicijativi za vraćanje Cetinjskog manastira Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC).
O događajima na Cetinju i uzavreloj političkoj situaciji u Crnoj Gori, za Al Jazeeru govori poznata novinarka i politička komentatorica Tamara Nikčević.
„Kako naći zajednički jezik sa onim ko vas naziva „pečurkama koje će nestati“?! Baš tako je mitropolit Crkve Srbije Joanikije, dvije-tri nedjelje uoči ustoličenja, nazvao Crnogorce: pečurke koje će nestati. Kako ćemo nestati? Onako kako je nestalo više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici?! Jer riječ je o istoj matrici: velikosrpski šovinisti svoje neprijatelje – narode ili pojedince, svejedno – najprije dehumaniziju, demonizuju, a onda sistematski rade na njihovom nestanku”.
Slike ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija obišle su svijet. Mitropolit crnogorsko – primorski ustoličen je uz protivljenje građna Cetinja i uz opetovanu upotrebu sile. Kakva je slika u subotu odaslana u svijet?
– Upravo onakva kakvu ta institucija zaslužuje. Riječ je o crkvi koja je poslednjih trideset godina podsticala i blagosiljala sve osvajačke ratove Srbije i sve srpske ratne zločince; o crkvi koja je konstantno huškala protiv drugih naroda, štitila pedofile, ubice i kriminalce; koja je muslimane nazivala „lažnim ljudima lažne vjere“, onima što „smrde na loj“, a Crnogorce „Đilasovim kopiladima“, „ustašama“ i „milogorcima“; Paradu ponosa „paradom srama“…
Predstavnici takve crkve – jedan prost, pokvaren i ne naročito inteligentan, drugi lukavi obavještajac – 5. septembra ujutro su, pokrivani pancir-ćebetom i u pratnji vojnika susjedne države naoružanim dugim cijevima, umarširali u Cetinjski manastir. Ova slika srama objavljena je u svim crnogorskim, regionalnim i svjetskim medijima.
Zašto su velikodostojnici SPC-a toliko insistirali da se ceromonija održi baš u hramu na Cetinju?– Zato što su Cetinje i Cetinjski manastir vjekovni simboli crnogorske državnosti i identiteta. Predsjednik Aleksandar Vučić očito je pomislio da će jutarnjim desantom svojih komandosa-crnorukaca u crnogorsku Prijestonicu poniziti Cetinje i građansku, evropsku Crnu Goru. Ponizio je sebe, naravno. I Srbiju koja se od njegove vlasti neće oporaviti narednih stotinu godina.
Zašto to mislite?
– Sjećam se da je moj urednik u beogradskom nedeljniku Vreme Dragoljub Žarković još 2012. godine govorio da u Srbiji, nakon Vučića, „neće ostati ni kamen na kamenu“. Tokom posljednjih devet godina, predsjednik Srbije uspio je da uništi, ponizi ili kupi opoziciju, civilni sektor, medije, SPC, Univerzitet; da na vodeće položaje u svojoj administraciji i javnoj upravi dovede polusvijet izmilio iz radikalskih jazbina; da Srbiju zavadi sa svim susjedima, da građane otruje mržnjom prema svim jugoslovenskim narodima, da, neprekidno ponavljajući da se zalaže za mir, i regionu i Evropi konstantno prijeti ratom… Tokom nepune decenije, pošlo mu je za rukom da do temelja razori srpsko društvo.
„Ovako nije bilo ni u vreme Slobodana Miloševića“, ponavljaju moji beogradski prijatelji.
Vučićev režim pravi crne liste, na koje je stavio i poslanike crnogorskog parlamenta što su nedavno glasali za rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Upravo zato svako malo slušamo o iživljavanju srpskih carinika nad Draginjom Vukasanović Stanković, Dragicom Sekulić, Damirom Šehovićem i njegovom maloljetnom djecom, Ervinom Ibrahimovićem…
Strašno je da na tu agresiju, karakterističnu za tridesete godine 20. vijeka, i Zapad i Brisel uporno ćute.
Mnogi misle da je crkva trebala naći „zajednički jezik“, postići kompromis sa pravoslavnim vjernicima i građanima Crne Gore koje u toj instituciji ne vide prijatelja. Zašto je nedostajalo potrebe za većim međusobnim razumijevanjem?
