To su neka od pitanja koja su se proteklih dana nizala tokom i neposredno nakon velikih požara koji su buktali širom Crne Gore, a među kojima su naročito dramatični bili oni oko Podgorice.
I dok se fokus javnosti ovih dana već usmjerava ka drugim temama, nije naodmet zadržati se i na onoj o požarima. Jer, čini se kako je nekad izlišno govoriti o njima kada se problem dogodi.
Iz tog razloga, kontaktirali smo jednog od onih koji su u datoj oblasti među najiskusnijima u državi. Njegovo je ime, uostalom, decenijama bilo sveprisutno u etru tokom požarnih sezona. Cetinjanin Predrag Peđa Moštrokol je gotovo 35 godina bio vatrogasac. Pritom, dugo je bio i komandir cetinjske vatrogasne jedinice.
2Pamte mnogi još požar katastrofalnih razmjera na Lovćenu iz 2018. godine. Kada se sve sabere, stihija, neprekidno razbuktavana katastrofalnim vjetrom, mučila je vatrogasce 40 dana. Branili su tih dana i noći i Njegošev mauzolej i druge znamenitosti, a na čelu vatrogasaca upravo je tada bio Moštrokol.
Ostao je naš sagovornik u misiji pomoći ljudima, što u neku ruku ispada i njegov životni poziv – danas volonterski obavlja dužnost predsjednika cetinjskog Crvenog krsta, prepoznat je i kao redovan dobrovoljni davalac krvi...
No, ovog smo puta riješili da sa njim porazgovaramo o sistemu zaštite i spašavanja – počev od reakcije tokom minulih sedmica, sve do stanja u toj oblasti u globalu.
Na samom početku, on posebno ističe kako je tokom avgustovskih požara jedan gubitak bio nenadoknadiv – život vojnika Dejana Božovića koji je stradao pri intervenciji u Kučima.
“Nastradao je čovjek koji je dobio naređenje da ode na mjesto odakle svi drugi ljudi moraju biti evakuisani. I to je činjenica koju uvijek moramo imati u vidu kada govorimo o ovoj i sličnim profesijama”, ističe on.
Ljudi koji gase požare najbolji su dio sistema, ali nemaju sistem kakav zaslužuju
Kako naš sagovornik kaže, svaka je intervencija potencijalno teška, no upravo one nedavne su rizične.
„Rizik je u pouzdanosti opreme, u konfiguraciji terena, ali i u nagloj promjeni meteoroloških uticaja. No, to je sastavni dio ove profesije. Onaj ko organizuje, osmišljava i na kraju postavlja sistem odgovora na ovakve izazove, mora prepoznati svaki detalj pretpostavljene situacije“, naglašava Moštrokol.
On posebno akcentuje jednu činjenicu.
„Podsjetiću da je u svakom izvještaju o ovim požarima jedna riječ uvijek bila zastupljena. A to je da je teren nepristupačan. I šta je sistem preduzeo da se ovakve pojave na nepristupačnim terenima bolje kontrolišu? Šta je napravljeno da do požara ne dođe i da se reaguje na najbolji način? Svi smo vidjeli. Zaključak je da Crna Gora ima najbolje ljude koji reaguju u datom trenutku, ali nije sve u ljudima. Njima treba pomoć. Ponavljam - ljudi koji gase požare u Crnoj Gori su najbolji dio sistema. I oni zaslužuju dobar sistem. Ali to ovdje nije slučaj“, smatra on.
Vjeruje kako Crna Gora može izgraditi bolji sistem.
„Imamo osnovu, a imamo i iskustva država u okruženju. Moramo imati sistem koji mora odgovoriti na sve prepoznate rizike u skladu sa vjerovatnoćom da će omni ugroziti normalno funkcionisanje društva u datom trenutku. I mi imamo ljude koji mogu pružiti ono što jedan takav sistem zahtijeva. A pritom znam i da imamo i ljude koji mogu dati velik doprinos u postavljanju sistema“, ocjenjuje on.
Vatrogasac ne može intervenisati kvalitetno duže od pet sati
Kada čovjek odluči da postane vatrogasac, dodaje Moštrokol, on postaje dio esnafa koji ima jasna pravila i sistem. Sa druge strane, ističe kako je nakon požara bilo pojedinih ad-hoc odluka.
“Recimo, izvršna vlast donijela je odluku da vatrogascima nakon požara omogući boravak u centrima za oporavak. Ali, to je ad-hoc odluka, koja je odmah naišla na reakciju drugih vatrogasaca. Čovjek koji se bavi ovom profesijom po pravilu mora imati mogućnost posjete takvim institucijama – ali ne samo nakon velikih požara, pa da se vlasti sjete da im omoguće takav odmor ili dodatak na zaradu”, ističe on.
