Muke sa predsjednikom

Formiranje vlade mandatara Spajića ide uz odgovarajuće pritiske i otpore, prije svega iz koalicije ,,Za budućnost Crne Gore“, koja se jednostavno premudrovala. Ne može se u politici primjenjivat pravilo oću kakit, neću kakit. Neki našeg predsjednika porede sa Momirom Bulatovićem, posebno Socijalistička narodna partija Vladimira Jokovića, koja tvrdi da ga nasljeđuje, a čiji čelni ljudi poslije najnovijeg izbornog debakla najavljuju formiranje nove stranke. Riječ je o poznatim jurišnicima na Ustav, najmanje u toku minule godine. I Joković i njegovi dojučerašnji istomišljenici, poput Danijele Đurović, ili Marka Kovača, Bulatoviću, tvrdnjom da je Srbin, jednostavno podvaljuju. Momir se nikad eksplicitno nije izjasnio da nije Crnogorac. Petljao je nešto sa crnogorskim imenom i srpskim prezimenom i obratno, ali nikad, i pored silnog pritiska Miloševića, nije izgubio iz vida da je predsjednik Crne Gore. To od njega nije tražio ni Milošević koji je u odnosu na sadašnjeg klovna na čelu Srbije Aleksandra Vučića bio neuporedivo pismeniji: „Srbi i Crnogorci su dva, ali dovoljno bliska naroda“ - rekao je Milošević.

Što sad sa svojim očekivanjima iz Srbije da radi gospodin Jakov? Nije došao na sjednicu Glavnog odbora svoje partije da se odmah ne bi, što je očekivano, suprotstavio gospodinu Spajiću. Koalicija ZBCG mu je očigledno bliska. Ne toliko po njenoj ideološkoj sadržini koliko po bliskosti interesima Republike Srbije? Kako da odbije srpske zahtjeve kad su mu otuda hitro pomogli da eliminiše svoga partijskog konkurenta i nenadano zasjedne na predsjedničku stolicu? Kako da ogrješenjem o bivši Demokratski front, ili sadašnju koaliciju ZBCG, izdejstvuje blagoslov Srpske pravoslavne crkve koja ga je, kao i njegovog istopartijskog konkurenta, izmislila i postavila u vladu crkvenjaka Zdravka Krivokapića? Kako, konačno, da se pravda zapadnim saveznicima zbog toga što je u tobože reformsku i prozapadnu vladu uvalio otvorenu srpsku i rusku agenturu u obliku nepopravljivog Demokratskog fronta? Ne treba zaboraviti da naš predsjednik, čak i ako ga o tome, bar za sada niko ništa ne pita, široke ruke obećava brzo prilagođavanje crnogorskog državnog i društvenog stroja potrebama Evropske unije.

A što ako mandatar Spajić uvjereno odbije moguće Milatovićeve namjere u vezi sa učešćem u vladi Demokratskog fronta, odnosno koalicije ZBCG? Valja li rizikovati i prilično varljivu partijsku monolitnost PES-a i vapijuću mogućnost formiranja vlade zbog predsjednikove, u prvom redu, nepopravljive poltronerije srpskom establišmentu?

Da se razumijemo: mandatar Spajić nije, bar za sada, nikakav dužnik Srbiji koja ga je glatko osporila da ne bude predsjednik. Za moguće ponižavanje iz Srbije, što je nesumnjiva konstanta beogradske politike prema Crnoj Gori, Spajić će, za razliku od Milatovića, znati da odgovori, a to u odnosu na Krivokapića, Abazovića, pa i Milatovića, može, bar za sada, odzvučati kao ma kako slabašan, ali ipak glas suverene Crne Gore. Uruši li se Spajićeva dovoljno fragilna konstrukcija vlade, sastavljene od PES-a, uvijek nesigurnih Demokrata, koji očijukaju sa toliko partijskih simpatija koliko imaju članova, i uz to manjinskih partija, Spajić će ozbiljno zažaliti zbog svoga čvrstog obećanja da neće sa DPS-om.

Što ako se PES, prije svega voljom predsjednika Milatovića, uz silna očekivanja Srbije, a ne manje i domaćih remetilaca poput ZBCG, pocijepa? Pitanje je kome će opet pripasti ozbiljnija faša? Nije gospodin Jakov pažljivo proučio Ustav. Manja su njegova ovlašćenja nego što mu se čini. Nije njegovo ni da predsjedniku Srbije traži pomoć za oporavljanje Instituta ,,Dr Simo Milošević“. Za to postoji vlada. Neće valjda svoj izuzetni klimatski i ambijentalni resurs Crna Gora da, pod vidom trenutne ekonomske pomoći, gotovo pokloni „bratskoj“ Srbiji?