„Svakodnevo posmatram što se događa u mom rodnom i voljenom gradu, upoređujem sa onim što pamtim. Muči me njeno sivilo. Podgorica je imala svoj duh, svoju boju, koja dolazi s neba. Milo Milunović i Petar Lubarda su govorili kako brda oko Podgorice čudesno izgledaju u nekom plavetnilu. Podgorica je imala i svoj miris. Kiki Lesendrić je nedavno nakon koncerta na Sastavcima kazao da obožava taj miris čempresa. Moj pokojni prijatelj, reditelj Predrag Golubović, Podgoričanin, govorio je da ga je taj miris dočekivao na kad sleti na aerodrom. A čim imate svjetlost i dah, i ljudi imaju svoju dušu. E, te duše više nema...“; kaže Momir Matović, znameniti crnogorski filmski stvaralac, autor borojnih nagrađivanih filmova koji su mnogima otkrivali dušu i istoriju Crne Gore I, naravno, njegove Podgorice.
Razgovor sa Momirom Matovićem vođen je u njegovom ateljeu, u suterenu zgrade u ulici Marka Miljanova. Tu je i prava, velika arhiva Momirovih filmova, fotografija, mali muzej fotografskih aparata i filmskih kamera, sa mnoštvom nagrada koje stoje na uredno poslaganim policama. A u podrumu pored studija, sačuvano je i ono što je ostalo od kina Kultura - dvije krovne cigle i table sa natpisom i brojem ulice gdje je stajao: „V proleterske brigade“ i broj 1.
ANALITIKA: Pripremate novi serijal filmova o Podgorici?
MATOVIĆ: Napravio sam dosta filmova o Podgorici. Svakodnevno je fotografišem, od '67 naovamo, kad sam prvi put uzeo aparat u Foto kino klubu Titograd. Ali, mislim da je i to malo.
Moja prva TV serija pod naslovom „Moja Podgorica“ imala je 10 epizoda po 30 minuta, pet sati, kao tri igrana filma, i bila je do sada bezbroj puta reprizirana. O staroj predratnoj Podgorici koliko sam mogao, dosta sam rekao. Sada radim novi projekat tkz. Filmski miks poslijeratnog Titograda i stare Podgorice, Biće to 10 autorskih epizoda. Jedna je, na primjer, o Satkuli. Časovničar Duško Pejović koji je održavao satni mehanizam dao mi je ključ da mogu da snimam u svako vrijeme kada poželim. Kad sam prvi put ušao u to zdanje naišao sam na gnijezdo sa dva golubija jajeta u jednoj šupljini. Kroz priču o tim golupčićima koji su se izljegli, gradio sam priču o Sat kuli, uz razgovor sa potomcima ljudi koji su nekada održavali sat.
Jesi li se ikad popela gore, da vidiš zvono? Ne, a? A na zvonu piše: „Ovo zvono poklanjaju đaci Podgoričke zanatske škole gradu svojem Podgorici. Zvono je izliveno u livnici San Đorđo u Italiji te i te godine“.Tako sam napravio i priču o Jusovači. To je potpuno zapušteni prostor, sa enterijerom kakav je bio kad je napravljen.To je zatvor iz turskog vremena, koji je služio kao istražni zatvor do '70-tih godina. Da samo uđe Gradsko zelenilo, na jedan dan, bilo bi nešto sasvim drugo. Ćelije su zadržale autentičnost, i znak onih koji su tamo tamnovali - potpisom, škrabotinom, porukom...
Jusovača je i spomenik nekim strašnim i potresnim sudbinama. Na primjer, ima jedno potresno pismo majke pred strijeljane. To je pismo žene Sava Pejanovića, Olge, koja je strijeljana vrlo mlada, 27. decembra 1943. godine, u Farmacima. U posljednjem pismu svojoj zaovi i malenom sinu Ivici piše: ,, Dragi moji, posljednja riječ, zbogom moji, čuvajte mi Ivicu. Nemojte se za mene sjekirati, idem u smrt, ponosno i sa obrazom..." Strašno. Malog Ivicu su povremeno nosili majci zahvaljujući jednom stražaru, Podgoričaninu, Eminu Isiću, čiji sin danas radi u jednoj zlatari. U djetetove čarapice su njegove tetke, Drecunke, koje su bile poznate partijske aktivistkinje, stavljale razne poruke i pisma za rodoljube, zatvorenike. O Jusovači mora da se povede računa, ne u smislu nekretnine, već kao o prostoru koji odslikava dah nekih vremena ovoga grada.
