Par dana nakon što su dobili poziv za mobilizaciju braća Viktor i Danil su napustili Moskvu. Rješenje su primili 22. septembra a već su 24. bili u avionu za Dušanbej u Tadžikistanu.
"Jednostavno, imali smo sreće da nađemo karte. Uspjelo nam je da ih kupimo za 1.000 eura po osobi, što je u tom trenutku bilo 300 posto više nego što se inače prodaju", kazao je Viktor.
Kažu i da su to bile jedne od jeftinijih koje su se mogle naći i da su cijene odmah narasle i do pola miliona rubalja, za sve koji su imali - i bili spremni da plate. Već su 21. i 22. sve karte za Kazahstan, Kavkaz, Turkmenistan bile rasprodate - jer za te zemlje nijesu potrebne vize.
Na granici ih niko nije zadržavao niti pravio problem, pa su stigli u Dušanbej. Tamo su ostali nedjelju, odatle avionom za Istanbul pa za Tivat. I na to su potrošili još po 1.000 eura.
"Mi smo uspjeli, jer su već od narednog dana vraćali ljude i zadržavali sve koji su na spisku za mobilizaciju", kaže Danil.
Normalni ljudi ne ubijaju...
U Moskvi su ostavili sve – posao koji obožavaju, porodice, prijatelje...
Njih dvojica rade u ski-školi sa djecom, vode ih u kampove, ljeti ih uče skejtu, rolerima, treniraju ih i to je ono čemu su posvetili život.
"Samo time želimo da se bavimo", govore gotovo uglas. Imaju međunarodne potvrde, licence za trenere, iskustva rada na međunarodnom nivou.
"Mi nijesmo željeli da pobjegnemo od kuće. Ne podržavamo rat i sama pomisao da treba ubiti nekoga nama je daleka i neshvatljiva. Misli o ubijanju svojih susjeda su nam nepodnošljive. Naša porodica je internacionalna, pola rodbine nam ima ukrajinsko porijeklo. Nas su i učili da smo bratski narodi i cijele živote smo proveli zajedno", reko je Viktor.
Ni pod kakvim zastavama se ne mogu ubijati ljudi, kažu oni i ističu da se nijesu odazvali mobilizaciji jer cijene opšte ljudske vrijednosti.
Odrasli su u porodici intelektualaca, naučili da stvari posmatraju kroz istorijske kontekste i imaju kritičku misao.
"Ali svuda na svijetu i uvijek će biti glupana", kaže Danil.
Obojica su tokom razgovora uznemireni, jer razmišljaju o porodicama koje su ostavili u Moskvi.
Kažu da njihovim porodicama vlasti sada ne prave probleme, ali da razmišljaju kao će to sve finansijski izdržati. Imali su potpunu podršku svojih supruga i djece da napuste Rusiju.
"Sada nam je ostalo da prikupimo sva dokumenta, naše licence, kako bismo mogli da profesionalno radimo svoj posao. I najvažnije, da porodice što prije dovedemo kod nas", kazali su oni.
Nadaju se da će u Crnoj Gori moći da rade ono što najbolje znaju, ali ističu da ne bježe ni od kakvog posla. Žele da se registruju i rade prema zakonu i ispoštuju sve procedure.
Od ove jeseni su imali velike planove za školu u Moskvi, da dobiju veće kvalifikacije, ali...
Dogodio se rat.
Svoje znanje i teško stečene licence i diplome će probati da stave na raspolaganje - zasad u Crnoj Gori.
Mnogo je nepoznanica pred njima, a dvojica braće od 33 i 37 godina ne gube nadu i vjeruju u svoje znanje i želju za radom.
Mobilizacija
Među svojim poznanicima imaju i onih koji nijesu uspjeli da pobjegnu od mobilizacije. Znaju od svojih prijatelja da su neke sugrađane vlasti ,,pokupile“ već drugog dana od dobijanja poziva i odveli ih na obuku za koju su im kazali da će trajati mjesec.
