Više od dvije decenije Maja Pavličić jedno je od ključnih lica kompanije Grawe osiguranje u Crnoj Gori. Kao izvršna direktorica, vodila je kompaniju kroz njen razvoj i brojne poslovne izazove, gradeći lidersku poziciju zasnovanu na odgovornosti, upornosti i snažnom osjećaju za ljude.
Iza impresivne karijere stoje godine posvećenog rada, ali i stalno traganje za ravnotežom između zahtjevnog poslovnog puta i privatnog života. Upravo taj balans između profesionalnih uspjeha i porodičnih vrijednosti obilježio je njen put, dok su putovanja – njena velika strast – bila način da upozna svijet, napuni energiju i doživi iskustva koja pamti cijeli život.
Danas, nakon više od dvadeset godina u kompaniji, Maja Pavličić zatvara jedno veliko profesionalno poglavlje i odlazi u penziju – sa bogatim iskustvom i uspomenama koje nose posebnu vrijednost.
Sjećate li se svog prvog dana ovdje — kako je to izgledalo?
Davno je bilo i iskreno ne sjećam se tog prvog dana ali da sam bila „uplašena“ to mogu da potvrdim i iz ove vremenske razlike. Čak se ne sjećam ni da li sam bila sama u kancelariji ili je sa mnom bila Ivana, naša prva zaposlena.
Šta ste tada mislili, a šta danas znate da je bilo potpuno drugačije?
Kao diplomirana pravnica i to ona stara škola, imala sam praksu i u pravosuđu i u ministarstvu. Nikakvih dodirnih tačaka sa radom privrednih subjekata nisam imala. Želja da nešto promijenim i moja neupitna hrabrost kada su izazovi u pitanju, dovela me na čelo novoosnovanog osiguravajućeg društva. Iz današnje perspektive, svjesna sam da ne bih ništa posebno drugačije uradila. Bez dana sličnog iskustva i ako sam pomoć od prvog dana imala nesebičnu pomoć kolega iz GRAWE porodice, bio je to put koji sam morala preći sama. Nisi u prilici da pitaš za neke osnovne stvari tada, jer vi ste direktor GRAWE-a u Crnoj Gori, i onda učenje je na najteži mogući način.
KARIJERA KROZ STVARNE MOMENTE
Koja odluka Vam je bila najteža tokom svih ovih godina, da li je bilo trenutaka kada ste ozbiljno razmišljali da odustanete?
Život nikad nije prava linija, računajući i karijeru. Bilo je teških trenutaka, bilo je potrebno vrijeme da savladam ekonomske kategorije, desio se i ozbiljan zdravstveni problem istovremeno, ali nisam osoba koja odustaje. Idem do zadnjeg atoma snage i mislim da je to put prema uspjehu i zadovoljstvu.
Spadam u one koji vole izazove, imam potrebu da sebi dokažem da mogu. Znam da je teži put ali sa ovoliko godina mogu da kažem i najbolji.
Postoji li nešto što biste danas uradili drugačije?
Sigurno bih se manje nervirala oko mnogih stvari na koje nisam mogla uticati, kao emotivac mnogo toga primam lično i to je ono što ne volim kod sebe. Iz ove perspektive probala bih da uradim drugačije, ali mislim da ne bih mnogo postigla. To sam ja sa svim vrlinama i manama.
LJUDI I ODNOSI
Na šta ste najponosniji kada su u pitanju ljudi koje ste vodili?
GRAWE doživljavam ako veliku porodicu, u našim društvima posebno ovim sa područja bivše Jugoslavije, stekla sam prijatelje za čitav život. Imala sam ispraćaj od Uprave Koncerna i ono na šta sam posebno ponosna, g-din Ederer je istakao da takvu sinergiju i tako dobru energiju nije doživio ni u jednom GRAWE društvu.
Šta ste naučili o ljudima — a da niste znali na početku?
