U maniru Vučićevih medijskih kerbera koji su potrčali da za stravični masakr u beogradskoj osnovnoj školi okrive „zapadne vrednosti“ (ma što to značilo), video igre i filmove, ministri Dritana Abazovića, a i on sam, ovih dana opasno relativizuju eskalaciju vršnjačkog i ostalih oblika nasilja u Crnoj Gori optužujući medije da se pretjerano bave svojim poslom.
Valjda u skladu sa onom starom umotvorinom da se funkcioneri ne vole previše miješati u svoj posao, ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić tako je prošle sedmice tokom jednog od famoznih kontrolnih saslušanja u Skupštini, ovog puta posvećenog vršnjačkom nasilju, pričao o medijima i zaključio kako mu se „danas čini da svaka svađa između vršnjaka, da li punoljetnih ili maloljetnih, osvane na naslovnici određenih medija“.
Potom je, u pokušaju da pridobije neki jeftini politički poen, konstatovao da je to zbog toga što je možda „u nedostatku nekih značajnijih kriminalnih obračuna, nekih većih incidenata koji u posljednje godinu i po, dvije ili tri godine ne pune medijski prostor, medijima postalo mnogo interesantnije da se bave ovim temama“, konstatujući da bi medijska pažnja mogla biti podsticaj za maloljetnike da čine nasilje.
Prije dvije noći i ministar pravde Marko Kovač podijelio je lekciju novinarima poručivši da se možda sada nasilju pridaje više medijske pažnje nego što bi trebalo uz konstataciju da smo „imali i ranije vršnjačkog nasilja i kad smo mi bili adolescenti, nije se o tome toliko pričalo“.
Umjesto suočavanja sa evidentnim problemima i preduzimanja konkretnih akcija, oni koji rukovode sistemom, neodgovornim odnosom relativizuju eskalaciju vršnjačkog nasilja stavovima da taj „problem datira mnogo prije nego što su oni došli na svoje funkcije“ (Adžić) i odbijaju da ispune molbe roditelja i svog kolege ministra prosvjete da obezbijede tzv. „školske policajce“.
Abazović je juče, u pokušaju da opravda neodgovornu izjavu ministra Kovača, kazao da je i u njegovoj mladosti bilo vršnjačkog nasilja, ali nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža. Pa se, valjda, nije vidjelo?
Ova njegova konstatacija podsjeća na još jedan njegov biser kada je govoreći o „prednostima“ „Otvorenog Balkana“ rekao da što je manje granica - manje je i šverca.
Priznao je, doduše, kako u Vladi smatraju da je vršnjačko nasilje veliki i sistemski problem. No, sistemskog odgovora nema.
Čini se da je donosiocima odluka glavna zamisao kako da riješe problem da mediji prestanu da pišu o vršnjačkom nasilju.
Tako se Adžić juče, ponovo, ovog puta pomalo ljutito, obrušio na novinare konstatujući kako mediji u negativnom kontekstu iznose u javnost i izvještavaju o vršnjačkom nasilju (?!). Bez obzira na virtuoznost nekog novinarskog pera, mora se priznati da bi bilo strahovito teško u pozitivan kontekst staviti bilo koji oblik nasilja, pa ni vršnjačkog.
Potom je ministar vojni i unutrašnji nastavio da niže optužbe prema sedmoj sili ustvrdivši da su neobjektivni i da iz nekorektnosti (valjda prema njemu) mediji miješaju pojmove „što znači nasilje, a što vršnjačko nasilje“.
Obraćajući se novinarima Adžić je konstatovao da se neobjektivnost medija sastoji u tome što „nešto što postoji u cijelom svijetu vi samo u Crnoj Gori predstavljate kao katastrofu“.
I tako, dok je ministar tvrdio da je Crna Gora po stepenu nasilja u školama jedna od zemalja „koja najbolje stoji u regionu i možda i najbolje stoji u Evropi“ napravio je gaf i kazao da ne treba da omalovažavamo ljude koji svakodnevnim radom daju mogućnost da Crna Gora na ljestvici zemalja bude prepoznata „kao ona sa najviše vršnjačkog nasilja“.
Možda baš ova ironična situacija, u kojoj Adžić optužuje medije da brkaju pojmove dok on izgovara „pobrkanu“ rečenicu, najbolje na kraju crta nesposobnost sistema da pruži konkretan odgovor na veliki društveni problem.
Upravo je istraživanje koje je u aprilu Centar za građansko obrazovanje sproveo o vršnjačkom nasilju pokazalo da građani smatraju da su svi akteri „zaslužni“ što je situacija u društvu takva kakva je. Prema tim rezultatima, osim roditelja i mladih delinkvenata kao uzroke eskalacije nasilja građani vide opštu klimu u društvu, ponašanje političkih aktera i nefunkcionalnost institucija.
Dakle, Crnoj Gori u suzbijanju vršnjačkog nasilja i njegovoj prevenciji je prije svega neophodan sistemski odgovor koji duži niz godina izostaje, a ne recept po uzoru na Abazovićevo viđenje šverca u „Otvorenom Balkanu“: „nema medija – nema nasilja“.