– Kako naći zajednički jezik sa onim ko vas naziva „pečurkama koje će nestati“?! Baš tako je mitropolit Crkve Srbije Joanikije, dvije-tri nedjelje uoči ustoličenja, nazvao Crnogorce: pečurke koje će nestati. Kako ćemo nestati? Onako kako je nestalo više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici?! Jer riječ je o istoj matrici: velikosrpski šovinisti svoje neprijatelje – narode ili pojedince, svejedno – najprije dehumaniziju, demonizuju, a onda sistematski rade na njihovom nestanku. Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Ivan Stambolić, Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Zoran Đinđić… Te su pečurke nestale onako kako Joanikije zamišlja da će riješiti crnogorsko pitanje. Konačno.
Zašto crnogorska Vlada i njeni najeksponiraniji reprezenti nisu uslišili želju gotovo polovice stanovništva i spriječili Joanikijevo ustoličenje baš na Cetinju?
– Koalicija Zdravka Krivikapića, Dritana Abazovića i Alekse Bečića ne donosi odluke. Njihova Vlada je marionetska i kvislinška, jer zastupa interese susjedne države i njene crkve. Podsjećam da u avgustu prošle godine višedecenijsku vlast DPS-a i njenih koalicionih partnera nije smijenio savez koji je samo nominalno vladajući, nego Crkva Srbije.
Popovi vladaju Crnom Gorom, u čemu im zdušno pomažu Vučićevi tabloidi, proruski koncern Vijesti i pojedini diplomatski predstavnici zapadnih zemalja u Podgorici.
Desantom na Cetinje komandovao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je, kao osvjedočeni dobrovoljni davalac tuđe krvi još od devedesetih godina prošloga stoljeća, i ovoga puta bio spreman da desetine hiljada glava crnogorskih građana založi kako bi ostvario svoj sumanuti naum pokoravanja Cetinja i Crne Gore. Abazović, Bečić i Krivokapić bili su tu da izvrše njegovo naređenje.
Jadna je to pobjeda!
Ako uzmemo u obzir da je pokojni mitropolit Amfilohije bio predvodnik crkvenih litija kojima je počelo „rušenje vlasti“ da li se nedeljno ustoličenje Joanikija može tumačiti kao politički akt „pokoravanja Crne Gore“?
- Uprkos svemu, velika je razlika između mitropolita Amfilohija i njegovog naslednika, koji je, kako reče Svetislav Basara, „na tron Sv. Petra Cetinskog ustoličen – cinik bi rekao instaliran – da bi razgradio ono što je njegov prethodnik Amfilohije gradio trideset godina“. Basara govori o tome da je Vučićev (ne)vjerni sluga – izdao je sve, izdaće i Vučića – nedugo nakon proglašenja za novog mitropolita, temeljno raskrstio sa nasleđem svog prethodnika: ukinuo je Episkopski savjet, titulu arhiepiskopa, posmjenjivao sve sveštenike bliske mitropolitu Amfilohiju, a Mitropoliju crnogorsko-primorsku sveo na jednu od eparhija Crkve Srbije.
Uticaj i autoritet novog mitropolita Crkve Srbije mogao se vidjeti u noći 4. septembra ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici: umjesto najavljenih desetina hiljada vjernika, raskošnom pink tulumu, priređenom u čast dolaska patrijarha Porfirija, prisustvovalo je svega 3-4 hiljade pripadnika „vjernog naroda“.
Zanimljivo je da u svom banalnom govoru izgovorenom pred podgoričkim Hramom, koji je podsjetio na sladunjave zapise u đačkim spomenarima („u srcu sam te zaključala, ne možeš izaći, ključ sam izgubila, ne mogu ga naći“), patrijarh Porfirije ni jednom nije pomenuo Crnogorce. Umjesto Crnogoraca, u srcu je zaključao „narod Crne Gore“.Valjda ćemo preživjeti tu ljubav.
Mnoge u Crnoj Gori, kako čitamo u medijima i na društvenim mrežama, ljuti što je pravo SPC-a na Cetinju „branjeno“ uz dosta represivne sile. Da li je policija postupila ispravno i da li je bilo prekoračenja dozvoljene i primjerene upotrebe policijske sile?
Profesor Zlatko Vujović je, gostujući na vašoj televiziji, s pravom primijetio da ovakav stepen nasilja i brutalnosti policije Crna Gora ne pamti. Možda i zato što su, uz suglasnost crkvenih miševa – premijera Krivokapića, potpredsjednika Dritana Abazovića i ministarke odbrane Olivere Injac, desantom na Cetinje rukovodili predsjednik Aleksandar Vučić i njegove službe bezbjednosti. Podsjećam da je Crna Gora članica NATO.