Za ovih 20 i kusur godina srijetala sam puno ljudi sa nekima je bilo zadovoljstvo sarađivati, popiti kafu u opuštenom razgovoru, ali je bilo i onih koji sebi daju prevelik značaj, najčešće bez pokrića. Ono što sam naučila još na početku radnog angažmana, kao pripravnica u pravosuđu - uspješni ljudi koji rade izuzetno odgovorne poslove i odlučuju o ljudskim sudbinama, su najprijatniji, najednostavniji. I dan danas sa onima koji su još među nama, zadovoljstvo je razgovarati. Toga se i ja držim, nije uspjeh gledati ljude sa visine, nego živjeti sa njima i kad sve ide glatko i kad su u problemu.
Kako ste donosili teške odluke koje se tiču drugih ljudi?
Kako sam već naglasila, kao emotivac, jedina odluka koja se ticala druge osobe bila je za mene iskustvo koje bih najrađe izbrisala nepovratno. Voljela bih da to iskustvo nikada nisam doživjela.
U OGLEDALU
Šta vas je ovaj posao naučio o Vama samoj?
Da mogu sve čak i ako sam spremna da odustanem. Tvrdoglavost i upornost nisu uvijek ljudske mane.
Šta Vam je bilo najteže balansirati — posao ili privatni život?
U prvih par godina u GRAWE-u bilo je baš puno putovanja, nekada i nekoliko za mjesec dana, a moja ćerka je imala 8-9 godina. Bilo je dana kad sam razmišljala da ipak odustanem, falila mi je porodica, miran vikend kod kuće, ali sa druge strane posao mi je omogućio finansijsku satisfakciju i onda smo porodično putovali na sjajne destinacije.
Da li postoji nešto što Vam je posao “uzeo”, a nešto što Vam je dao?
Ne bih baš rekla da mi je posao bilo šta „uzeo“ sami biramo svoj put i sami smo krivi ako izaberemo pogrešan. Sa druge strane, mnogo prije GRAWE-a sanjala sam o putovanjima, pasionirano pratila putopisne emisije i onda dobiješ priliku da doživiš i proživiš neka nevjerovatna mjesta i ljude na našoj prelijepoj planeti.
USPOMENE KOJE OSTAJU
Na koji uspjeh ste najponosniji — ali ne onaj “službeni”, nego lični?
Najveći moj uspjjeh je moja ćerka koja je stasala i našla svoj put. Porodica moja uža, ali i šira, sa našom malom i velikom djecom i ljubavlju koju pružamo jedni drugima je takođe uspjeh.
Ne manje značajan uspjeh je da sam od 7 Starih svjetskih čuda od kojih je sačuvana samo Keopsova piramida bila jos na 4 lokacije gdje su se nalazila ta svjetska čuda. Od Novih svjetskih čuda vidjela sam 6 a ova preostala 2 planiram da posjetim svakako.
NOVI LIST
Kako Vam zvuči riječ “penzija” nakon impresivne karijere?
Iskreno zvuči sjajno da ne moram raniti ujutro (ja sam spavalica), da imam sve vrijeme samo za sebe za aktivnosti, porodicu prijatelje. Riječju uživanje.
Da li imate plan — ili prvi put nemate plan?
Nisam osoba koja planira sem kad je to zaista neophodno, ali imam putovanja koja su već rezervisana i imam namjeru da osim voća i cvijeća koje već gajim na selu, zasadim i bašticu. Ima li većeg užitka nego za ručak poslužiti proizvod iz sopstvene bašte. Ima poseban ukus.
Šta je prva stvar koju ćete uraditi kada zatvorite to poglavlje?
Prva stvar koju ću uraditi je put u daleki Japan kad cvetaju trešnje. To je događaj koji se čeka cijeli život. A onda pravimo žurke i slavimo penziju.
Šta biste rekli sebi sa početka karijere?
Mnoge sjekiracije si mogla preskočiti! Ali to ne bih bila ja.
