Do ove godine mislila sam da je moguće biti ili „trudna“ ili „ne biti trudna“. Kako to biva, nije uvijek tako jednostavno. Prošlog avgusta, dvije sedmice nakon što mi je embrion prebačen u matericu u prizemlju klinike za plodnost u Harley Streetu, uradila sam test trudnoće pod jakim sunčevim svijetlom na prozoru svoje spavaće sobe.
Kontrolna linija koja je ukazivala da li test radi ili ne bila je bistra i tamno ružičasta. Linija za ispitivanje, koja je ukazivala da li sam trudna ili ne, bila je blijeda, poput sjene. Pod određenim svijetlom bilo je nemoguće razaznati, ali dok sam stajala pored prozora postojala je nada.
Embrion je bio u zamrzivaču veći dio godine prije nego što je prebačen. Stvoren je pomoću jajašca i spermatozoida mog supruga u našoj lokalnoj bolnici u istočnom Londonu, jer nam zbog bolesti prirodno začeće više nije bilo moguće. Počeli smo s liječenjem nakon gotovo godinu na NHS-ovoj listi čekanja: ubrizgavala sam hormone i ljekari su mi vadili jajašca iz jajnika; ubrizgali su im spermatozoide mog supruga kako bi postali embrioni.
Zbog komplikacija nije bilo sigurno da ih odmah prebace, pa su bili zamrznuti. U novogodišnjoj noći 2019. nazdravili smo sa svoja tri zamrznuta embriona dok smo gledali prema 2020. godini: ovo će biti godina kad ću da zatrudnim, ovo će biti dobra godina.
U februaru 2020. godine prebačen je prvi od zamrznutih embriona. Moj suprug je bio tamo sa mnom, držeći me za ruku, dok mi ih je doktorka stavljala u maternicu. Zatim je naglasila koja su uputstva: sedam dana nema seksa, nema alkohola, nema cigareta, napravite test trudnoće kod kuće za 13 dana.
Test je bio negativan; prenošenje embriona nije uspjelo. U tih 13 dana svijet se promijenio. Bilo je jasno da se koronavirus proširio Evropom. Ubrzo je Dauning Strit objavio da će se virus u Velikoj Britaniji vjerovatno širiti „na značajan način”. Klinika za plodnost u kojoj smo se liječili nedugo zatim je zatvorena; osoblje je raspoređeno u druge dijelove bolnice dok se NHS savijao pod naletom pandemije. Krajem marta otkazan je svaki tretman za liječenje neplodnosti u NHS i privatnim klinikama. In Vitro Fertilizacija (IVF) postala je samo još jedan dio života koji se sada neće dogoditi: nema zabave, nema pozorišta, nema beba koje se osjećaju kao čuda, nema napuštanja zemlje, nema zagrljaja.
Živjeti s neplodnošću i podvrgavati se liječenju neplodnosti znači živjeti s konstantnom neizvjesnošću. Često je nejasno zašto se trudnoća uopšte ne događa: „neobjašnjiva neplodnost” učestala je dijagnoza. Kao pacijent dajete se u potragu za sigurnošću. Ispituju vas, ultrazvučni štapić umetnut u vaše tijelo, manevrisan u vama, dok sonograf broji male kesice u vašim jajnicima. Mjere se nivoi hormona u krvi. Ipak, niko ne može reći ono što želite da čujete, niko ne može reći da ćete sigurno imati bebu.
Živjeti s neplodnošću i podvrgavati se liječenju neplodnosti znači živjeti s konstantnom neizvjesnošću. Često je nejasno zašto se trudnoća uopšte ne događa: „neobjašnjiva neplodnost” učestala je dijagnoza.
Do ljeta su klinike za liječenje neplodnosti bile ovlašćene za nastavak liječenja, ali naša je klinika ostala zatvorena: „Ne znam kada će se ponovo otvoriti”, recepcioner mi je rekao kad sam nazvala centralu bolnice. Suprug i ja dogovorili smo se da oba preostala embriona prebacimo u privatnu kliniku, po veoma visokoj cijeni. Zamišljala sam se s blizancima, kakav bi to dar bio. Na dan transfera, embriolog mi je rekao da jedan od zamrznutih embriona nije preživio odmrzavanje.
„Zar se to ne dešava rijetko?”, pitala sam.
„To je neuobičajeno, ali nije rijetko”, rekao je doktor. „Dešava se”.
Posljednji embron od ukupno tri, koji mi je prebačen na klinici dok je moj suprug čekao na ulici, jer su COVID pravila nalagala da ne može da uđe, bio je taj koji je stvorio tu liniju sjene na testu trudnoće još u avgustu. Skoro je uspjelo. Bila je to neka vrsta trudnoće; skoro trudnoća; ono što je zvanično poznato kao „hemijska trudnoća“ ili „rani pobačaj“. Tada smo već znali da tri embriona iz 2019. neće postati naša buduća djeca.
Preselili smo se u Irsku, odakle sam ja, i započeli novi ciklus, u novoj klinici. Sve je dobro išlo u procesu... sve dok nije krenulo drugačije. Biće toliko jajnih ćelija, rekao mi je ljekar u ponedjeljak. Zatim su mi u srijedu rekli da će zapravo biti vrlo malo jajnih ćelija.
Sada je kraj godine, a neizvjesnost se nastavlja. Živim, a ne znam šta će se dogoditi. I nakon toliko neizvjesnosti, otkrila sam da to gotovo mogu da tolerišem. Ove godine sam usvojila dobru praksu, svi smo to učinili – bila je ovo godina u kojoj je sigurnost isparila, riječ „plan“ postala je manje-više besmislena. I bez čvrste pouzdanosti plana, morala sam se umjesto toga okrenem zahvalnosti.
Sve do ove godine smatrala sam da je suvišno biti zahvalan na stvarima koje su uobičajene ili ih je lako osvojiti, ali kad svjedočite raspletu načina na koji se život uvijek odvijao, kada gledate kako se uništavaju industrije i egzistencija, kad znate porodice koji su iznenada postale ožalošćene, to mijenja način na koji vidite stvari. Usred tolikog gubitka postaje jasno da imate sreće i postaje lakše osjećati zahvalnost.
Još osjećam bijes, očaj i ponekad kad vidim tuđi stomak, strašnu zavist. Još koristim Google za traženje odgovora na neobično određene upite, nadajući se da će mi neko negdje na nekom forumu za plodnost reći da će sve uspjeti. Još čeznem za sigurnošću, ali, u nedostatku toga, snalazim se u nadi i zahvalnosti.
Kada vremenska prognoza predviđa kišu, ali ne bude tačna i bude suvo, na tome budemo zahvalni. Kad rode možda nema, ali je vidite da stoji na obali rijeke dok se vraćate kući sa IVF klinike, na tome treba biti zahvalan. Ako ovoga puta ne uspije, a postoji neka sljedeća prilika, na tome treba biti zahvalan.