Moštrokol, na osnovu dugogodišnjeg iskustva, ističe da vatrogasac ne može kvalitetno raditi na intervenciji duže od pet sati.
“On nakon tog vremena ne može kvalitetno donositi odluke. Nakon pet sati borbe sa požarom nije spreman ni pružiti maksimum koji se od njega očekuje. I pritom, nerijetko u takvom stanju može dovesti u opasnost i svoj i živote drugih”, dodaje Moštrokol.
Naročito podsjeća javnost i da vatrogasci ne djeluju samo prilikom požara, već i da intervenišu prilikom težih saobraćajnih nezgoda, poplava, a u mnogim opštinama i kada zimi uslijede visoki nameti snijega.
Kanader nije najbolje rješenje, potrebna su nam tri velika helikoptera velike nosivosti
Sa našim smo se sagovornikom osvrnuli i na priču o letilicama, sveprisutnu kad god u Crnoj Gori izbiju požari.
“Podrška iz vazduha je neophodna. Ali moram reći da nije presudna”, ocjenjuje on.
Ističe kako za Crnu Goru, zapravo, kanader i nije najekonomičnije rješenje.
“Moramo najprije znati da Crna Gora nije bogata i Velika zemlja, koja ima teritoriju koju treba da pokriva kanader. Mišljenja sam da su našoj državi u ovom trenutku mnogo potrebnija tri helikoptera velike nosivosti. Jer, takve letilice bismo mogli koristiti i kada se gase požari, ali i kada su u pitanju kontrole i drugi prirodni, odnosno tehničko-tehnološki akcidenti”, njegovo je mišljenje.
Kad je nešto uopšte urađeno kako bi voda bila dostupnija?
Na konstataciju da je do nekih opožarenih lokacija vodu trebalo transportovati iz udaljenijih krajeva, Moštrokol odgovara pitanjem – da li je ikada urađeno nešto na tom planu.
“Nažalost, nije. Požari u Crnoj Gori ne postoje od juče ili od pedeset ili sto godina unazad. U Piperima život i naselje postoje duže od tog perioda. Da li to znači da su u prošlosti štete od šumskih požara bile češće? Ili da su svakog ljeta tamo gorjele kuće i imanja? Mislim da ne – već je bilo svijesti da će doći do požara i ljudi su se pripremali, eventualno obezbjeđivali kaptaže ili su na neki drugi način skupljali određenu količinu vode. E danas nema te svijesti. Zato je voda danas skupa i dugo se čeka. Sporim transportom i nedovoljnom količinom, voda uvijek predstavlja problem”, ističe on.
Preventiva je, ističe on, nevjerovatno bitna, a ona, uz ostalo, počiva i na samim građanima.
„Teško će se desiti da izgori kuća koja je zaštićena od požara, odnosno koja ima uređeno dvorište i dio najuže okoline“, navodi on.
Sa druge strane, Moštrokol ocjenjuje kako u sistemu u Crnoj Gori i nema preventivno-prediktivnih aktivnosti.
“Jer da imamo – ne bi se dogodilo ili bi makar bila minimalna mogućnost da u šumskom požaru izgori kuća ili imanje. Sistem mora imati taj dio, on je možda i najbitniji. Meni se čini da se naš sistem mnogo oslanja na sreću i na samog operativca koji će reagovati kada dođe do požara”, naglašava on.
Kako god okrenete – ljudski faktor je esencija problema
Kada su u pitanju sami uzroci požara – kako se god okrene, ljudski faktor je esencija problema.
“Čovjek često ne vodi računa o tome šta će se desiti ako se zaista desi. Tu je i spoznaja da neće biti konsekvenci. Koliko smo samo novca potrošili samo ovog ljeta na gašenju požara? Zbog čega? Ko je izazvao te požare? Tvrdim da požari, naročito šumski, nijesu proizvod ‘prirodnih tokova’. Pogotovo ne u našem slučaju. Jasno se zna da su u pitanju tri uzroka, a svaki pripada ljudskom faktoru – prvi su elektro-vodovi, drugi čišćenje imanja, a treći su piromani”, dodaje on.
Sve je, naglasiće Moštrokol, u promjeni odnosa prema činjenici da do velikih šteta vodi neodgovorno ponašanje, nepostojanje adekvatnih sankcija i ravnodušnost.
“Požari i štete jesu naša realnost. Ali, naš je zadatak da tu realnost kontrolišemo na najbolji način. I zato, na prvom mjestu, krenimo od podizanja odgovornosti”, zaključuje on.