Ja sam svojevremeno poslao gradonačelniku jedan fotoelaborat i prijedlog što bih ja zamislio tu. Naravno - nikad mi nije odgovoreno. A da samo uđe Gradsko zelenilo, na jedan dan, bilo bi nešto sasvim drugo, garantujem svojstven multikultularan prostor ... A tih je prostora ostalo vrlo malo: Satkula, Gimnazija, urušena Jusovača... 'Ajde, pomozi mi... Kina Kulture nema.
U novom serijalu pričaću i o poznatim podgoričkim porodicama: Lainović, Šestić, Pejanović, Čubranović, braći Vučkovićima, slikarima.
ANALITIKA: Na kraju, ne bi li to mogao biti muzej, neka turistička atrakcija?
MATOVIĆ: Ali, mi nismo ni od Satkule napravili turističku atrakciju.
Ali, ne nestaju objekti, nestaju čitava urbana područja. Ti više ne možeš prepoznati ulice. Hercegovačku, koja je bila poznata po lipama. Na svakom ćošku Hecegovačke je bila česma. Jedna je ostala evo ovdje na ćošku sa ulicom Marka Miljanova.
U novom serijalu pričaću i o poznatim podgoričkim porodicama: Lainović, Šestić, Pejanović, Čubranović... Imam i priču o dvije žene, najstarije Podgoričanke, od kojih je jedna Hajrija Mučić, nedavno preminula u 103. godini, koje su mi pričale o životu i tadašnjim običajima u podgoričkih Muslimana. Ovaj grad je poznat po tome što nije imao vjerskih razmirica.
Radim i film o Gorici kroz četiri godišnja doba. Za one koji ne znaju, gore ima kaptaža napravljena '48 godine. Dosta ljudi ide na Goricu, i ono što su dobro uradili to su hidranti za slučaj požara. Ali, i pored hidranata, svako mora ponijet vodu sa sobom, jer nema nijedne česme, a nekada je bio ugostiteljski objekat na vrhu brda koji je davno srušen.
ANALITIKA: Pročitala sam u predgovoru za knjigu jednog ovdašnjeg pjesnika gdje on za sebe kaže da je rođen u pravoslavnom dijelu Podgorice.
MATOVIĆ: To je nova kartografija. To ne postoji. Postojala je Stara varoš i Nova varoš. To je sve bilo izmiješano, jedno do drugoga, što bi rekli - u jednom dahu, u ljubavi i u slozi. I završena priča...
Uporedo, snimam ljude mojih godina da pričaju o Titogradu poslije rata. Na primjer, o začetku rok pokreta u Titogradu. Zamislite, rokeri ... Miodrag Latković, sada sudija u Ustavnom sudu, vrlo talentovan gitarista i kompozotor. Njegova pjesma „Maja, voljena, vrati se“ pobjednik Titogradskog proljeća, bila je himna nas mladih. Pa Slobo Vučković, Jovica Burzan, Peko Gatolin, Miško Popović, Džemo Radonjić, pokojni Slobo Džaferović, Miodrag Bajić, koji radi sada u protokolu. On je bio kao menadžer. Pa Imo Abdović, koji je urednik u Radio Crne Gore, pa pokojni Miško Kusovac, bubnjar. Onda Žarko Mirković, pokojni Ćenzo Kavarić... Možeš zamisliti koje su to priče. Vrijeme koje je ovaj grad proživjelo kao Titograd, ja to stalno ističem, bilo je vrlo srećno.
Radim i film o Gorici u četiri godišnja doba. Za one koji ne znaju, gore ima kaptaža napravljena '48 godine. Dosta ljudi ide na Goricu, i ono što su dobro uradili to su hidranti za slučaj požara. Ali, i pored hidranata, svako mora ponijet vodu sa sobom, jer nema nijedne česme, a onaj objekat na vrhu brda takoše su srušili.
ANALITIKA: Da se vratimo spisku okrnjenom za jedan od simbola ovoga grada, kino Kulturu. Simboli gradova nisu samo velelepne građevine, već, ako ne još više, neka kultna mjesta, koja mogu da iznenade skromnošću.
