Podatak iz posljednjeg istraživanja UNDP-a da je u prethodnih 12 mjeseci svaka peta žena u Crnoj Gori doživjela neki oblik nasilja, prethodnih dana je „frapirao“ najširu crnogorsku javnost. Međutim, istraživanja koja se na području Crne Gore uz podršku UNDP-ja sprovode od 2017. pokazuju da je taj procenat godinama nepromijenjen.
Ipak, za razliku od perioda kada se nasilje u porodici smatralo privatnim problemom, rezultati posljednjeg istraživanja ukazuju na porast svijesti o ovom problemu, tako da je danas 11 odsto građana spremnije da prijavi slučaj rodno zasnovanog nasilja u odnosu na 2017. godinu.
- Ovaj porast nivoa svijesti građana o zastupljenosti rodno zasnovanog nasilja i spremnosti na reagovanje jeste ohrabrujući, jer ukazuje na postepeno stvaranje povoljnog okruženja za borbu protiv ovog vida nasilja. U istraživanju iz 2017. godine je svega 38 odsto građana saopštilo da bi prijavilo slučaj rodno zasnovanog nasilja, u poređenju sa 49 odsto građana koji bi danas reagovali – saopšteno je Pobjedi iz UNDP-a.
Ne vjeruju institucijama
Međutim, navode iz ove organizacije, istraživanje je pokazalo i da razlozi neprijavljivanja leže u nedostatku povjerenja u institucije, izostanku efikasne zaštite i u strahu od počinioca nasilja, dok je, sa druge strane, standardno visok broj žrtava koje se za pomoć javljaju ženskim nevladinim organizacijama u koje imaju povjerenje.
Jedna od tih organizacija je Centar za ženska prava, a njena izvršna direktorica Maja Raičević kaže za Pobjedu da podaci iz istraživanja najčešće ne prikazuju kompletan obim nasilja koji žene preživljavaju.
- I dalje svjedočimo tome da se veliki broj slučajeva nasilja ne prijavljuje. Centar za ženska prava često dobija prijave od žena koje ne žele da prijave nasilje institucijama jer ne vjeruju da neko može da im pomogne. Stepen povjerenja u institucije je relativno nizak, međutim mi ih ohrabrujemo i pružamo besplatnu pravnu pomoć – kazala je Raičević.
Ona tvrdi da su prošle godine imali više prijava za 40 posto u odnosu na ranije.
- Od januara ove godine imamo svakodnevno bar po jedan slučaj – rekla je ona, dodajući da se obično nasilje dešava u porodicama u kojima ga je bilo i ranije, samo što otežani uslovi usljed zabrana kretanja dovode do češće eskalacije.
U organizaciji SOS telefon Nikšić smatraju da podatak iz istraživanja predstavlja broj žena koje su u trenutku istraživanja bile spremne da govore o nasilju kojem su izložene.
- Vjerujemo da je stvarni broj žena koje su bile izložene nasilju veći. Suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama je stalni izazov u Crnoj Gori. Zahvaljujući naporima ženskih grupa koje se bave zaštitom od nasilja prevashodno, iz godine u godinu sistem pomoći i podrške se unapređuje – tvrde u ovoj organizaciji.
Zabilježili manje prijava
Statistička baza Uprave policije ukazuje na to da tokom pandemije, odnosno prethodne godine nije došlo do porasta broja prijavljenih krivičnih djela niti prekršaja koji se dovode u vezi sa nasiljem u porodici, već je taj broj u blagom padu.
- Bitno je napomenuti da ne raspolažemo podacima oko broja prijavljenih slučajeva nevladinim organizacijama, niti putem SOS telefonskih linija – rekli su oni za Pobjedu.
U 2020. godini, kako kažu, zabilježili su da je obavljeno 265 krivičnih djela nasilja u porodici, što je oko šest odsto manje u odnosu na prethodnu - 2019. godinu, kada ih je bilo 260. Krivična djela počinilo je 278 osoba. Od svih izvršenih krivičnih djela iz čl. 220, skoro trećina je izvršena na području nadležnosti Centra bezbjednosti Podgorica.
