Aljonka Dželetović traži brata već više od 30 godina. Nestao je 15. juna 1992. godine. Iako je godinama sama prikupljala dokaze i predala ih Tužilaštvu BiH, pomaka nema.
"Nije mi još jasno kao osobi, kao čovjeku, kao sestri, da još nisam u stanju da ga sahranim", kroz suze priča Aljonka. Objašnjava da je tokom potrage dobila dokaze sa lica mjesta, imena ljudi koji su ga odveli, piše Dojče Vele (DW).
Neopisiv bol
"On je uhvaćen živ. Po svim konvencijama on je trebalo da bude u razmjeni kao ratni zarobljenik. Međutim, njega su ubili. Znamo i ko. Ali njegovo tijelo, s obzirom na to da je predmet zločina, je sakriveno", priča Aljonka.
Kaže i da je prije osam godina sve dokaze predala Tužilaštvu BiH, ali da predmet stoji u fijoci i da niko ne želi da pokreće istragu.
"Nemoguće je opisati bol ovih zadnjih 30 godina, ne samo moju nego i svih onih koji tragaju za svojim najmilijim", kaže Aljonka.
Sagovornici DW bez obzira kojoj etničkoj grupi pripadaju i bez obzira na kojem prostoru tragaju za tijelima svojih srodnika, danas 30. avgusta, na Međunarodni dan nestalih osoba, upozoravaju još jednom da je politika glavni krivac što se proces traženja nestalih u čitavom regionu, a posebno u BiH, toliko odužio. Istina, taj proces je imao kontinuitet u periodu desetak godina nakon završetka rata, ali je zadnjih godina u zastoju. Iako sada postoji i regionalna saradnja u okviru koje su nedavno razmijenjeni posmrtni ostaci između Bosne i Hercegovine i Srbije na Graničnom prelazu Rača, u praksi se realizuje mali broj slučajeva.
"Da postoji politička volja to bi se odavno riješilo, ali političari i ovo koriste za svoje lične interese, ne dozvoljavajući da se jedno strašno poglavlje u našoj istoriji okonča i da krenemo dalje", kaže za DW Semina Alekić, predsedavajuća Koordinaciji udruženja porodica nestalih osoba u BiH.
Ona podsjeća da BiH ima Zakon o nestalim osobama, ali se on, kaže, ne primjenjuje u praksi.
"Tačno se zna koja je bila komandna odgovornost. Nije moglo da nestane 100, 200 ljudi na jednom prostoru, a da niko ne zna. I to je bilo sistematski na svim terenima. Dakle, svi znaju sve i samo ćute", kaže Alekić. Ona ipak kao pozitivan primjer navodi formiranje regionalne liste nastalih na kojoj je 11.000 osoba.
Regionalna saradnja
Upravo ta regionalna lista sa imenima ljudi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Kosova sprečava zloupotrebu svih vlada u regionu. Spiskovi su prečišćeni i izbjegnuta je bilo kakva manipulacija brojkama. Ali, nedostatak informacija o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica, nepristupačni tereni, političke opstrukcije – sve to i dalje ograničava manevar i potragu za posmrtnim ostacima na svim stranama.
U Institutu za nestale osobe BiH kažu da je saradnja između zemalja regiona dobra i da se u tom kontekstu primenjuju i sporazumi o saradnji koji su zaključeni na nivou vlada. Kažu da je jedan od velikih pomaka i formiranje Grupe za nestale osobe u okviru koje je uspostavljana multilateralna regionalna saradnja po istim pitanjima i aktivnostima rješavanja slučajeva nestalih osoba.
"To je rezultiralo značajnim rezultatima kao što su uspostavljanje regionalne baze podataka nestalih osoba, analiza NN posmrtnih ostataka u mrtvačnicama, razmjene podataka, informacija, uz uključivanje porodica u proces traženja nestalih i organizacija zajedničkih komemoracija", kaže portparol Instituta Emza Fazlić.
Ukazuje i da je jedan od najvećih uspjeha Regionalna baza nestalih osoba koja je postala ključni alat u naporima da se pronađu nestali.