MATOVIĆ: U kolektivnoj svijesti ovoga grada to je izuzetno značajno mjesto. Što govoraše posljednji upravnik Kina, pokojni Cico Popović, to je kultno mjesto bilo, to je bio svojevrstan kulturni spomenik. Nestankom kina Kulture, većini Podgoričana nestalo je mnogo iz njihovoga života. Vrlo sam ogorčen. Sticajem okolnosti, odrastao sam i živim spram kina Kultura. Vrlo mi je teško, izbjegavam da pogledam na tu stranu, da prođem tim dijelom ulice Marka Miljanova. Odmah skrenem u Hercegovačku. A i mnogi Podgoričani kažu, da više tim dijelom ulice ne prolaze.
ANALITIKA: Evo, ja prva.
MATOVIĆ: Da. To je jedan odnos prema odluci grada da se taj spomenik sruši i nestane za mjesec dana. Rušenje je počelo 6. avgusta prošle godine, bio je moj rođendan. Bilo je ljeto, subota, vrućina, nikoga nema... Zapazio sam jednu karakteristiku politike ovoga grada - kada nešto ruše, oni to počnu subotom. Pošto sam ranoranilac, krenem i vidim - iz krova kina promaljaju se dvije glave. Rekoh: "A, evo ih, gotovo je..." To sam odmah snimio.
Inače, dosta se razglabalo - neće se - oće se. I ja sam dobijao uvjeravanja da rušenja neće biti i tandara-mandara.
Ali, to jutro, vidim te dvije glave i znam da je gotovo. Počeli da skidaju crepove. Svaki sam dan išao na gradilište i snimao. Sačuvao sam dvije krovne cigle, na pozadini piše Ciglana Partizanka Tivat i ploču sa ćoška Kina Kulture - Ulica IV Proleterske brigade broj 1. Kod mene su i posljednji ključevi, radnici su mi ih dali da snimim unutrašnjost prije rušenja. Naravno, o ovome pripremam film. Materijal je skoro gotov. Film će se zvati „Jedan dan života“.
ANALITIKA: Pa kako ste se osjećali za svoj prošlogodišnji rođendan? Ima li veće ironije nego da rušenje otpočne baš na Vaš rođendan, kojem je svaki dan na neki način posvećen Podgorici?
MATOVIĆ: Pa, vidi, bio sam grozan svaki dan tokom tih mjesec dana koliko je trajalo rušenje. Neki Podgoričani su protestovali, ali ne energično. Veoma mi je žao što ne možeš da okupiš Podgoričane. Ne opravdavam sebe, ali kao jedinka ne možeš ništa. A došlo je vrijeme da ne možeš više ni kao skup ništa. Ova se vlast poziva na raznorazne zakone i raznorazne smicalice pravi. Imaju sistem kako da sprovode svoje naume, sve zamagljeno, okolo-naokolo, da završe svoje stvari. Da to potegneš pravnim putem, pošlo bi u nedogled. Oko tog kina meni je sve nejasno, kako je to privatizovano, ko je tu sve učestvovao. Cico je ostavio veliki nacrt kako zamišlja da se rekonstrušiše kino, a da se sve spolja zadrži. Tu je trebalo da bude između ostalog i crnogorska kinoteka, a ne u Domu JNA, zgradi koja se dograđuje i rekonstruiše evo 10 godina, bez ikakve potrebe. A i ta zgrada je izgledala fantastično. Sad su samo kao sačuvali formu i naravno ... nadodalii betona u obližnje korito Ribnice.
ANALITIKA: Da se vratimo Cicu...
MATOVIĆ: Rušenje Kina kultura Cica ... to ga je satrlo.. Kad je otišao u penziju, pošao je da živi u Bar. Vrlo je teško došao prošlog novembra da ga snimim za potrebe novog filma, na praznom prostoru gdje je proveo čitav svoj radni vijek... Raširi ruke i jeknu: „Evo me poslije toliko vremena na mjestu zločina!“ A ispod naočara, zaiskriše suze ... Sad tu prodaju kamione i auta. Rupa puna smeća, šiblje okolo. Zapanjićete se kad to vidite.
ANALITIKA: A kako Vam se čine bioskopi u Delti? Jeste li bili tamo?
MATOVIĆ: To ti je dio te, kako je zovu - globalizacije. Dovedite svo stanovništvo u grad, tako se lakše i bolje kontroliše. A grad premjestite u njegove tržne centre. Tako se i duša ovoga grada preselila u Deltu. Današnji mladi roditelji nemaju drugoga mjesta za djecu nego u Deltu.
