U savremenom poslovnom ambijentu, efikasno rješavanje sporova postaje jedan od ključnih faktora konkurentnosti privrede. Arbitraža, kao fleksibilan i specijalizovan mehanizam vansudskog rješavanja sporova, sve više dobija na značaju širom Evrope, ali i u zemljama regiona.
O tome kakav je položaj arbitraže u državama bivše SFRJ, gdje se nalazi Crna Gora u tom procesu, te kakvi nas izazovi i promjene očekuju u budućnosti, razgovarali smo sa advokatom Vanjom Mugošom, jednim od najiskusnijih pravnih stručnjaka u oblasti arbitražnog prava u Crnoj Gori.
Sa gotovo cijelom karijerom vezanom za advokatsku kancelariju „Jovović, Mugoša i Vuković“ i bogatim iskustvom u domaćim i međunarodnim arbitražnim postupcima, Mugoša donosi jasan i sveobuhvatan pogled na aktuelne trendove, rizike, kao i potencijale arbitraže za crnogorsku privredu.
Na početku, predstavite nam Vašu karijeru i objasnite otkud posebno interesovanje za oblast arbitraže.
Mugoša: Gotovo čitava moja karijera vezana je za advokatsku kancelariju „Jovović, Mugoša i Vuković“ i advokaturu. Još u vrijeme zajedničke države, naša kancelarija je imala priliku da zastupa klijente pred Arbitražnim sudom u Beogradu, a ja sam, kao dio tima, imao privilegiju da učestvujem u tim postupcima i bliže se upoznam sa arbitražom uopšte.
To interesovanje se nastavilo i nakon što je formiran Arbitražni sud pri Privrednoj komori Crne Gore, gdje sam opet imao privilegiju da učestvujem kao punomoćnik u nekim od najznačajnijih postupka pred tim sudom.
Ocijenite, ako možemo tako reći, stepen afirmisanosti arbitraže kao vansudskog rješavanja privrednih sporova u pravnim sistemima i praksi država bivše SFRJ, sa posebnim fokusom na Crnu Goru.
Mugoša: Teško da iz perspektive nekoga čiji je posao i djelovanje vezano za Crnu Goru mogu na objektivan način odgovoriti na Vaše pitanje. Ali mi se čini da su najbolji odgovor dostupni podaci i brojke o arbitražama u tim zemljama i broju arbitražih postupaka.
Hrvatska je, prije ulaska u Evropsku uniju, godišnje imala između 30 i 70 predmeta. Najviše ih je bilo 170 u jednoj godini, avrijednost sporova godišnje je dosezala do 130 miliona eura. 30% svih sporova čine građevinski sporovi. Nakon ulaska u Evropsku uniju, situacija se značajno mijenja, pa arbitražu, kao tzv. alternativni način rješavanja sporova, u značajnoj mjeri koriste preduzetnici – trgovačka društva. Oko 80% sporova su sporovi u kojima su obje (ili više strana) trgovačka društva.
U posljednjih deset godina, arbitražom se riješilo približno 300 sporova, čija je ukupna vrijednost iznosila gotovo 400 miliona eura, uz prosječnu vrijednost od oko 1,3 miliona eura. Brojem i vrijednošću najzastupljeniji su građevinski sporovi između izvođača i naručilaca, ali arbitraža rješava trgovačke sporove i iz drugih vrsta ugovora, kao što su ugovori o kupoprodaji roba i usluga, distribuciji, nabavci, skladištenju, zajmu, zakupu, koncesiji, i sl. Hrvatska je Zakon o arbitraži donijela 2001. godine.
Hrvatska je, prije ulaska u EU godišnje imala 30–70 arbitražnih predmeta, a vrijednost sporova dosezala je do 130 miliona eura, s najviše 170 predmeta u jednoj godini. Oko 30% činili su građevinski sporovi. Nakon ulaska u EU, arbitražu sve više koriste trgovačka društva – danas oko 80% sporova uključuje poslovne subjekte. U posljednjih deset godina riješeno je oko 300 sporova ukupne vrijednosti 400 miliona eura, s prosjekom od 1,3 miliona eura po sporu. Najčešći su građevinski sporovi, ali arbitraža obuhvata i ugovore o kupoprodaji, distribuciji, zakupu, koncesiji i dr. Zakon o arbitraži donesen je 2001. godine.
Slovenija u ovoj oblasti ima dugu tradiciju. Sporove rješava arbitražom još od 1928. godine, kada je osnovan tadašnji Sud za trgovinu, zanatstvo i industriju u Ljubljani. Slovenija ima arbitraži naklonjenu i savremenu zakonodavnu regulativu, potpisnica je Njujorške konvencije, a arbitražne odluke su jednostavno i lako sprovodljive. Arbitraža u Sloveniji je razvijen, efikasan i institucionalno podržan instrument za rješavanje kompleksnih međunarodnih sporova Zakon o arbitraži donijet je 2008. godine.
