Sigurno je puno lakše u stabilnom okruženju donositi one odluke koje sa pravom nose epitet- istorijske. Ali je zato puno veća hrabrost a dugoročno i značaj kada to radite u okruženju koje nimalo nije naklonjeno bilo kakvom koraku i odluci koji bi nas mogli vratiti na pravi put, odnosno jednostavno kazano vratiti nas u normalnost.
Proces borbe za djelić pravde za žrtve zločina u Crnoj Gori je dug i pun izazova. Na tom putu vas spotiču skoro svi, od državnih birokrata do sila mraka koje još uvijek diriguju iz sjenke. Rijetki su ti koji su bili uz žrtve, posebno onda kada im je bilo najteže.
Bijelo Polje, najveći grad na sjeveru Crne Gore, pored lijepih stvari, poznat je i po tome što je ovaj grad , kada je Crna Gora u pitanju, imao najveći broj žrtava u zločinu u Štrpcima.
Nakon više od 32 godine od zločina, grad je konačno na putu da zaokruži svoj ljudski dug koji ima prema sugrađanima koji su stradali u Štrpcima, a koji su, prema mišljenju zločinaca ali i ideologije kojom su napajani, imali samp jedan grijeh – to što se drugačije zovu.
Grad je prije 10 godina dobio spomen- obilježje stradalima. Država je pokrenula stvar sa mrtve tačke odlukom iz aprila ove godine kojom je predvidjela obeštećenja i druge prinadležnosti porodicama stradalih.
Kasno, ali za istinu, pokajanja i za zrno pravde nikada nije kasno.
Ali ono što je posebno važno u ovoj priči jeste da porodice žrtava iz Bijelog Polja nisu nikada zaboravile djelo čovjeka koji je i sam nažalost postao žrtva zločina u Štrpcima. Riječ je o penzionisanim oficiru Tomi Buzovu. Jedinom od putnika u vozu koji se usprotivio odvođenju Bošnjaka iz voza i to platio najskupljom cijenom- životom.
Na inicijativu nevladine organizacije Građanske alijanse i Udruženja ” Štrpci protiv zaborava” upućena je inicijativa opštini Bijelo Polje da se ustanovi nagrada ” Tomo Buzov”, a koja bi se dodjeljivala za doprinos zaštiti i unapređenju ljudskih prava.
U ovom opštem sivilu u kojem se nalazimo, ovo nikako nije i ne smije biti lokalna vijest. Čelni ljudi grada su, usuđujem se reći, ustanovljavanjem ove nagrade, donijeli najvažniju odluku u vlastitim životima. Ona će prevazići sve ono što su bili u dosadašnjim karijerama i sve ono što se u političkom pogledu može biti. Ovo je izlazak iz zone komfora i prihvatanje odgovornosti za kreiranje ambijenta u kojem će junaci društva biti oni koji su stvarno bili ” dobri momci” ratova devedesetih. Oni, koji se nisu libili dati život da bi drugi živjeli.
Njegovanje kulture sjećanja
Ustanovljavanje ove nagrade trebalo biti primjer lokalnim sredinama u Crnoj Gori ali i regiji kako treba njegovati na pristojan i civilizovan način kulturu sjećanja.
I kako zapravo, prije svega, treba govoriti istinu. A ona se najbolje može govoriti krozdjelo ljudi kakav je bio Tomo Buzov.
Jer jedina istina i jedina pravda je da su svi ljudi na ovom svijetu jednaki bez obzira na sve svoje različitosti.
Samo na tim osnovama mogu se graditi iskreni međuljudski i međuetnički odnosi.
Nažalost, ovakvi primjeri su danas rijetkost.
U većini ” naših malih mista” na prostoru ex Jugoslavije junaci su uglavnom mračni i devijantni likovi ovjenčani najtežim i najcrnjim zločinima.
A njegovanje takvog mraka će nam se vrlo brzo svima osvetiti. Svima koji živimo na ovim prostorima, slagali se ideologijama zla ili bili protiv njih.
Zato ova vijest iz Bijelog Polja nije lokalna i nije mala.
To je jedno malo svjetlo koje će nadamo se, pomoći da se razgrne ovaj mrak.
I nekim čudom nestane.