Da, bio sam tamo, išao u bioskop, da pogledam film Marije Perović „Gledaj me“. Bio sam jedini u sali. Strašno. Projekcija od zida do zida, može da se gleda samo iz zadnja dva reda, treska sve od prejakog tona. Zovnem upravnika, bio je veoma ljubazan. Ja se predstavim, kažem - molim Vas, kakva je ovo projekcija! On kaže da su im došli iz Beograda i tako naštelovali uređaje. A ja mislim da ni oni koji tamo rade pojma nemaju što znači bioskop i što znači duša jednoga bioskopa. Radmila Vojvodić je izjavila da nikad više neće tamo poć'. A ja , pogotovo ... Za mene onaj, moj bioskop više ne postoji. Sticajem okolnosti snimam materijale o starim kinooperaterima koji su radili u mojim bioskopima. Pa u Herceg Novom je zadržan jedan stari bioskop na tvrđavi Forte Mare. I taj je bioskop svake večeri pun, i kad daju stare i sto puta viđene filmove.
ANALITIKA: U Ulici Slobode niklo je novo zdanje koje, po svemu sudeći, postavlja standard za novu spratnost i gabarite. Ako dobro brojim, uzana šestospratnica koja je duboko zašla u dvorište iza, da pokrije cijeli plac. Bočne strane su bez prozora, pa se treba nadati cijelom nizu..
MATOVIĆ: Duša Stare varoši je nestala, sad ubijaju polako dušu Nove varoši. Hercegovačka je nestala, sada je na redu Ulica Slobode. Ja ne znam ko ondje može da živi ili radi. Nestala je jedna fina kafanica, Torzo, sad zjapi rupa. Vjerovarno će i tu postaviti jednu zgradu. Čitao sam urbaniste koji se kunu da se ova gradska cjelina osmišljava, a vidim da se obesmišljava.
Takođe, nije bilo nikakve potrebe da se ruši Jugopetrolova pumpa ispred stadiona, valjda prva poslijeratna pumpa, ne u Podgorici, nego u Crnoj Gori. Pa preko puta zbog one nove zgrade nestalo je jedno od prvih gradskih dječijih igrališta. Ne shvatam ko tu može da stanuje. Da gleda u onoga jadnika što su mu zgradu poperili ispred nosa. Puno sam proputovao, ali nigdje nisam vidio takvu građevinsku nesrazmjeru. I, naravno, tu će odmah dolje da krenu sa kafanama i kladionicama. Ne treba biti prorok.
Ušli su duboko gradnjom u sve parkove. Pravi se zgrada usred parka gdje je bila sala za boksere Budućnosti, gdje je nekada bio ljetnji bioskop Doma JNA. Pa zgrada Ujedinjenih nacija... Pođite tamo - nijednoga radnika nema već duži period. Kad je dolazio Ban Ki Mun, postavili su skele, koje su tamo i dan - danas. Radnika nema.
ANALITIKA: Bašta hotela Crna Gora?
MATOVIĆ: Aaaaa....Hilton... Modernizacija... To je bez komentara.
ANALITIKA: Ali, kome mi ovo pričamo, ima li pameti, građanske svijesti da neko uradi i napravi neku akciju? Ko su ti ljudi, ti odbornici, ti koji dižu ruke?
MATOVIĆ: Nemam pojma ko su i odakle su. Jednostavno ... oni kažu da su predstavnici naroda. Ali, mislim da i u strukturi rukovodstva grada nema onih koji vole ovaj grad. Jer, bilo je i drugih, ali da ovako grad postane bez duše, to ne pamtim. Pogledaj fasade, nijedna od rata naovamo nije ofarbana ...
Ne gradi se samo na ruševinama. Moraš da valorizuješ staro. Treba osjetiti i prepoznati toponime od iskona, koji stoje kao vječiti spomenici o jednome vremenu. Mi mislimo da je sve počelo sa nama i da okončava sa nama. Kako su krenuli, bojim se... Buduće generacije, na osnovu čega će pokazivati Podgoricu? Na osnovu mojih filmova? To je moja gorka šala i sarkazam. Ali to je, bez lažne skromnosti, i istina. Svakoga dana puno radim da duša Podgorice ostane zabilježena, makar u, kako moderno kažu - virtuelnom obliku.
Gordana BOROVIĆ
