Dok čekaju da ih doktorica prozove započinju razgovore, znaju se neki već odavno, pojedini tu skoro dolaze deceniju i sklopili su prijateljstva. Komentarišu šta ko pije za jačanje imuniteta, šta je dobro iskoristiti i iz prirode, kakve miješane sokove treba praviti, pa pominju da se obavezno kombinuje šargarepa, cvekla i jabuka, da to jača krvnu sliku koja je važna. Jer ako im parametri budu loši neće moći da dobiju terapiju, a onda može da im se pogorša stanje. Na momente zavlada i tajac koji prekine doktorica izgovaranjem nečijeg imena. Oslobodilo se mjesto i pacijent može da uđe u prostoriju gdje se prima hemoterapija. Izađe nakon sat ili dva i više.
Ko je u čekaonici novi član, obrate mu se da bi, prije svega, pomogli. Uvode ga oprezno u taj svijet. Zanima ih gdje je taj neko bio do sada kod doktora, da li je u inostranstvu dobio dijagnozu kancera, a onda taksativno ukazuju o čemu je važno da vodi računa ako želi da ostane što duže živ. I da ne pravi greške koje su oni pravili.
Nabrajaju koji su u Institutu najbolji doktori. Saglašavaju se kako se dešava da su neki ljekari u cjelokupnom procesu kroz koji prolaze neljubazni, ali da se ne osvrću na to. Ohrabruju da budu jaki i da ne traže empatiju. Jedna žena komentariše kako imaju uglavnom poteškoća u ostvarivanju svojih prava kada završe terapiju, odnosno kada treba da idu na kontrolu. U Crnoj Gori ne postoji PET skener, aparat koji, kako objašnjavaju, očitava sve moguće maligne promjene u tijelu. Pričaju kako konzilijum ne odobrava svima da urade kontrolni pregled negdje u inostranstvu, uglavnom u Turskoj, jer je ograničen broj pacijenata kojima država plaća uslugu. Umjesto PET skena odobrava im se obični skener ili magnetna. Otvoreno pričaju kako se onda traži veza da se dobije PET sken, da pišu nadležnima i da u muci koju im zadaju hemoterapije, moraju da vode bitku i na tom frontu. Neki su se pomirili sa činjenicom da im je PET preko sistema javnog zdravstva nedostupan, te onda podižu kredite i snalaze se kako znaju i umiju da bi ga platili. Pojedini odmahuju rukom i poručuju da nema veze, izboriće se na kraju sami.
Medicinsko osoblje u Institutu pohvaljuju. Kažu da su ljubazni, uvijek raspoloženi, da im je zbog toga prijatno dok su tu i pomažu im da vode bitku za život. Medicinsko osoblje izađe i ispred zgrade kako bi pronašli pacijenta koji je došao na red, jer je bila gužva, pa su mu rekli da pođe negdje da popije kafu ili pojede nešto, dok se ne oslobodi žuta stolica za hemoterapiju.
Iz Instituta izlazi jedan stariji čovjek koji je došao na kontrolu iz jednog grada na sjeveru Crne Gore. Stavlja naočare, uzima telefon i obavještava kroz osmijeh nekog svog: „Čist sam. Na kontrolu dolazim ponovo za pola godine“.
