U modi je, odnedavno, pomamljivanje naroda prodavanjem srtraha od (ne)vremena... „Pokrštavanjem”, davanjem imena, uobičajenim sniježnim mećavama i kišnim olujama za ovo doba godine već dobija trend modnog hita.
Ovako krštena imena nemaju etničko-vjerskih pretenzija pa u startu nijesmo dobili i tu dimenziju za uznemiravanje čeljadi: vladajućem „Čaju” prethodio je „Hasan” pa je zadovoljena multietničnost koju od nas Evropa ište i očekuje.
Naši vjersko-politički cikloni: U hijerarhiji novih imena i nadimaka vremenskim nedaćama, nalaze se ugledna imena iz istorije i kulture pa je tako Njegoš na čekanju, dok nekom naletu zime sa sjevera ili juga nađedu njegovo ime. Kako je daleko na spisku, valja se nadati da ga neće proglasiti preko reda - za ciklon - uoči pravoslavnog Božića 2013. godine jer to bi nekim ekstremistima dalo krila za nove inspiracije’’istrage’’ i poduhvate.
Zasad je važno da „Njegošu” ne prethodi „Amfilohije”, provjereni majstor gazapa. Pravo je čudo da su ga suminuli imenodavci jer kad bi ga uđenuli u pravi ciklon - on bi sve bestraga zahvaljujući budnosti ove vlasti.
Da je bož(j)e pravde, trebalo bi Amfija uđenuti u najžešći ciklon od koga se ne bi moglo oka otvorit, te da se ne može ni do predsjednika, ni do Skupštine, ni do Vlade... Pa neka se sve bestraga da nema oka za svjedoka i da se ne zna odkud Ranku puca niti od koga je primio prijetnje koje impliciraju batine predsjedniku najvećeg zakonodavnog tijela države samo zato što se drznuo da, bez upita crkve, prozbori koju o limenoj crkvi na Rumiji.
Državne, a ne lične prijetnje: No, Krivokapić je sa svog uzvišenog, prvog mjesta u državi, velikodušno oprostio prijetnje Amfilohijevom učeniku popu Jovanu Plamencu. I tako je Krivokapić nakrivio kapu - na već krivu stranu!
Razumijem njegovu kuraž da ne benda zbog srpskog popa, ali je Krivokapić uradio ono što ne treba da radi: prijetnju predsjedniku Skupštine Crne Gore preuputio je na svoje lično ime - pokazujući time da ne razumije, niti uvažava, mjesto na kome je! Plamenčeva prijetnja je državi i njenim institucijama i ne može je niko denfovati tako što će je sa državne adrese primiti na svoju privatnu.
To je uradio nedavno i Rankov prijatelj Filip Vujanović dopuštajući sebi da kao šef države stopira po sjevernoj neviđelici i da za takav propust njegovo obezbjeđenje ne primi ni ’’ličnu’’ grešku. Prije ove dvojice, bivši premijer Igor Lukšić je oprostio telefonski ’’listing’’ počiniocima javne, dokazane, diskriminacije sa imenom prvog čovjeka Vlade.
Naše navike i naravi: Ovo se sve odigralo ljeta gospodnjeg 2012. za ciglo pola godine samom vrhu države Crne Gore, ili kako Crnogorci vole hiperbole ’’vrhu svih vrhova’’... I nikome ništa... I ne bi začudilo da im neko jednoga dana ili noći, neđe iza ćoška prišije po jedno zadlanicu da vidimo kako su privatno hrabri kad već privatizuju državnička zvanja svodeći ih na ličnu porsonalizaciju. Možda ovi politički maloljetnici izigravaju Luja XIV: „L’etat c’est moi!” (Država to sam ja)... pa što bude.
Dok ovo pišem u zoni smo ciklona „Čajo” koji je u prolazu ali ovo su neprolazne lične greške koje je počinio redom sam vrh države. Stari Latini su imali sjajnu narav, kao i njihovi renesansni nasljednici... Kad nešto ne mogu da isprave onda oni to metnu na komendiju da se, od onda do dana današnjega, sav svijet tome smije. U Crnoj Gori niko ne smije da napravi takvu komediju mada je smiješno doboga... a nema ni potrebe kad živimo u komediji umjesto u državi. Stoga se u nas komedije ne pišu. One se sobom i s nama događaju.
Čaja su udrženim snagama i brzim komunikacijama na društvenim mrežama tako prozvali laici, ali Čajo je bio i proša. Ovo što se nama dešava je neprolazno. Nije ovo Čajo, ovo je očajno!
