Najviše zabrinjava onaj trenutak kada politika, umjesto da objasni sebe, odluči da napadne. Još je opasniji kada meta tog napada postane pojedinac, često žena, bez obzira na godine, znanje ili mogućnost da se odbrani. Tada javni prostor prestaje biti prostor razuma i pretvara se u prostor slabosti, prikrivene agresijom.
U takvom ambijentu i priča o nepotizmu gubi svoje pravo značenje. Ne vodi se kao pitanje sistema, već kao sredstvo obračuna. Ne otvara se kao tema odgovornosti, već se koristi kao povod za napad i odbranu. Suština se potiskuje, a forma preuzima dominaciju.
A istina je jednostavnija, i mnogo neugodnija: nepotizam kod nas nije incident, već stanje. Ne zato što ga svi podržavaju, već zato što smo ga, kroz tišinu i uporno relativizovanje, naučili prihvatati. Ono što se ponavlja bez posljedica, postaje praksa. Ono što se pravda, postaje dozvoljeno. A ono što se toleriše, prestaje biti problem, barem na prvi pogled.
Zato borba protiv nepotizma ne počinje velikim riječima, niti završava političkim saopštenjima. Ona počinje ličnim izborima. I završava se na mjestu koje često potcjenjujemo, pred izbornom kutijom.
Moram priznati da nisam imao namjeru pisati o ovoj temi. Ne zato što je nevažna, već zato što je previše puta izgovorena, a premalo puta zaista dotakla suštinu. Ipak, postoje trenuci kada lično nadvlada profesionalno, kada riječ više ne dolazi iz potrebe da se analizira, već iz potrebe da se razumije.
33Jer i ja, kao i ministar, imam kćerku.
U toj jednostavnoj činjenici nestaju razlike koje nas inače dijele: političke, društvene, ideološke. Ostaje samo jedno pitanje, isto za svakog roditelja: kakav svijet ostavljamo onima koji dolaze poslije nas?
Ne pitam to kao kolumnista, niti kao neko ko posmatra sistem sa distance. Pitam to kao otac. Kao neko ko zna da će jednog dana znanje, trud i dostojanstvo njegove kćerke biti stavljeni na ispit u društvu koje danas oblikujemo.
I zato ovo nije pitanje jednog ministra, jedne funkcije ili jedne odluke. Ovo je pitanje principa. Da li želimo društvo u kojem će naša djeca imati jednake šanse ili društvo u kojem će morati tražiti prečice da bi opstala?
Jer kada nepotizam sagledamo iz te perspektive, on prestaje biti apstraktna tema i postaje lična obaveza. A tada više nije dovoljno da ga kritikujemo, tada moramo odlučiti, ne riječima već izborom, na kojoj smo strani.
Nepotizam kao moralni i društveni poremećaj
Nepotizam nije samo moralni prestup, niti samo politička devijacija. On je duboka društvena anomalija. Narušava povjerenje, usporava napredak i potkopava samu ideju države kao zajedničkog dobra.
Ali možda je jednako važno kako o njemu govorimo, kao i to da o njemu govorimo.
Ako ga svedemo na dnevnu politiku, promašićemo suštinu. Ako ga pretvorimo u sredstvo napada, izgubićemo priliku za rješenje. Jer nepotizam nije problem “njihovih” ili “naših”. On je problem sistema koji smo, svjesno ili ne, dozvolili.
On je društveni parazit. Tiha bolest koja ne ruši sistem odjednom, već ga nagriza iznutra. A terapija ne zavisi samo od politike, već od društva u cjelini.
Kod nas kritika rijetko ostaje na problemu. Vrlo brzo se pretvara u napad. Sa pojave prelazi na osobu. Sa odgovornosti na partiju. Sa sistema na nacionalno.
I tako, umjesto da govorimo o nepotizmu kao pitanju jednakih šansi i pravednosti, mi ga pretvaramo u još jednu liniju podjele. U toj buci, suština se gubi, a problem ostaje.
Zato je važno naglasiti: kritika jeste potrebna, ali ne smije ostati sama sebi svrha.
Jer kritika koja ne vodi promjeni, postaje dio problema koji kritikuje.
Stara praksa u novom vremenu
Nepotizam nije nova pojava. Njegovo ime potiče od latinske riječinepos -nećak. Još u srednjem vijeku funkcije su se dijelile po rodbinskoj liniji, kao garancija lojalnosti. Kroz istoriju, od rimskih careva do feudalnih vladara, isti obrazac se ponavljao.
Danas, u savremenim državama, takva praksa ne bi smjela imati mjesto. Ipak, ona opstaje, prikrivena procedurama koje postoje formalno, ali ne garantuju suštinsku jednakost.
Problem nije u tome što je nepotizam postojao. Problem je što ga nijesmo prevazišli.
U Crnoj Gori, kao i u regionu, nepotizam se često doživljava kao nešto “uobičajeno”. Ne uvijek opravdano, ali često prećutano.
U toj tišini leži njegova najveća snaga.
Kada konkursi postanu formalnost, a odluke unaprijed donesene, tada se ne urušavaju samo procedure, urušava se povjerenje. Građanin počinje da vjeruje da pravila nijesu ista za sve. A bez tog osjećaja pravednosti, nema zdravog društva.
Ali ključno pitanje nije samo da li ćemo to kritikovati. Već šta ćemo nakon kritike.
Nepotizam kao simptom, a ne samo krivica
I onda dolazimo do onog ličnog, do tačke u kojoj teorija prestaje, a stvarnost počinje.