"Trebalo je da vidite lica Moskovljana, samo u prva dva dana kada je počeo rat. Da je to snimao neki fotograf, dobio bi veliku nagradu. Svi smo bili u šoku", govori Viktor.
Opisuje ta lica, ali i samog sebe.
"To vam izgleda otprilike ovako: na poslu ste, radite sa djecom, i kao trener i pedagog, imate osmijeh na licu dok im se obraćate. Onoga trenutka kada se prepustite svojim mislima, lice vam se opusti, zaledi i dobije tako ukočen i zabrinut izraz. To se vidjelo i na licima ljudi na ulici, dok hodaju, voze, pričaju preko telefona... Mi do posljednjeg momenta nijesmo vjerovali da se to dešava", kaže on.
Danil kaže da imaju nadu u Evropu, Crnu Goru...
"Jer to su ljudi kao što smo i mi. U ovoj situaciji, kada ljudi iz Rusije bježe, moram da kažem da odlaze najobrazovaniji, oni koji mogu da doprinesu bilo kojoj zemlji u koju dođu. Odlaze normalni ljudi koji ne žele rat", kaže on.
Zvanični podaci, koje je objavila Ruska Federacija, govore da će biti mobilisano 300.000 ljudi. Ipak, nezvanične informacije u medijima idu i do milion ljudi.
Viktor i Danil kažu da su vlasti obećale da neće pozivati one bez iskustva, koji nijesu odslužili vojsku, rezerviste drugog talasa, one koji nijesu prošli nikakvu obuku...
"A pozvali su sve! Sada navodno vraćaju neke, ali niko ne zna koliko i koga, vraćaju valjda one koji nijesu sposobni da se bore", ističe Viktor.
Kažu da su preko poznanika dobili vijesti da ti ljudi nemaju gdje da spavaju, troše svoj novac na opremu, dobili su spisak što treba da kupe, da je svima koji su mobilisani obećana plata
"Ne znam koliko, nije me ni zanimalo. Meni od njih ništa ne treba", kaže Danil.
Podjele i propaganda
Veoma ih brine globalna situacija, koja se odražava i na odnos ostalog svijeta prema Rusima. Obojica tvrde da je, nažalost, tanka linija između onih koji su za i protiv rata - manje od 50 odsto je onih koji su protiv.
"Nama prave problem vlast i oni koji podržavaju rat. Od onih koji podržavaju rat, većina nema novca da ode iz zemlje. A oni koji imaju, u većini slučajeva, ne razumiju Evropu, a u neku ruku se i plaše od nje. I radije ostaju. To je razlog zbog koga „podržavaoci“ sada ne napuštaju Rusiju. Takođe, dio onih koji podržavaju rat, ne želi da ide da se bori, već nas, koji smo protiv, tjeraju u njega i nazivaju izdajnicima naroda", objašnjava Danil.
Ističu da takvi ljudi, sve i da sakupe novac da izađu, nemaju znanja i vještine kojima bi mogli da zarađuju van Rusije.
Kažu da su sada podjele u Rusiji ogromne, da je društvo podijeljeno kao u građanskom ratu.
"Podijelili smo se na ,,crne“ i ,,bijele“ i nije moguće promijeniti mišljenje onima koji podržavaju rat. Mislim da je stepen mržnje između Rusa, koji podržavaju, i onih koji su protiv veći nego između tih Rusa i Ukrajinaca. I mislim da će biti gore, jer sad sve koji odlaze i bježe zapisuju kao izdajnike naroda...", kaže Viktor.
Ne mogu Rusi u tom totalitarnom sistemu da izlaze na ulice i protestuju, ponavljaju oni, jer je represivni aparat veoma jak.
"Propaganda je moćna. Mi ne možemo da vjerujemo u to da su u Ukrajini sve fašisti koji žele da unište sve rusko... to je nevjerovatno, ali ta propaganda dugo traje i veoma široko i duboko dopire", kaže Viktor.
