Postoje mnogi razlozi za pokretanje rata.Uglavnom su povezani sa interesima koji mogu biti ekonomski i politički. Iako se prije ratova ističe mržnja kao jedan od glavnih razloga, ona nikad nije bila razlog za pokretanje rata. Ona je samo sredstvo koje se tada dijeli narodu, jer bi bez nje oružje bilo neupotrebljivo. Mržnja drži ljude na okupu, daje im snagu, motiv, oslobađa ih od straha a njihovu savjest od grijeha.
Poslije svakog rata ostanu ruševine, žrtve i mržnja. Ruševine se uklone i izgrade novi objekti. Žrtve dobiju spomenike, da bi ih se bar neko vrijeme sjećali. Ali mržnja se teško zaboravlja i ostaje veoma dugo.
20U ratu se mržnja samoreprodukuje, rađa i raste. Poslije rata ta mržnja oslobađa griže savjesti ratnike i političare koji su počeli u rat. Oslobađa i narod koji je izabrao političare i podržavao njihove ratne avanture. Osim toga mržnja žrtvama olakšava rane i bolne uspomene.
Tako mržnja i poslije rata grupiše ljude bolje nego bilo kakva nacionalna obilježja i razdvaja ih bolje od bilo kakvih granica. Kada se sve maksimalno uprosti, mržnjom se ljudi se grupišu i razdvajaju da bi se njima lakše vladalo. Zavadi i vladaj, što bi rekli stari Rimljani.
Balkanski narodi su se kroz istoriju sukobljavali sa stranim osvajačima i međusobno, borili su se protiv njih i za njih. Stoga su ovdje rijetki oni koji ne mrze neki drugi narod. Čak postoje i oni što mrze svoj narod.
Naše mržnje su stranci uvijek znali iskoristiti da bi zavladali ovim prostorima. Ovdje im je pola posla bilo završeno - mi smo stalno zavađeni a oni su samo trebali vladati. Naše mržnje privlače osvajače, pa se ne treba čuditi što su često dolazili.
Ovakvi izlivi mržnje su sramota za državu koja je nesposobna da ih spriječi. Sramota je to za sve građane
Na ovom dijelu Balkana se nakon rata mržnja čuvala kao trofej i zajedno sa oružjem ostavljala pokoljenjima u nasljedstvo. Svjesno ili nesvjesno ta mržnja se prenosila pričama, predanjima, epskim pjesmama, spomenicima... To se radilo sa pijetetom, kao da je u pitanju zaostavština sa kojom se treba ponositi. Zato ovdje ratovi nikad ne završavaju a mržnje iz ratova traju stoljećima. I uvijek su iste, samo mrzitelji mijenjaju uniforme.
Tako su mržnje iz prošlih ratova ušle u kulture ovdašnjih naroda i postale obilježje njihovog nacionalnog identiteta. Ovdje je nečiji nacionalni identitet lakše odrediti spoznajom koje narode mrzi nego po kulturnim, jezičkim i drugim odrednicama.
Zbog toga ovdje nacionalizam proizlazi iz mržnje prema drugima umjesto iz ljubavi prema svojoj naciji, kako je to drugdje u svijetu. Iz toga proizilazi još jedna naša posebnost: ovdje je mržnja uzrok nacionalizma a ne njegova posljedica. A nacionalizmi koji se temelje na mržnji lako prelaze u fašizam, pa se zbog toga ovdje često izjednačavaju nacionalizam i fašizam.
Mržnje uvijek proizvedu predrasude. Predrasude jačaju mržnju, a ona tako ojačana opet stvara nove predrasude. Tako skupa dugo traju. Za razliku od mržnje, koja se stidno skriva, predrasude su bestidno javne. Većina mržnju nosi u sebi, skrivenu ispod lažnog patriotizma. Skrivaju je kao pištolj koji im je đed donio iz rata.
Na mržnji se može dobro profitirati, pa iz nje izvlače korist svakojaki krvomutnici: politički i nepolitički subjekti, oni koji nisu u vlasti i oni koji jesu, oni koji kontrolišu javno mnijenje, ali i oni koji bi trebali širiti ljubav, vjeru i kulturu. Ovdje je mržnja najbolje sredstvo za političku borbu. Mnogo bolje od priče o ljubavi i lažnih obećanja o blagostanju.
A kada se na osnovu mržnje osvoji vlast, mržnja postaje državna ideologija na kojoj se temelji politika i kultura. Takva država uvijek zaglavi u fašizmu i diktaturi.
Zbog svega ovog mržnje imamo u izobilju. Fašizam smo dobro obnovili iz ostataka koje Udba nije mogla satrijeti. Ratnici i političari ratova sa kraja prošlog vijeka su još živahni a neki od njih su još na vlasti. A ovih dana se vidjelo da je moguće iskoristiti i mržnju iz davno zaboravljenih ratova. I to prema narodu koji živi par hiljada kilometara daleko.
Tu prastaru mržnju iz epskih pjesama nisu mogle isprati ni desetine turskih sapunica koje su prikazivane na televizijama. Dovoljna je bila samo sumnja pa da počne okupljanje i pokazivanje epske mržnje. Neki su to radili na ulici, drugi u medijima, treći na internetu, četvrti paljenjem radnji i automobila… Opštoj histeriji su podlegle i nekedržavne institucije, jer i njih čine ljudi. Tu su naravno bili i neki političari. Strani osvajači su za sada bili samo inkognito aktivni. Ovakva reakcija naroda se ne bi dogodila da se znalo da Turci nisu učestvovali. Ne bilo moguće okupiti narod bez mržnje iz narodnih pjesama.
Ulične tuče su svakodnevna pojava među Podgoričanima. I nikad nakon neke od tih tuča nije krenula rulja da sprovodi svoju pravdu. Znali su da bi ih policija razbila. Ali, očigledno nije bilo straha od policije i odgovornosti pred zakonom.
I samo nekoliko dana nakon događanja u Podgorici dogodio se sličan izliv mržnje u Splitu. Zato se moramo zapitati da li nas pripremaju za neke nove balkanske ratove?
Životinje nemaju mržnju, ona je svojstvena samo ljudima. Životinje nemaju ni stid. Svi koji su evoluirali do civilizovanog čovjeka bi se trebali stidjeti mržnje. U civilizovanom svijetu mržnja je sramota koja se ne pokazuje javno.
Ali, postoje neki koji se ponose svojom mržnjom. Gotovo uvijek su to mladići koji rat nisu osjetili, koje su njihovi roditelji i društvo pogrešno vaspitali. Nije jasno da li skrivaju lice zbog stida ili zbog suda, ali je jasno da su svjesni svog nepočinstva.
Ovakvi izlivi mržnje su sramota za državu koja je nesposobna da ih spriječi. Sramota je to za sve građane. Trebali bi se stidjeti oni što su mirno gledali i oni što danas ćute.
