Još nekoliko riječi o tome koliko je, i zbog čega sve, važno kome će u nekoj vladi, koja bi gajila iskrenu misiju ka otvorenom, pluralističkom i građanskom društvu, biti povjeren resor kulture. Naime, upravo su ministarstva kulture one specifične radionice u kojim se kuje model buduće i projektovane društvenosti. Naravno, očekivano je da će budući mandatar vlade, recimo vlade Crne Gore, poučen iskustvima iz prethodnog i priličnog neslavnog jednoipogodišnjeg perioda, dobro razumjeti da će upravo resor kulture godinama formirati ono što se zove sistem društvenih i kulturnih vrijednosti i da će, u skladu sa tim sistemom, projektovati i ono što se u dobro uređenim društvima zove strategija za kulturu. Upravo će ukusi i vrijednosni stavovi budućeg mandatara i ministra ili ministarke za kulturu biti oni koji će, umjesto anahrone projekcije nacionalističko-teokratske države, ponuditi revitalizujući koncept prema kojem bi se Crna Gora vratila u svoju građanskost, na koju puno pravo imaju njene građanke i građani, jednako kao i pravo na insistiranje da se ona ostvari.
Dakle, bilo da se definiše kao skladište probranog znanja i mišljenja svakog društva, ili se primarno označava interakcijom na relaciji nacija – država, kultura bi, u svom najširem određenju, mogla biti viđena onako kako ju je vidio Edvard Said, kao ,,neka vrsta pozornice na kojoj se različiti politički i ideološki ciljevi uzajamno podstiču“, udaljena od apolonijskog ideala u onoj mjeri u kojoj je od ideala udaljeno „bojno polje“ na kojem se, često suprotstavljeni ciljevi različitih društvenih grupa, dinamično manifestuju i nadmeću. I kada nijesu mehanički određeni ideološkim i političkim kontekstom, umjetnici bitno kreiraju istoriju svojih društava, smatra Said. Oni istovremeno oblikuju i bivaju oblikovani istorijskim i društvenim iskustvom. Zapravo, „kultura i njene estetske forme dolaze iz istorijskog iskustva“, istovremeno oblikujući društvenu sadašnjost.
Na scenama različitih nacionalnih kultura, u različitim vremenskim isječcima, ali i naporedo, bivale su djelotvorne kulturne hegemonije i kulturni imperijalizmi baš kao i kulture otpora. Naporedo su se, dakle, kreirali i demistifikovali kulturni konstrukti u službi politika i ideologija ili pobune protiv njih. Znanje u kulturi je bez jasne predstave o njenoj stvaralačkoj snazi i raznolikosti njenih elemenata nedostatno, i ono, ukoliko pretenduje na kompleksnost, mora uključivati znanja o „kritičkim i često protivrečnim energijama“ kulture, o njenim antitetičnim osobinama kao i znanja „o njenoj vezanosti za ovaj svijet i saučesništvu u imperijalnim pohodima i oslobođenju“.
Koordinate se, kada je riječ o kulturi, zadaju svim raspoloživim sredstvima – od jezika i običaja do umjetnosti, medija i arhitekture. Međutim, činjenica koja posebno pogoduje instrumentalizovanju kulture od strane vladajuće doktrine je ona na koju, u nešto drugačijem kontekstu, ukazuju Tomas i Inkson, a koja se odnosi na specifičnu „nevidljivost“ ili skrivenost kulture: „Važan dio ledenog brijega, u ovom slučaju kulture, nisu vidljivi fizički simboli koji se nalaze iznad površine, nego su to skrivene vrijednosti koje su im u osnovi, i pretpostavke koje oni izražavaju“. Upravo su vrijednosti, društvene strukture i načini razmišljanja kao „nevidljivi“ djelovi kulture i najvažniji, ali i najpodesniji za ideološko oblikovanje i preosmišljavanje. Procesi ideološkog preosmišljavanja nijesu podjednako djelotvorni i izvodljivi u svakoj kulturi – u zavisnosti od toga da li su „čvrste“ ili „labave“, da li su, dakle, jednoobrazne i sačinjene od homogene populacije ili suprotno, da li su individualističke ili kolektivističke, u njima će se na različit način formirati i kultivisati osnovne kulturne vrijednosti koje su možda najuticajniji faktor u implantaciji određenog ideološkog ili političkog modela. U tom smislu, kulturne vrijednosti vidimo kao izuzetno moćne pokretače ili destabilizatore određene političke doktrine, u zavisnosti od toga da li se tako uspostavlja, konzervira, ili mijenja. Činjenica je, svakako, da promjena ideološko-političkog koda počinje i održava se promjenom do tada važećih i prihvaćenih kulturnih vrijednosti i stavova.
Ovu uzajamnost na relaciji kultura-društvenost-država, paradoksalno, možda najpravovremenije prepoznaju autokratski vladari, poput aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, apologete ideje „Srpskog sveta“. U ovaj osjećaj za pravovremenost uvjerili smo se i 15. februara, u Srbiji, kada je povodom dana njene državnosti predsjednik dijelio odlikovanja, a među odlikovanima se našli i pjesnici Rajko Petrov Nogo i Gojko Đogo. O predsjednikovom ukusu za kulturu, umjetnost i njihove ideološke premise i konsekvence ovih dana je najpreciznije pisao Tomislav Marković. „Pjesnici su“, piše Marković, „svoj dio posla obavili, pa je red da im političko krilo udruženog zločinačkog poduhvata oda priznanje i nagradi ih za zločinjenje. Vučić nije zaboravio na poete koji su razvijali retoriku zločina i genocida. Đogo i Nogo nisu dobili zlatne medalje uprkos svom ideološkom angažmanu, već upravo zbog njega“.
Zato će biti neobično važno kome će u sljedećem izbornom ciklusu građanke i građani Crne Gore, kao uostalom i građanke i građani Srbije, pokloniti svoje povjerenje, jer upravo od tog povjerenja zavisi u kakvoj će se državi probuditi onog čuvenog „jutra poslije“. Anahroni i razarajući društveni sistemi, utemeljeni na autokratskim, teokratskim ili ideološkim uzurpacijama svojih vladara, nikada neće moći da budu ni srećan ni spokojan okvir u kojem građani provode svoje egzistencije. Činjenica je i to da bez adekvatnih i ekspertski odabranih kulturnih strategija nijedno razoreno ili traumirano društvo ne može biti suštinski, vrijednosno, oporavljeno.
I upravo zbog toga – nije svejedno.