Nepotizam nije samo moralni posrtaj pojedinca. On je društvena pojava koja se najčešće rađa u slabostima sistema. U društvima koja nijesu dovoljno razvijena. U društvima u kojima nema dovoljno kvalitetnih i dobro plaćenih poslova za mlade. U društvima u kojima je potražnja za radnim mjestima u državnim institucijama veća od ponude u realnoj ekonomiji. U društvima u kojima je politika postala zanimanje sa velikim uticajem, a ne privremena javna odgovornost. I u društvima u kojima se doprinos zaposlenih često ne mjeri stvarnom produktivnošću, već bliskošću centru moći.
U takvom ambijentu, nepotizam ne dolazi kao izuzetak. On dolazi kao posljedica.
Zato zaista mogu razumjeti mladu osobu koja danas, razmišljajući o svojoj budućnosti u Crnoj Gori, osjeća zabrinutost. Jer u takvom sistemu često izgleda da su najbolja radna mjesta unaprijed rezervisana, ne za najbolje, već za najbliže. I tada se ambicija polako pretvara u sumnju, a trud u pitanje smisla.
Ali, ako želimo biti iskreni do kraja, moramo priznati i drugu stranu. Razumijem i ministra koji posegne za vezom. Ne opravdavam, ali razumijem.
Jer iza funkcije često stoji čovjek. A iza čovjeka, porodica. Zamislite tu svakodnevicu: dolazak kući nakon dugog dana, nakon putovanja, sastanaka, državničkih susreta i mnogih odluka. I onda vas dočeka jednostavno pitanje: “A šta si ti uradio za svoje dijete?”
U tom trenutku, politika nestaje. Ostaje roditelj. I tu počinje najteži sukob: između principa i emocije.
Lično iskustvo koje razotkriva dilemu
Kada je moja kćerka diplomirala na prestižnom njujorškom univerzitetu, kao student generacije na ekonomskoj katedri, prvo pitanje koje sam dobio nije bilo čestitka. Bilo je: “Možeš li je zaposliti kod sebe?” Pitanje koje je bilo i sumnjičavo i provokativno.
Bez mnogo razmišljanja, uzeo sam njen rezime. Zakazao sastanak sa nadređenim. Ušao u kancelariju i pružio mu dokument uz jednostavnu rečenicu: “Moja kćerka je diplomirala.”
Pogledao je rezime. Zadržao se na imenu univerziteta i prosjeku ocjena. Zatim je ustao, otvorio vrata i rekao: “Pođi sa mnom.”
Zakucao je na vrata direktora odjeljenja i izgovorio: “Zaposlite ovu osobu.” Okrenuo se prema meni i dodao: “Javi mi kada bude pozvana na intervju.”
Nepotizam ili ne? Odgovor nije jednostavan.
Jer ja ne bih pokucao na ta vrata da nijesam vjerovao u svoje dijete. Ne bih rizikovao godine profesionalnog povjerenja da nijesam bio siguran da ona to mjesto zaslužuje. Ne bih dozvolio sebi da se obrukam, ni kao roditelj, ni kao profesionalac. Ali dilema ostaje: da li je, ipak, korišćena prečica?
I vjerujem da mnogi roditelji, pa i oni u politici, razmišljaju slično.
Ne sumnjam ni u kvalitet djece onih koje danas kritikujemo. Vrlo je moguće da su i oni vrijedni, obrazovani i sposobni. Problem, međutim, nije u pojedinačnim slučajevima.
Problem je u sistemu u kojem ne znamo da li su najbolji zaista dobili priliku ili su samo imali prednost.
Suština problema: nedostatak izbora
Zato nepotizam nije samo pitanje etike. On je pitanje ekonomije.
On nastaje tamo gdje nema dovoljno dobrih poslova. Gdje tržište nije dovoljno razvijeno da preuzme najkvalitetnije kadrove. Gdje je država najveći poslodavac. Gdje je sigurnost važnija od stvaranja.
U takvom okruženju, veza postaje zamjena za sistem.
I tu dolazimo do suštine: nije najveći problem što neko zapošljava “svojeg”. Najveći problem je što drugi nemaju gdje.
Odgovornost onih koji odlučuju
Zato, gospodine ministre, i ne samo Vi, već svi koji danas obavljate javne funkcije, odgovornost ne počinje i ne završava se jednom odlukom o zapošljavanju.
Ona počinje mnogo ranije. U stvaranju društva u kojem roditelji neće morati da biraju između principa i djece. U kojem mladi neće tražiti prečice, jer će postojati put. U kojem država neće biti jedini izvor sigurnosti, već okvir u kojem privatna inicijativa raste.
To znači: graditi ekonomiju koja stvara kvalitetna radna mjesta, smanjivati zavisnost od državne uprave, otvarati prostor za privatni sektor, uvoditi jasne i mjerljive kriterijume zapošljavanja, rada i napredovanja.
Jer samo u takvom društvu nepotizam gubi smisao.
Između razumijevanja i odgovornosti
Na kraju, možda je najpoštenije reći ovo: Razumjeti nije isto što i opravdati.
Možemo razumjeti slabosti sistema. Možemo razumjeti roditeljsku potrebu. Možemo razumjeti pritisak okruženja. Ali ako na tome stanemo, postaćemo dio problema koji kritikujemo.
Zato borba protiv nepotizma nije borba protiv ljudi. To je borba za sistem u kojem ljudi neće biti stavljeni pred takve izbore. Jer pitanje više nije ko je zaposlio svoje dijete.
Pitanje je zašto smo stvorili društvo u kojem je to postalo očekivano.
