Gospodin Danilo Kalezić, kolumnista portala Analitike, u svojem je posljednjem tekstu "Izvrnuta rukavica" pisao o aktuelnoj političkoj zbilji u Crnoj Gori te analizirao fenomene savremene konfrontacije baštinika i negatora antifašističke tradicije. Ima tu za svakoga ponešto: mesijanstva, sveznajućeg pripovijedanja, rasparčanih istorijskih paralela bez reda i konzistentnosti, pobjednika i poraženih, Danila Kiša i Latinke Perović.
U metatekstualnoj ravni gospodin Kalezić se želi pozicionirati kao Demijurg nove paradigme crnogorskog opozicionog djelovanja, izdvajajući se tako što se usputno o svakog pomalo olakta: opoziciju - koja je po njemu nesposobna, intelektualce koji su "uškopljeni" te o malograđane (ma na koga mislio), tvrdeći da niko od njih ne zna da se bori protiv velikosrpskog fašizma. Sem naravno njega koji, sudeći po samopouzdanju iz teksta, jedini kao Lenjin ima potencijala da iz pozicije manjine emancipuje većinu.
12Nećemo, naravno, lično zamjerati gospodinu Kaleziću na tom izlivu frustracije, svjesni njegove lične i profesionalne pozicije - ćeskobi u onakvom Istorijskom institutu i želji da preko ljudi koji mu neće odgovoriti kako bi "sačuvali mir u našim redovima", napravi medijsku samopromociju. To ćemo pripisati nezrelosti koja talentu često pravi prepreke.
Pored navedenog, pasus iz teksta gospodina Kalezića koji je izazvao reakciju, glasi: "Siguran sam da je mnogo lakše voditi polemiku o spomeniku Titu ili o koljaču Pavlu Đurišiću, nego otvoreno reći da državni vrh Crne Gore - svi, imenom i prezimenom - po diktatu crkve Srbije temeljno radi na nestanku Crnogoraca i Crne Gore."
Budući da sam u razmjeni mišljenja na obje teme imao kolumnu, ośetio sam dužnost reagovati, kako bi, uz poštovanje svih sloboda govora i mišljenja, gospodin Kalezić ubuduće u svojim vrijednosnim sudovima bio oprezniji i određeniji, jer nije prvi put da se ovakva situacija dešava. Bilo bi neukusno i nesvrsishodno s moje strane sada pobrojavati koliko sam puta pisao o tome kako, što veli g. Kalezić: "Crkva Srbije temeljno radi na nestanku Crnogoraca i Crne Gore".
Mnogo je suvislije reći da je ono što gospodin Kalezić zove "polemikom o spomeniku Titu" bila razmjena mišljenja ljudi (uglavnom) s Cetinja o pitanju - kakav nam danas antifašizam treba - kao parola i reciklaža ili kao temeljita vrijednost lišena prethodne ideologiziranosti i monolitnosti sa sadržajem za vijek u kojem živimo.
I tu "polemiku" treba posmatrati kao pozitivnu tekovinu s obzirom na to da su njeni učesnici pokazali da mogu razdvajati lično i profesionalno te da u razmjeni argumenata nije upotrijebljena nijedna lična ili prizemna kvalifikacija. Drugo, "polemika oko koljača Pavla Đurišića" nije bila nikakva polemika, već doslovno odgovor promoterima četništva.
Ako su gospodinu Kaleziću teme o antifašizmu dosadne i "lakše", onda se javno treba odreći poziva istoričara.
Na kraju, dobronamjeran savjet gospodinu Kaleziću, u stilu Rokija - najveći čovjekov neprijatelj je čovjek sam sebi - kad pobijedi sebe, pobijediće i neprijatelja.