Što se tiče Srbije, od 2006. godine, kada je donijet Zakon o arbitraži, koji detaljno uređuje ovu vrstu rješavanja sporova, više od 250 stranaka iz raznih zemalja učestvovalo je u međunarodnoj poslovnoj arbitraži na teritoriji Srbije. Arbitraža se sve češće ugovara u kompleksnim trgovačkim i investicionim sporovima.
U Bosni i Hercegovini arbitraža se razvija od 2003. godine, i više je ugovaraju veća preduzeća/korporacije, jer se one pojavljuju na međunarodnim tenderima kod izgradnje velikih infrastrukturnih objekata, na kojima se zaključuju ugovori o građenju s velikim (javnim) ekonomskim subjektima u BiH (javnim preduzećima). Trenutno se vodi oko 70 predmeta arbitraže.
Arbitraža u Sjevernoj Makedoniji postoji od kraja prošlog vijeka, a Zakon je donesen 2006. godine. Nakon novih pravila iz 2021. i 2022. godine, uz smanjenje troškova, digitalizaciju i promociju prednosti alternativnog rješavanja sporova, kompanije su podstaknute da češće koriste arbitražu. Tako je u 2023. godini zabilježen najveći broj pokrenutih arbitražnih postupaka, koji su dali rezultate.
Kada je u pitanju Crna Gora prva savremena institucija za arbitražu osnovana je početkom 2006. godine, nakon obnove nezavisnosti države Crne Gore, u okviru Privredne komore. Zakon o arbitraži donesen je 2015. godine. Može se reći da arbitražni način rješavanja sporova u Crnoj Gori još nije zaživio u punoj mjeri. U prethodnom periodu, vođeno je nekoliko međunarodnih sporova velike vrijednosti, i država Crna Gora je u tim sporovima tužena strana.
Zaključak bi mogao biti da integracija u EU donosi novu vrijednost i u ovoj oblasti, kao i da je arbitražni postupak i prednosti alternativnog rješavanja sporova neophodno dodatno promovisati.
Šta je potrebno uraditi kako bi privreda u većoj mjeri prepoznala benefite arbitraže (ovdje možete navesti i prednosti arbitražnog postupka u odnosu na redovne sudove)?
Mugoša: Arbitraža je kod nas normativno uređena i usklađena sa ključnim međunarodnim standardima, ali praksa pokazuje da privreda još uvijek nedovoljno koristi ovaj mehanizam. Da bi se ona afirmisala kao pouzdana i efikasna alternativa sudskom postupku, potrebno je raditi na više frontova.
Prije svega, nužna je sistematična edukacija privrednih subjekata, posebno u finansijskom i građevinskom sektoru, gdje se najčešće zaključuju ugovori veće vrijednosti i sadrže kompleksne tehničke elemente. Kompanije u tim oblastima treba da znaju prednosti arbitraže, uključujući mogućnost imenovanja stručnih arbitara, veću procesnu fleksibilnost i brže donošenje odluka.
Drugo, treba povećati vidljivost Arbitražnog suda pri PKCG kroz stručne skupove, radionice i objavljivanje sažetaka odluka i modela klauzula. Transparentnost i dostupnost informacija ključne su za povjerenje privrede.
Treće, neophodno je raditi na uklanjanju uobičajenih predrasuda – prije svega uvjerenja da je arbitraža „skupa“ ili rezervisana za međunarodne sporove. Pravilno uređen troškovnik i djelimična digitalizacija postupka, kao i promocija statističkih pokazatelja koji potvrđuju skraćeno trajanje postupka i visoku stopu izvršivosti odluka, dodatno bi ohrabrili privrednike.
Konačno, posebnu ulogu imaju advokati i pravnici u kompanijama, koji kreiranjem jasnih i balansiranih arbitražnih klauzula mogu unaprijed obezbijediti pravnu sigurnost i efikasno rješavanje eventualnih sporova. Adekvatno ugovaranje i pravovremeno upućivanje na arbitražu ključni su za njenu širu primjenu u crnogorskoj privredi.
Nedavno ste u Privrednoj komori Crne Gore, na Trećim crnogorskim arbitražnim danima, zajedno sa kolegama iz regiona, bili panelista na temu: Arbitraža u građevinarstvu. Recite nam više o saradnji sa Arbitražnim sudom pri PKCG, te ocijenite važnost ovog i ovakvih skupova za dodatnu afirmaciju arbitraže.
