Te prve večeri nakon što se dogodila okupacija Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, u nemogućnosti da se i sama pridružim profesorima, studentima i opozicionim aktivistima koji su ga branili, zapisala sam: „Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu sam odbranila magistarsku tezu posvećenu Filosofiji palanke Radomira Konstantinovića, a jedan od članova komisije bio je i profesor Milenko Perović, filozof. Tokom trajanja magistarskih studija radovala sam se svakom predavanju, svakom dolasku na Fakultet. Odlazila sam tamo s posebnom mješavinom ushićenosti i strahopoštovanja. Sjećam se kako sam uvijek lakim, trčećim korakom išla uz stepenice i dobro zapamtila lica mojih tadašnjih koleginica i kolega. Filozofski fakultet u Novom Sadu danas je ponižen i okupiran. Zapravo, mislim da smo okupirani svi, samo nam to još uvijek niko nije tako rekao. Žao mi je što ovih dana, sticajem okolnosti, nisam u Novom Sadu. Još mi je više žao što ni Novi Sad nije u samom sebi. Baš je duboka ova Noć, prijatelji“.
Tada, još uvijek, do mene nije stigla informacija da je dekanica Filozofskog fakulteta Ivana Živančević-Sekeruš tog dana imala predinfarktno stanje, u pokušaju da sačuva dostojanstvo profesije, dostojanstvo Fakulteta, zakonske norme i ono što zovemo autonomijom univerziteta... Najzad, da u pokušaju da braneći sve ovo, odbrani i svog kolegu profesora i novinara Dinka Gruhonjića, protiv kojeg je zbog, kako kažu njegovi progonitelji, „govora mržnje“ – pokrenut javni linč. Ne samo virtuelni. Jer, armiji botova koji su očito dobili još jedan zadatak – da pišu kletve, uvrede i „pametno“ (neutuživo) sročene prijetnje, pridružili su se i dezinformisani ostrašćeni, ali i spremni i snažni mladi momci, tražioci „pravde“ i odmazde koji su, potom, nekoliko dana proveli zaključavši se u zgradi Fakulteta.
Neki kažu da ih je ova slika podsjetila na ono o čemu su čitali u udžbenicima istorije i gledali u filmovima sa nacističkom tematikom. Mladi, bijesni, svi kao jedan, nepomirljivi u svojoj zadatoj mržnji, jer im je neko objasnio da se ovaj čovjek, novinar i profesor, s punim pravom može mrzjeti budući da je „srbomrzac“ i „ljubitelj ustaša“. Tako su, naime, vidjeli na kadriranom snimku koji je serviran javnosti, tako su čuli, tako im je naloženo ili rečeno, a takva su im i osjećanja jer oni „vole svoju zemlju“. U toj podjeli uloga svijet je crno-bijeli: postoje oni koji je vole i koji bi ginuli za nju, u nekom budućem ratu ili sada i odmah, i oni drugi - koji je mrze jer su izdajnici i izrodi, a takvi ne zaslužuju ništa osim progona, linča i mučenja.
Jer, ono što su horski proizvodili udruženi progonitelji („novinari“ prorežimskih tabloida, mladi i orni mrzitelji koji kažu da su studenti i neki njihovi profesori i dekani) zove se psihološka tortura nad markiranom žrtvom. Ali, ne samo nad njom. Toj torturi istovremeno su podvrgnute i porodice progonjenih, njima bliski ljudi i kolege, ali i svi oni koji nisu poslušali sirenski zov mržnje iz ideološkog i političkog centra koji ih je režirao i plasirao. Svoje političke protivnike režim u Srbiji već neko vrijeme i sve češće naziva „ustašama“, znajući da to objektivno jeste jedna od najtežih stigmi koja se nekom ko živi u Srbiji može dodijeliti. Znaju demijurzi ovakvog označavanja i to da su naša sjećanja bremenita istorijskim činjenicama i da ustaštvo jeste bila jedna od neljudskih i anticivilizacijskih ideologija koje se svako normalan užasava. Problem je, međutim, u tome što se nahuškani i podjareni progonitelji u svom osvetničkom piru, dok prijete, služe upravo vokabularom koji neodoljivo podsjeća na vokabular ustaških koljača u Jasenovcu. O tome su neki od nas učili još dok su bili u osnovnoškolskom uzrastu.
Najnoviji slučaj progona univerzitetskog profesora i novinara, baš kao i progon njegove koleginice Ane Lalić, svojom silinom i orkestriranošću prevazilazi sve dosadašnje. Iako sasvim podsjeća na pokretanje javnog linča i političkog, sudskog proganjanja mladih novosadskih aktivista, od kojih je nekima upravo zbog tabloidnih storija i laži o njima dobar dio života zauvijek obilježen mržnjom i stigmom „izdajnika“ i „srbomrzaca“. Ovakva vrsta psihološke torture, posebno kada je pokrenuta iz centara moći, raskošna je u svojim mogućim posljedicama i, sasvim sigurno, nezaboravna za žrtve. Oni će, zapravo, do kraja života, u ovom ili onom obliku, u sjećanjima nositi utisak da su bili dehumanizovani, bez prava na racionalnu i pravičnu odbranu i podvrgnuti hajci.
Ivana Živančević-Sekeruš je, srećom, svoje predinfarktno stanje preživjela. Oporavak joj je, međutim, uskraćen, jer su njeni telefoni i mejlovi svakodnevno zatrpani brutalnim prijetnjama. U mojim sjećanjima, ona je i dalje ona mlada profesorka zbog čijih sam izvrsnih predavanja na predmetu Imagologija, slika Drugog, poželjela da ona bude moja mentorka.
Polako i tjeskobno, u Srbiji se suočavamo sa svim onim prinudnim metodama manipulacije stresom o kojima smo do ovih godina samo čitali. Suočavamo se sa izolacijom, monopolizacijom percepcije, poniženjem i degradacijom, sa iscrpljenošću od prijetnji i s demonstracijom svemoći jednog političkog režima koji sebe predstavlja kao državu, državu kao sopstveni feud, a građane kao svoje vazale i podanike.
Nepodnošljiva lakoća progona postala je naša svakodnevica.
