Živim u dolini okruženoj neravnim planinama – poput onih koje privlače Zimske olimpijske igre. Ovog vikenda dim od požara bio je toliko gust da ih je potpuno izbrisao, čineći da Juta izgleda kao Velika ravnica. Sunce je svedeno na rupu pakleno crvene boje. Svako ko je izašao napolje osjetio je da su mu se pluća zatvorila, a neki su morali i u bolnicu.
Ovo nije udarna vijest. Dim je sada uobičajena karakteristika ljeta na američkom zapadu. Ovi polu-apokaliptični scenariji – ne samo požari, već i rastuća mora, poplave, suša, izumiranje – postaće užasna „normalnost“ osim ako vlade ne budu išle vrtoglavom brzinom ne samo ka tome da smanje, već i eliminišu zagađenje fosilnim gorivima u našim životima.
Uloga lidera
Ta činjenica, o kojoj lideri najvećih svjetskih ekonomija i vlada govore već decenijama, bila je toliko očigledna na stranicama izvještaja koji je u ponedjeljak objavilo Međuvladino vijeće za klimatske promjene (IPCC). Naučnici iz cijelog svijeta otkrili su da je sagorijevanje fosilnih goriva već poguralo planetu za više od jean stepen Celzijusove skale iznad predindustrijskog nivoa. Mogli bismo da pređemo kritični prag zagrijevanja od 1,5 stepeni oko 2030. godine, i na korak smo da oslobodimo katastrofalna tri stepena zagrijevanja do oko 2100.
Klimatske promjene su složena igra vjerovatnoće, ali osnovna istina ne može biti jasnija: Moramo prekinuti sagorijevanje fosilnih goriva
Ovi brojevi zvuče apstraktno, ali oni su pokazatelji kako svijet izgleda i osjeća se prema nama i prema budućim generacijama – ključni za to da li je Njujork pod vodom ili se Amazon suši; da li Zapad ostaje nastanjiv i da li milioni ljudi širom svijeta nastavljaju da umiru svake godine od zagađenja fosilnim gorivom.
Klimatske promjene su složena igra vjerovatnoće, ali osnovna istina ne može biti jasnija: Moramo prekinuti sagorijevanje fosilnih goriva – uglja, nafte, prirodnog gasa – što je prije moguće. Manje zagađenja znači manje zagrijavanje i manju opasnost.
Ništa od ovoga nije zaista novo. Prvi IPCC objavio je svoj prvi izvještaj o globalnom zagrijavanju 1990. godine, dvije godine nakon što je naučnik NASA-e Džejms Hansen svjedočio pred američkim senatom da je globalno zagrijavanje počelo.
Ono što je novo je da se globalna javnost budi zbog ovih opasnosti. Osjećamo ih u svakodnevnom životu.
Takođe smo dovoljno pametni da shvatimo da to nije naša greška.
Odgovornost vlada i korporacija
Decenijama su kompanije i političari iz fosilnih goriva gurali lažnu priču da ako promijenimo navike – vozimo električne automobile, manje letimo, izbacimo govedinu iz ishrane – da neće morati da se prave velike promjene u ekonomiji.
Pojedinačne akcije važne su po tome što mogu smanjiti emisije, a svakog od nas povezuju s masovnom globalnom krizom. Sve je to dobro. Ali, samo po sebi, nije ni blizu dovoljno da se izbori sa klimatskom krizom na potrebnom nivou.
Naracija mora da se prebaci sa individualne odgovornosti – poput one "ako isključim ovu sijalicu, spasavam planetu" – na odgovornost vlada i korporativnu odgovornost. U SAD to znači da javnost sa pravom glasa mora prisiliti Kongres da donese opsežne zakone o klimi.
Bajdenova administracija kaže da ima za cilj da ovu zemlju učini ugljen-neutralnom do 2050. godine, što je u skladu sa zahtjevima nauke. Zakonodavci će nas morati dovesti tamo, ali do danas nijesu pokazali da su voljni (ili sposobni) da naprave potrebne promjene.
SAD moraju učiniti značajne zakonske korake kako bi signalizovale svoju posvećenost promjenama kako bi imale bilo kakvu relevantnost na međunarodnim klimatskim pregovorima koji se održavaju kasnije ove godine u Glazgovu, u Škotskoj.
Naracija mora da se prebaci sa individualne odgovornosti – poput one "ako isključim ovu sijalicu, spasavam planetu" – na odgovornost vlada i korporativnu odgovornost.
Sadašnji fokus je račun za usaglašavanje budžeta od 3,5 biliona dolara, koji uključuje Standard čiste električne energije sa drugim snažnim klimatskim odredbama. Još bolje bi bilo donošenje nacionalnog poreza na ugljenik koji bi mogao učiniti zagađivanje znatno skupljim.
Prekinuti upotrebu fosilnih goriva
Čini se da većina Amerikanaca razumije hitnost ovako nečega. Procjenjuje se da 52% Amerikanaca kaže da bi globalno zagrijavanje trebalo da bude „visoki prioritet“ za Kongres i predsjednika, prema nacionalnom istraživanju iz Jejlovog programa za komunikaciju o klimatskim promjenama 2020.
Više nas se mora pridružiti ovoj borbi na načine koji institucionalnu odgovornost stavljaju ispred ponašanja pojedinca. Bez kontinuiranog pritiska građana, vlade i korporacije će nastaviti da rade ono što su radile decenijama unazad – govoriti da podržavaju čistu energiju, a i dalje izbacivati smrtonosne zagađivače u atmosferu.
Prirodno je da izađete napolje u dim požara ili zabilježite temperature ili ekstremne oluje i pomislite „za ovo nema nade“. Nije da nema. I nijeste vi krivi. Pokušajte da izbacite te misli iz svog uma.
Umjesto toga, pritisnite svoju vladu da okonča eru fosilnih goriva. U zavisnosti od vaše politike, to biste mogli učiniti pridruživanjem nacionalnim ili lokalnim grupama koje se zalažu za ugljenično neutralnu budućnost. Pročitajte rješenja poput onih koja su procijenjena neprofitnim projektima. Pišite ili pozovite svoje predstavnike i recite im da glasate za klimu i očekujete da i oni to učine.
Ovo je „crveni kod“ trenutak za čovječanstvo, kako je nedavno rekao generalni sekretar Ujedinjenih nacija. To je takođe trenutak kada ljudi mogu da dokažu da smo sposobni da stvorimo sigurniju i zdraviju budućnost.
* * * * *
Autor je Džon Sater, dopisnik CNN-a i National Geographica, istraživač na MIT-u i autor dokumentarnog serijala Baseline