- Od kojih je 246 muškog pola (šest maloljetnika), a 32 ženskog pola. Povratnika je bilo 45 – istakli su iz policije.
Žrtava je bilo 300 - 83 muškog i 217 ženskog pola.
- Od ukupnog broja žrtava 57 su maloljetna lica (23 muškog i 34 ženskog pola) – pokazuju njihovi podaci.
Čak 245 povratnika
Prošle godine su podnijeli 1.474 prekršajnih prijava zbog izvršenih 1.505 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (što je za oko 18 odsto manje u odnosu na prethodnu 2019. godinu). Prekršaje je počinio 1.601 izvršilac, od kojih je 1.200 muškaraca (20 maloljetnika), a 401 žena (devet maloljetnica). Registrovano je 245 povratnika.
Od njih su nasilje trpjele 1.772 osobe, od kojih je 706 muškog, a 1.066 ženskog pola.
- Od ukupnog broja žrtava izvršenih prekršaja, 273 su maloljetna lica (151 muškog i 122 ženskog pola) – zaključili su iz policije.
Silovanje u braku prolazi ispod radara
Specijalistkinja psihijatrije i aktivistkinja za ljudska prava, dr Tea Dakić kaže da duboko ukorijenjeni patrijarhat i prominentan disbalans moći i nejednakost između muškaraca i žena predstavljaju najveću prepreku u suzbijanju nasilja nad ženama, a ovakvo stanje stvari opstaje zbog tolerancije i poricanja i nasilja i patrijarhata.
- Izostanak obrazovanja o ovim temama je takođe ozbiljna prepreka pomicanju sa statusa quo, rodna ravnopravnost i dalje nije prioritetna tema, niti je integrisana u obrazovno-vaspitni sistem. Naprotiv, i dječaci i djevojčice se vaspitavaju tako da im je duboko ukorijenjeno da su muškarci superiorniji od žena i da i jedni i drugi treba da održe i potvrde tu dominaciju – kazala je Dakić
Prema njenim riječima, u sredinama poput naše žene ne znaju da definišu nasilje.
- Ne znaju, jer im niko nije rekao i nisu naučene da je nasilje svako ono ponašanje koje zloupotrebljava moć i teži da uspostavi i održi kontrolu nad žrtvom. Veliki broj žena vaspitan je na način koji nasilje normalizuje i odgovornost prebacuje na žrtvu, a ne na nasilnika. Među konkretnim šablonima, samo se konkretno fizičko nasilje ,,računa“, a ne prepoznaju se drugi oblici nasilja koji kod onih koje nasilje doživljavaju dovode do osjećaja straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, kakvi su verbalni napadi, psovanje, vrijeđanje, prijetnje, omalovažavanje, ucjene, fizičko uhođenje ili uznemiravanje putem duštvenih mreža ili telefona, ugrožavanje slobode kretanja i komunikacije, ali i umanjivanje i poricanje nasilja, ili okrivljavanje žrtve za nasilje. Ne prepoznaju se ni ekonomsko uslovljavanje, uništavanje imovine, zabrana korišćenja imovine i prihoda, prisiljavanje na ekonomsku zavisnost, primoravanje na zajedničko odlučivanje o kupovini, pravdanje troškova ili onemogućavanje zapošljavanja – objašnjava Dakić.
Seksualno zlostavljanje van konteksta silovanja, ili silovanje u braku, potpuno prolazi ispod radara i nevidljivo je, tvrdi Dakić i dodaje da je ta ružna slika, nažalost, naša stvarnost, kao i da svi ti vidovi nasilja proizilaze iz naopako usađenih stavova koji propagiraju poziciju da je nasilje uzrokovano okolnostima i događajima van kontrole nasilnika, te da je i žrtva odgovorna za nasilje, jer ga ,,izaziva svojim postupcima“ ili ,,bira da ostane sa nasilnikom“.