Zajednička tuga, bol i suze
Što se tiče ostalih zemalja u regionu, stanje je manje-više isto: politika je glavni kočničar svih procesa, a članovi udruženja koja okupljaju osobe koja traže članove svojih porodica imaju bolju saradnju. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale, na prostoru Kosova je od 1999. godine nestalo 4500 osoba, a 1.600 se i dalje vodi kao nestalo. Kosovska strana traži od Srbije otvaranje arhiva po sporazumu od prošle godine potpisanim između Beograda i Prištine, a prema kojem se strane obavezuju da će dozvoliti pristup svim dokumentima, uključujući i one sa oznakom „povjerljivo“.
Treba pronaći pravi mehanizam koji bi proces traženja nestalih pokrenuo, jer ovaj dosadašnji ne daje dobre rezultate, kaže Nataša Šćepanović iz Udruženja porodica „Kosmetski stradalnici“, upozorivši da je u posljednjih nekoliko godina taj proces potpuno stao.
"Opstrukcije i manipulacije su razne, a jedan od glavnih uzroka je politika, odnosno nedostatak političke volje. A ovo nije politika, radi se o ljudima, o porodicama koji traže svoje bližnje. Dug vremenski period je iza nas, bojim se da nemamo puno vremena", kaže Šćepanović, uzimajući kao primjer međusobne optužbe Beograda i Prištine, i odsustvo želje da se paralelno radi na obje strane jer je, kako kaže, proces na Kosovu potpuno zaustavljen.
A mi, porodice, trudimo se da prevaziđemo sve stereotipe i razlike, navodi ona i dodaje da su im zajednički imenitelj tuga, bol i suze.
"I želimo svojim primjerom da natjeramo nadležne da rade svoj posao", kaže Šćepanović.
Ona sama i dalje traga za tijelima roditelja koji su ostali na Kosovu.
"Porodice koje vode organizacije u Beogradu, meni su braća i sestre. Imaju isti bol kao i ja u svojoj porodici. Politika ne želi da riješi stvari zato što neko od njih mora da odgovara za zločine koji su počinjeni", rekao je ranije za DW Bajram Ćerkinaj iz Mitrovice, koji od 1999. godine traga za sinom.
Apel institucijama
Resursni centar za nestale osobe Kosovo organizovao je prije nekoliko dana u Prištini okrugli sto na kojem su porodice sa obje strane još jednom apelovale na sve da se ozbiljno posvete rješavanju problema nestalih.
"Dug je period od 25 godina, a porodice ne osjećaju da vlade u Beogradu i u Prištini smatraju da smo ljudi i da čekamo ljude. Mi čekamo nezavisnu politiku. Da smo ljudska bića, do sad bi se naši najmiliji vratili našim porodicama. Molimo sve institucije na Kosovu, Srbiji i Međunarodnu zajednicu da što prije ovo naše srce smiri", rekao je Ćerkinaj, koji je član Resursnog centra, a u čijoj je organizaciji održan okrugli sto „Nestali ničija briga“.
Proces identifikacije žrtava se zaključuje kada se osoba identifikuje putem DNK metode, ali i kada tu identifikaciju potvrde članovi porodice. Tek tada se žrtve koje su identifikovane skidaju sa spiska aktivnih slučajeva. U BiH se u 12 mrtvačnica nalazi oko 2.800 slučajeva odnosno posmrtnih ostataka žrtava gdje je izolovan DNK, ali podudaranja sa krvnim uzorcima članova porodica nestalih osoba nije bilo.
Ali za porodice nestalih i ono sa čime se one suočavaju proteklih decenija, najvažnije je razumijevanje „onog sa druge strane“. Jer, samo se na taj način budućim generacijama, kažu, može ostaviti bolja budućnost.
"Ja sam mislila da je moj bol za bratom najveći dok nisam čula ženu koja je ispričala svoju priču i gdje sam ja rekla: Jao pa ima težih sudbina od moje. Tu dolazi do razumijevanja – kada saslušamo jedni druge, kada shvatimo koliko bola nose i drugi ljudi. I na taj način zajednički možemo da se borimo", zaključuje Aljonka Dželetović.