Na pitanje kako se ljudi u Rusiji informišu, odgovaraju da je to veoma teško. U posljednjih nekoliko godina svi nezavisni mediji su zatvoreni, neki novinari i uhapšeni, te da imaju sreću što je internet ostao slobodan.
Čitaju i strane i ,,proputinovske“ medije, kako bi iz svega toga izvukli informaciju. Ali ističu da za to treba mnogo vremena kako bi čovjek iz svega izvukao sopstvenu, subjektivnu, kritičku sliku. Znaju da je ogroman uticaj ruske propagande i na ovim prostorima, zbog istorijskih prilika.
"Ljudi moraju da znaju da ruski narod nije neprijatelj nego brat. ,,Putinovska“ politika nije brat", kažu oni.
Danil govori da mu je veoma neprijatno:
"Ja sam sada, kao građanin Rusije, prinuđen da odgovaram za ono što se dešava tamo", rekao je on.
Kući smo označeni kao izdajnici i neprijatelji naroda, kažu oni, a ne znamo kako će nas ovdje ili negdje drugo gledati.
"Najstrašnije u svemu je to što podjela na one koji podržavaju rat i one koji su protiv nije trenutna i ona će ostati još dugo. Kada mir pobijedi, kada civilizacija pobijedi i ne bude Putina, ostaće polovina ljudi u toj zemlji koji ne znaju za drugačije, ne umiju da žive i nemaju alternativu jer će to u njihovim glavama ostati još dugo", kaže Viktor.
Kaže i da se boji da, ako zemlja nakon toga ostane i u narednim godinama siromašna, ti ljudi se neće kultivisati.
"Oni će prema cijelom svijetu osjećati zlobu i željeće da to iskažu... Kako živjeti sa tim, ja sam častan čovjek koji voli svoju zemlju, ali ne i vlast. Ja bih želio tamo da živim i budem koristan - u svijetloj slobodnoj demokratskoj zemlji a ne u konc-logoru", kaže Viktor.
Objašnjava da 20 godina propagande neće biti izliječeno za narednih 20, već da će morati da prođe makar 40.
"Mi smo tako daleko otišli u prošlost, psihički u takvo kameno doba, ali ja se nadam i dalje vjerujem da će za našu djecu biti bolje", kaže on.
Putovati i saznavati
Podsjetio je na riječi evropskih političara koji su govorili da Rusima treba davati vize, što više i povoljnije kako bi išli u druge zemlje i vidjeli da je moguće da se živi normalno, da postoje normalni ljudi, da se ne gleda i sluša TV, da se razgovara, vide različite zemlje... i Francuska, Albanija, Bosna, one sa manje ili više demokratije i drugačijim sistemima.
"Da bi se vidjelo kako se može živjeti mirno i sretno. Da se uoči kontrast. Evo, ponoviću primjere izraza ljudi. Na primjer, u Tadžikistanu, gdje smo sada bili, ljudi imaju normalan izraz lica, bilo da čiste ulicu ili rade neki drugi posao... nije bitno o čemu razmišljaju, lice im nije stegnuto. Mi, Rusi, uvijek imamo neki stav koji je spreman za akciju, odgovor, brzo djelovanje, ,,naelektrisan“, uvijek spremni da se nešto loše dogodi, a pitamo se zašto...", priča Viktor.
Mora se putovati i otvarati, kaže on, da bi ljudi vidjeli te razlike, da se krene iznutra i da se naša unutrašanja disonanca čuje, da se promijeni slika svijeta formirana u Rusiji propagandom i okruženjem.
"Moramo da idemo u druge zemlje da naučimo. A da, kada odemo, ne budemo proglašavani izdajnicima. Treba da učimo i imamo mogućnosti da zarađujemo za svoje porodice", kaže on.
Ističu da je politika Rusije postala opasna po cijeli svijet i da ljudi koji žive u njoj moraju da putuju, da vide i da se uče demokratiji i slobodi