- Prepoznavanje je prvi korak ka prekidanju nasilja, traženju i dobijanju pomoći. Mnogo je važno da žene znaju da nijesu i ne mogu biti odgovorne za nasilje koje trpe, da to nije njihova sramota i da ostajanjem u nasilnom odnosu i neprijavljivanjem nasilja neće sačuvati porodicu. Nasilje nije privatna stvar u koju se ne treba miješati, ono se tiče svih nas, i svi moramo reagovati. Svako može i treba da prijavi nasilje, ne samo ono koje trpi, već i ono kom svjedoči, a policija je dužna da po hitnom postupku tretira ove slučajeve, vodeći računa o pravima žrtve – zaključila je Dakić.
Cerović: Seminari ne rješavaju problem
Psiholog Radoje Cerović, komentarišući činjenicu da se statistika nasilja godinama ne mijenja kaže da je nevjerovatno do koje mjere se već godinama zanemaruju moderna psihološka saznanja, pogotovo iz domena evolutivne psihologije i neuronauka.
- Ako i dalje očekujemo da će se napraviti neki ozbiljni pomak kroz moralnu indignaciju nad „toksičnim maskulinitetom“ ili kroz ad-hok edukacije koje se godinama sprovode i baziraju na ideološkim postulatima, onda ćemo biti razočarani – ocjenjuje Cerović.
On tvrdi da su nasilna ponašanja suštinski elementi ljudske regulacije ponašanja koji u velikoj mjeri zavise od nekognitivnih (ne-intelektualnih) procesa, koji su relativno nezavisni od procesa rezonovanja i razmišljanja, te je zato riječ o vrlo instinktivnim ljudskim predispozicijama.
- To naravno ne smije da se protumači ni kao kapitulacija i odustajanje od borbe sa njima, a još manje kao opravdavanje bilo čega. Prije svega radi se o upozorenju da je naš pristup problemu veoma naivan i da je neophodno da otvorimo oči ka drugačijim načinima koncipiranja ovih fenomena – ističe Cerović.
Navodeći neke od elemenata koji, kako kaže, dokazano utiču na kontrolu agresije, Cerović govori o faktorima kao što je izlaganje stresu i nasilju u djetinjstvu, u kombinaciji sa niskim socijalnim statusom te s toga i vršnjačkim prezirom i podsmijehom, kao i vršnjačkim nasiljem, emocionalnom zapostavljenošću, kao i disfunkcionalnim porodičnim ambijentom.
- Takvi uslovi utiču na osobu još u materici, a posebno u slučaju u kojem osoba nosi i neke od genetskih predispozicija. Da odmah pojasnim – ne postoji jedan gen za nasilnost! Postoji niz genetskih faktora koji u ukupnom, stvaraju više ili manje plodan teren. Ali je u velikoj mjeri potrebno da se te genetske predispozicije aktiviraju kroz izlaganje nekim od pobrojanih „nepovoljnih uslova“ – ističe Cerović.
On kaže da su rezultat svega toga narcisiodni poremećaji ličnosti, problemi sa empatijom, manipulativnošću i kontrolom impulsa uopšte, pa samim tim i agresije.
- Mislim da je sada malo jasnije zašto su sasvim nedovoljni seminari u kojima se objašnjava i edukuje o moralnim nedostacima nasilnog ponašanja, ili u kojima se ispravljaju stereotipi i predrasude o strukturi tradicionalnih muško-ženskih odnosa. Oni nijesu pogrešni, ali padaju sasvim daleko od problema – naglašava Cerović.
Prema njegovim riječima posebno je problematična dimenzija socijalnog raslojavanja koje je posljednjih decenija vrlo izraženo u Crnoj Gori. A uz raslojavanje, kaže Cerović, po nekim preliminarnim istraživanjima, upravo patrijarhalne kulture, one koje su istovremeno restriktivne i morališuće kada je ženska seksualnost u pitanju, predisponiraju na veći stepen nasilja uopšte.
- Završni udarac mogli bi dobiti kada stasaju generacije u kojima će postojati brojčani disbalans polova. Takozvani operativni brojčani odnos polova, u korist muškaraca, povezuje sa sa nizom vrlo nepovoljnih posljedica kao što je nasilje, mentalni poremećaji, stres, samoubistva i slično – zaključio je Cerović.
