„Crna Goro – crna li si!“
„Treba bježat odavde!“
„Nema gorih ljudi od nas Crnogoraca!“
Autokritika jeste jedna zdrava osobina, odaje utisak visokog nivoa društvene samosvijesti, ali... Ne čini li vam se da je taj trend postao toliko čest i neukusan, da je gotovo svako, bez kriterijuma, iz sve sumnjivijih motiva postao nemilosrdni mrzitelj, a ne kritičar, prema svom narodu, nezavisno od političkog pola kom pripada.
Onda kada se zdrava kritika pretvori u kritizerstvo, a uz to negacija kao stilski trend stava i promišljanja, nasuprot afirmaciji nečeg lijepog i dobrog, kreira se atmosfera u kojoj čitate statuse i tweetove po kojima bi neko sa strane zaključio da živimo u posebnom krugu pakla kojeg je Dante specijalno nazvao Crna Gora.
Uzmite random skrolovanje po mrežama kao eksperiment, vidjećete da je otprilike osam od 10 stavova formulisano u negiranju, kritizerstvu ili ciničnom ismijavanju, a samo je mali dio afirmativna pohvala, podsticaj i skretanje pažnje na nešto lijepo. Neko je rekao da je uvjek lakše reći destruktivno ne od kreativnog da. Negacija je uvjek glasnija, ima element pobune i ekscesa, te u nedostatku argumentacije često može figurirati kao surogat za stav, ili za kvalitetan stav.
Lišena analitičkog pristupa, vrednosno sudivši kroz krajnosti, neko je ili „najači kralj na svijet“ ili „totalni debil“, nešto je „najbolja stvar“, a nešto „najgora stvar koja se ikad desila u CG“. Dobro, razlozi za tu oskudnost u nijansiranju, dijapazonu sredstava... svega, su jasni. Nečitanje, instant internet obrazovanje i samopouzdanje bez pokrića. Iskombinujte ove stvari i dobićete prosječnog Crnogorca – mislim na građane Crne Gore, a kome smeta što ga tako zovem – srdačno ga pozdravljam.
Negacija je uvjek glasnija, ima element pobune i ekscesa, te u nedostatku argumentacije često može figurirati kao surogat za stav, ili za kvalitetan stav.
„Prosječni“ je dakle sklon turbo kvalifikacijama svijeta i ljudi oko sebe. Neko bi pomislio, u toj „tvrdoći“ izražavanja, da je ovo narod tvrdokornih ideoloških džinova, koji će za svoje ideale dati sve što imaju. Srećom, pa poneki od nas imaju dobro pamćenje i nikako ne možemo zaboraviti da su „prosječni“ horski, do prije samo godinu dana, kao papagaji ponavljali za tadašnju opoziciju – „ovo je najgora opozicija na svijet“! Ili: „Jedina gora stvar od crnogorske vlasti je crnogorska opozicija“. I, šta se dešava: „najgora opozicija na svijet“ dođe na vlast, a „prosječnima“ kreću da iskaču storiji i statusi podrške, blješte fotke sa kongresa URE uz pojašnjenje/opravdanje:„Ja sam od početka tu“. E nijesi, drugar! Nije taj fenomen od juče, sjetimo se pre-paid Crnogoraca koji su se pravdali sa „Ja sam Crnogorac od početka! Od devedest sedme“.
Ideološka evolucija je normalna stvar, ali ako se dešava baš odmah nakon CEMI-jevog uključenja... Neko će reći, pa dobro, glasači se prelivaju, normalna stvar – OKEJ! Ali onda neka ne iskazuju svoje političke ili bilo kakve druge stavove kao da su neki Robespjeri, ako će ih već ujutru zamijeniti novim!
E, ovog puta, u ovoj kolumni želim da odam počast, duboki naklon i izraz divljenja, za one građane koji ne kalkulišu sa idejama iza kojih stoje cijeli svoj život! Onima koji uvijek beskompromisno i bespogovorno koračaju na pravoj strani istorije, bilo to isplativo ili ne. Jer su vaspitani tako da drugačije ne mogu, jer je to odraz, kako se znalo reći, ljuckoće – najvažnije stvari na svijetu. Obraza. Onih koji kao sfinge čuvaju crnogorsku slobodu, suverenost, ali i dostojanstvo.
