U ovo doba 1997. godine politička neizvjesnost u Crnoj Gori bila je na vrhuncu.
Ljeto te godine obilježio je raskol u dotad jedinstvenoj Demokratskoj partiji socijalista, a jesen predsjednički izbori. Mnogi će dodati i najneizvjesniji, pa i 'najpoznatiji' u istoriji crnogorskog višestranačja, ne računajući referendum o nezavisnosti iz 2006.
Jedan naspram drugog bili su Milo Đukanović i Momir Bulatović – dojučerašnji partijski saborci, a tog oktobra najveći politički suparnici.
Uoči prvog izbornog kruga, oba kandidata obišla su sve crnogorske opštine, kampanja je bila intenzivna i vidljiva na gotovo svakom koraku – naročito u gradskim sredinama. I dok je Đukanović još u danima raskola unutar DPS-a pravio otklon od politike Slobodana Miloševića, Bulatovićevo krilo nastavilo je da je slijedi.
U prvom krugu, mimo njih dvojice, nastupilo je još šest nezavisnih kandidata – Dragan Hajduković, Slobodan Vujačić, Novica Stanić, Milan Radulović, Aćim Višnjić i Novica Vojinović.
Prvi krug održan je petog oktobra – od nešto više od 306.000 glasova, Bulatoviću je pripalo 48,16 odsto, a Đukanoviću 47,42. Preostali kandidati zajedno su osvojili 4,42 odsto glasova – naizgled zanemarljiv udio, no i presudan da se ode u drugi krug.
Uoči presudnog kruga, zakazanog za 19. oktobar, iz oba tabora usmjerili su se ka apstinentima. Jer, izlaznost u prvom, u ravni od oko 67,6 procenata, govorila je kako postoji potencijal za još veću kroz 14 dana.
Jedan od momenata koji su imali bitnog uticaja na drugi izborni krug dogodio se 14. oktobra. Tada je lider Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović pozvao birače te stranke da podrže Đukanovića.
„Očigledno je da su mu neophodni glasovi LSCG za pobjedu u drugom krugu“, naglasio je tada Perović, ne propustivši da i tada naglasi kako podršku Đukanoviću upućuju uprkos tome što je „nažalost, ubijeđeni Jugosloven“.
Koji dan kasnije, Đukanović je ostvario pobjedu u drugom krugu, pri čemu je na birališta izašlo blizu 75 odsto glasača. Bilo je jako tijesno – 50,8 naspram 49,2.
„Želim da zahvalim svojim biračima koji su u našoj platformi prepoznali iskrenu opredijeljenost i sposobnost da u Crnoj Gori nastavimo i dinamiziramo politiku ekonomskog i demokratskog napretka. Zahvalnost dugujem i biračima koji nijesu glasali za mene, jer su učešćem dali doprinos razvoju demokratije i unapređenju političke kulture u Crnoj Gori“, poručio je Đukanović po izbornoj pobjedi.
Bulatović je dva dana po održanim izborima saopštio kako ne priznaju izborne rezultate.
„Suočeni sa brojnim nepravilnostima, donijeli smo jednoglasnu odluku da ne prihvatimo rezultate i da se suprotstavimo bezakonju i samovolji koji su zadesili Crnu Goru“, rekao je on, zahvalivši biračima na podršci, pri čemu je istog dana održan prvi u nizu protesta njegovih pristalica.
Nezadovoljstvo izbornim rezultatom Bulatovićevih pristalica kulminiraće u januaru, demonstracijama u Podgorici, koje su protekle u znaku sukoba sa policijom, nasilja i pokušaja upada u zgradu Vlade. Dan kasnije, Đukanović je i formalno postao predsjednik ondašnje Republike – inauguracijom u Vladinom domu na Cetinju.
