Prođoše predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama i pobijedi, kako bi se ono reklo, kandidat „demokratskog“ svijeta. Kako nemamo nikakvih direktnih, ili makar opipljivih interesa da se plekamo u te izbore, moram napomenuti da je kandidat demokrata Džo Bajden, bio i moj intimni izbor. Ili, da mi je moglo biti, i da sam državljanin SAD, imao bi još jedan glas. Američki predsjednički izbori su svakako stvar interesovanja cijelog svijeta, jer su SAD najveća svjetska sila, pa je logično da se reperkusije tih izbora značajno reflektuju na globalno stanje stvari. I kod nas će, posredno.
*****
Prateći vodeće američke ali i svjetske medije, možemo da konstatujemo da je još aktuelni predsjednik Donald Tramp bio bolno svjedočanstvo pogrešnog razvoja demokratije u svijetu, ne samo u SAD. Tramp je bio prvi šoubiznis predsjednik, čovjek sa estrade, čovjek koji je u posljednjih 40 godina padao do dna i dizao se do samog vrha, multimilioner sa jasno definisanim kriterijumima koji bi pripadali, recimo televiziji Pink.
Za razliku od njega, (za sada) pobjednik ovih izbora, kandidat demokrata Bajden, osim što je najstariji izabrani predsjednik, nakon izbora poslao je jasne poruke ukupnoj američkoj populaciji da nema namjeru da (kao nikad) podijeljenu Ameriku dodatno dijeli. Naprotiv – želi da je ujedini i da bude predsjednik svih građana. Dakle, nema plavih (demokratskih) i crvenih (republikanskih) država, već postoje samo Sjedinjene Američke Države.
U kontaku s mnogobrojnim prijateljima iz Njujorka, Bostona, Vašingtona i Los Anđelesa, reklo bi se da ove izbore nije dobio Bajden, koliko ih je izgubio Tramp. I svi oni koji žive na teritoriji Amerike saglasni su u jednom – veliko je pitanje kako bi se završili ovi izbori da nije na snazi pandemija, u kojoj se ni SAD nijesu najbolje snašle.
Kad na sve to dodamo narasle rasne tenzije i populističku retoriku (još aktuelnog) predsjednika, dobijamo čorbu u kojoj se dominantno osjeća ukus republikanske politike, a to sve je kap koja je prelila čašu, pretežno demokrata, koji vrlo rijetko, ili nikako ne izlaze na izbore.
Istovremeno, prijatelji mi sugerišu da je nikad više građana nije izašlo na ove izbore (više od 145 miliona), što je jasna potvrda činjenice da je ljudima u SAD previše Trampa, ali i premalo demokratije. Kod pobjednika tek sad počinje posao – osim zdravstvene krize koja se nekako hitno mora stavljati pod kontrolu, ne na štetu ekonomije, mora se raditi na poboljšanju opštih uslova za život i rad na tlu Amerike. Tako kažu oni. Dakle, muke pa fiskovi.
*****
Ova američka priča neodoljivo podsjeća na neke naše crnogorske, ali i balkanske izborne procese unazad nekoliko decenija. Kao i kod nas, moglo se čuti da su i ovo sudbonosni izbori. Kao i kod nas na Balkanu, pobjedniku se teško čestita na pobjedi. Kao i kod nas, glavna postizborna tema su potencijalno glasovi preminulih. Kao i kod nas, osporava se legitimitet izbora i prozivaju izborne komisije, traži naknadno prebrojavanje i čekaju sudske odluke. Tako je to kad je gusto. Muke pa fiskovi.
Američku demokratiju smatramo neprikosnovenom, sa standardima koji debelo nadrastaju i evropske, da ne pominjem balkanske okvire. I opet isto. Uvijek će neko reći da je proces neregularan, da su upetljana treća lica i peti interesi, Rusija, Kina...
Dok mi u Crnoj Gori čekamo formiranje Vlade eksperata plus jednog političara, na snazi su ozbiljne onlajn kampanje koje upoznaju sa budućim kandidatima. Nedavno sam pisao da su kultura i prosvjeta (uz zdravstvo i finanasije) u ovom momentu najvažniji resori. I da je čudno što se donedavno nijesu mnogo ni pominjali u političkim dogovorima o formiranju Vlade.
Onda smo svi dobili hladan tuš – spojiti ministarstva kulture, prosvjete, nauke i sporta u jedan resor, previše je pa kad bi nam od toga zavisila ukupna rentabilnost sistema. Muke pa fiskovi. A nedugo nakon te informacije stigla su i personalna rješenja sa biografijama, ali bogomi i sa zaostavštinom dosadašnjeg javnog djelovanja.
Ne poznajem lično (vjerovatno) buduću ministarku za kulturu i ostalo, ali sudeći prema onome što sam vidio, nijesam siguran da je u stanju da uveže i sinhronizuje sva prozapadna stremljenja kojima ova zemlja teži unazad nekoliko decenija. Ruku na srce, ne može ih ni zaustaviti, ali radnici u kulturi (i ostalim resorima pod njenom komandom) nemaju mnogo vremena za revitalizaciju.
Da ne griješim dušu, zainteresovano čekam da čujem i vidim kako će novo ministarstvo vrednovati sve one dobre projekte koje imamo i na koji način će definisati crnogorski kulturni interes kroz svoju političku agendu. Nijesam preveliki optimista, ali neću ni postavljati nogu na samom startu. Ionako smo skoro pa u lock-down statusu, pa što bi rekli neki, hvala Bogu, imamo kad da posmatramo i naravno, kritikujemo. Samo da ne bude previše muka pa fiskova.