Mugoša: Arbitražni sud pri Privrednoj komori Crne Gore je samostalna i nezavisna institucija sa kojom imamo izvanrednu saradnju. Skupovi kao ovaj su veoma važni, da bi se arbitraža, kao što sam već napomenuo, dodatno promovisala.
Mislim da se u narednom periodu, u organizovanje i popularizovanje ovakvih i sličnih skupova moraju uključiti svi akteri, a posebno animirati građevinski inženjeri i vještaci, jer oni moraju biti upoznati sa arbitražnim pravilima i postupkom, kao i pravnici u kompanijama i advokati koji zastupaju kompanije, kako bi se svi dodatno obučili i pripremili za ovaj proces koji će biti preovladavajući od ulaska u EU.
Koji su glavni rizici arbitraže i kako se strane mogu zaštititi od mogućih zloupotreba ili pristrasnosti u arbitražnom procesu?
Mugoša: Arbitraža, kao i svaki procesni mehanizam, nosi određene rizike koji se primarno odnose na izbor arbitara, troškove postupka i materijalno-procesne odluke koje nijesu podložne širokoj sudskoj kontroli.
Najčešći rizici koje vidimo su: mogućnost stvarne ili makar percepirane pristrasnosti arbitara; nedovoljna transparentnost u pojedinim fazama postupka i zloupotrebe procedure – poput odugovlačenja ili taktičkih prigovora.
Zaštita stranaka u najvećoj mjeri zavisi od kvaliteta arbitražne klauzule i pravilnog izbora institucije i arbitara. Precizno ugovorena klauzula koja sadrži mehanizme imenovanja arbitara, kriterijume stručnosti, pravila o zamjeni arbitra u slučaju sumnje u nepristrasnost i jasno određene procesne korake predstavlja osnovni preventivni mehanizam.
Dalje, rizik od pristrasnosti umanjuje se izborom nezavisnih i tehnički kompetentnih arbitara, posebno u sporovima visokog stepena tehničke složenosti, kao što su infrastrukturni ili inženjerski projekti. Institucionalna arbitraža, poput one pri Privrednoj komori Crne Gore, dodatno doprinosi sigurnosti jer obezbjeđuje unaprijed utvrđena pravila i nadzor nad procesnim integritetom.
U pogledu zabrane zloupotreba, značajno je da pravila postupka predvide procesnu disciplinu, uključujući rokove za podneske, ograničenja u pogledu podnošenja ponovljenih prigovora i mogućnost sankcionisanja odugovlačenja. Transparentnost se postiže jasnim vođenjem zapisnika, dostavljanjem odluka i primjenom međunarodnih standarda.
Sve navedeno pokazuje da uz pravilno ugovaranje i institucionalni okvir, arbitražni postupak predstavlja stabilan, predvidiv i efikasan mehanizam rješavanja sporova, a identifikovani rizici se mogu svesti na minimum.
Da li postoje aktuelni izazovi sa kojima se arbitraža suočava u međunarodnoj praksi, poput političkih ili ekonomskih faktora koji mogu uticati na njenu efikasnost? Kako vidite budućnost arbitraže, i koje promjene možemo očekivati u narednoj deceniji?
Mugoša: Po mom mišljenju geopolitika uvijek utiče, prije svega na izbor arbitražnog suda i sprovođenje odluka. Povećanje troškova arbitražnih postupaka, može obeshrabriti potencijalne učesnike, posebno manje kompanije, da izaberu arbitražu kao način rješavanja sporova. Pandemija COVID-19 je otvorila mogućnost online saslušanja, što je neminovno otvorilo pitanja povjerljivosti i zaštite podataka.
Kada je budućnost arbitraže u pitanju, sada se već sa sigurnošću može pretpostaviti da će doći do potpune digitalizacije postupaka uz sve veću primjenu vještačke inteligencije. Sigurno će doći do većeg ugovaranja arbitražnih klauzula, te postupaka arbitraže u nekim novim industrijama, što će opet zahtijevati jačanje reformi u arbitražama kroz modernizaciju pravila i jačanje kapaciteta za složene sporove, te transparentnost i standardizacijukroz veću harmonizacija pravila i smjernica.
Imajući u vidu da živimo u vremenima kada su promjene veoma brze, ostaje da arbitraže traže mehanizam koji će ih voditi u korak sa vremenom i novim tehnologijama i da im omoguće da ih potencijalni učesnici biraju kao kompetentno i poželjno mjesto za rješavanje sporova.
Kako će to izgledati i oće li se uspjeti u tome, teško je odgovoriti. Ipak, vjerujem da će se to desiti. U tom procesu, advokati imaju jednu od ključnih uloga i oni su ti koji svojim znanjem i savjetima mogu učiniti arbitražu dostupnijom i sigurnijom za privredu.
(Preuzeto iz Glasnika PKCG)