To su oni Crnogorci za koje je nezamislivo da uvrijede nekog zato što je Musliman, a ne da mu pišu uvrede po džamiji. Oni, za koje biti antifašista znači isključiti svaku mogućnost političke saradnje sa onima koji to nijesu. To su oni crnogorci koji su se pjesmom izvinjavali Dubrovniku zbog tuđih nedjela, jer ih je bilo sramota zbog njih. I konačno, zato što su nam ostavili važnu privilegiju – da smo jedini balkanski narod koji nije obolio od nacionalizma!
Nije da glorifikovana istorija jednog malog naroda nije nudila šansu za mitomaniju te vrste. Naprotiv, toliko je „materijala“ za tako nešto, da okolni narodi svoje mitove napajaju njime, prisvajajući i otimajući tudju baštinu, upravo zbog njene vrijednosti.
Poseban motiv zašto pišem u čast naših sugrađana, kojima ćemo dostojan vijenac izgleda plesti tek u nekim budućim vremenima, je zato što se „oslobođena“ Crna Gora žestoko ogriješila o njih. Političari sa svojim spektrom mehanizama kreiraju realnost na način koji će opravdati njihove apetite, postupke i ambicije. U „novoj“ Crnoj Gori jedan značajan dio političke elite sebe želi da predstavi kao alternativu podjelama, balkanskim zabludama, nacionalističkim polovima...
Nije lako danas biti Crnogorac u Crnoj Gori. Govorim o toj ugroženoj vrsti, koja ne pravi kompromise sa dostojanstvom nikad i nizašto.
U toj „intervenciji“, uticajni mediji, kupljeni intelektualci i dio diplomata kojima je servirana pogrešna slika o Crnoj Gori, te Crnogorce danas stavlja na poziciju suprotstavljenog pola srpskog nacionalizma, dok je navodno rješenje za Crnu Goru negdje između, u „pomirenju“ dva naroda. Jedino sa čim su Crnogorci u sukobu to je upravo nacionalizam koji ih provocira, šovinizam koji ih poništava i fašizam za koji su vjerovali da su ga pobijedili prije 70 godina.
Crnogorcima o kojima pišem, nije potrebno nikakvo pomirenje, ni sa Srbima, niti sa jednim drugim narodom, jer nisu u konfliktu ni sa jednim! Ta vrsta spina, u kojoj će se narodu koji je u trenutku otimanja kulturne baštine i državne teritorije raširio svoje barjake kao znak pobune, prišiti epitet nacionalista, strašno podsjeća na mehanizme zanata režije.
Naime, u mom poslu, kako bi priča reflektovala određenu ideju, okolnosti se kreiraju, postavljaju, šteluju na način, da sukob u drami plasira ono što mi želimo kao reditelji. U slučaju političke realnosti danas u Crnoj Gori, crnogorcima je reditelj upisao nacionalizam, kako bi svog junaka opravdao.
Nije lako danas biti Crnogorac u Crnoj Gori. Govorim o toj ugroženoj vrsti, koja ne pravi kompromise sa dostojanstvom nikad i nizašto. Novi sistem vrijednosti ih je, jednostavno, pregazio. Onaj ko pomene stradanja sa Mojkovačke bitke, balkanskih ratova ili Božićnog ustanka, biva označen od strane nekog hipstera iz nekog kafkijanskog sekretarijata nove vlade za opterećenog nacionalistu.
A sa „velikom tugom u srcu“ polaže vijence stradalima u tuđim genocidima. Zamislite Francuza koga u svojoj zemlji gledaju kao nacionalistu ako razgovara o padu Bastilje, zato što se o markatnim tačkama istorije razgovara u civilizovanom svijetu. Danas, u Crnoj Gori, to nije cool. O Zvicerima se ćuti. A po Ljubu piša.