Bila sam svjedok i tog vremena, pa vam mogu reći da Slobodan Milošević nije izručio toliko suzavca, gumenih metaka i dimnih bombi na građane Srbije koliko je kvislinška Vlada Borata Krivokapića (Basara) izručila na Cetinjane. Policija je bacala suzavac kroz prozore stanova Cetinjana, jurila građane po ulicama, provodila starce zato što nose crnogorsku zastavu… Vjerujem da je njihov gazda u Beogradu sadistički uživao u tom prizoru.
Zanimljivo je da crnogorske NVO – Vanja Ćalović i njen MANS, na primjer – od čije se borbe za demokratiju do juče nije moglo živjeti, riječ nije progovorila protiv prekomjerne upotrebe sile na Cetinju. Baš kao ni huškački, proruski tabloid Vijesti ili „oslobođeni“ Javni servis, koji je, vjerujem na radost Ane Fernades Pisonero, izmislio priču o ranjenom policajcu na Cetinju.
Da li je, u simboličkom, real političkom i ideološkom smislu ustoličenje Joanikija uprkos mnogim protivljenjima izvedeno kako bi se dodatno potkopali suverenistički temelji Crne Gore?
– Marionetskoj Vladi Krivokapića bio je važniji kapric predsjednika Vučića i njegovog patrijarha Porfirija od činjenice da su u parlamentu Cetinja čak 28 od 32 odbornika – uključujući i predstavnike URA Dritana Abazovića – glasala protiv ustoličenja Joanikija Mićovića u Cetinjskom manastiru. Samo četvorica odbrnika cetinjskog parlamenta glasala su „za“.
Takođe, od 16 000 Cetinjana, njih 11 (jedanaest!) potpisalo je apel podrške srpskom mitropolitu. I ne, niko od njih nije tražio da se ustoličenje ne održi, samo da se ceremonija prenese u Podgoricu, Nikšić, Berane… Hoću da kažem da niko nije dovodio u pitanje prava i slobodu vjeroispovijesti vjernika Crkve Srbije, niti je pokušao da onemogući ritual ustoličenja. Traženo je da se ceremonija ne održi u Cetinjskom manastiru, tom vjekovnom duhovnom i svetovnom sjedištu crnogorske države.
Ali, kad smo već kod ugrožavanja vjerskih prava i sloboda, posljednje istraživanje profesorice Olivere Komar pokazuje da 43 procenta građana Crne Gore vjeruje SPC, dok su njih 21 posto vjernici Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). Agresivna kampanja lobiranja Crkve Srbije na Zapadu, posebno u SAD 2019. i 2020. godine, u koju su Vučić i Moskva uložili ogroman novac, bazirana je na prijesnoj laži.
Možete li biti određeniji i pojasniti o kakvoj se laži radi?
– Da 90 procenata pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori vjeruje Crkvi Srbije i da su tim vjernicima, donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ugrožena vjerska prava i slobode. Nažalost, u tu ogavnu laž i danas vjeruju pojedini zapadni ambasadori u Podgorici.
Sa druge strane, šta je sa vjernicima CPC? Imaju li Crnogorci pravo da vjeruju, da se krste ili vjenčavaju u crkvama i manastirima koje su gradili njihovi preci? Reći ću vam: nemaju. Jer ih iz njih istjeruju uzurpatori – agresivni srpski popovi koji ne priznaju Crnogorce ni crnogorsku državu.
Kakve će taj događaj imati posljedice u političkom i društvenom smislu i da li Crna Gora nakon „nedljenih dešavanja“ postaje još više podjeljena zemlja?
- Nedeljni događaji veliki su trijumf građanske, antifašističke, evropske Crne Gore. Vučićeva Srbija i njegove pudlice u Podgorici poražene su i razotkrivene. I to na više nivoa.
„Ko bi izašao pred građane da se nešto loše desilo patrirahu Porfiriju“, pita se Vučićeva lutka na koncu, crnogorski Sejdo Bajramović, vicepremijer Abazović.
A da se nešto dogodilo Cetinju i Cetinjanima?!
Vlada čiji je Abazović potpredsjednik na putu je da razvali crnogorsko društvi na isti način na koji je njihov gazda u Beogradu razorio srpsko. I ne samo to: ti ljudi opasnih namjera prijete da ponovo zapale Balkan. Građani Crne Gore svih vjera i nacija su na Cetinju 5. septembra pokazali da će se tom zlu oduprijeti. Podrška regiona, posebno Hrvatske kao članice EU i NATO, veoma je ohrabrujuća u tom smislu.
