Dugo je kao jedan od dokaza antisrpstva vlasti DPS-a korišćena činjenica da je ta ista vlast još 2008. godine priznala nezavisnost Kosova. Ta odluka je još tada izazvala žestoke reakcije tadašnje opozicije. U tom trenutku je jedan od opozicionih vođa, a danas predsjednik Skupštine, Andrija Mandić, stupio u štrajk glađu.
Međutim, ništa od toga nije uspjelo da pokoleba Đukanovića u svojoj odluci o priznanju Kosova. Od tada do danas Crna Gora i Kosovo su razmijenile ambasadore, potpisale sporazum o demarkaciji granice, kao i niz drugih regionalnih i bilateralnih sporazuma.
Ali isto tako, od priznanja Kosova pa do danas, u to vrijeme opozicija, a danas vlast, nisu prestajali da koriste ovu činjenicu u političkim obračunima sa DPS-om. Jedan od konstituenata sadašnje vlasti, Demokratski front, u svim kampanjama od 2008. godine do danas, ponavljali su da ako dođu na vlast, jedna od prvih odluka, ako ne i prva, biće povlačenje priznanja Kosova.
Demokratski front je od 2020. godine dio vlasti. Ali od 2023. godine je formalno najdublje involviran sa funkcijom predsjednika Skupštine koju obnaša Andrija Mandić.
Od tada do danas nije naravno bilo povlačenja priznanja Kosova.
‘Glasna’ šutnja crnogorske vlade
Poslanica Maja Vukićević (poslanica DNP, partije koja je bila jedan od konstituenata Demokratskog fronta) je u međuvremenu u parlamentarnoj skupštini Savjeta Evrope glasala protiv prijema Kosova u tu organizaciju. Ubrzo su se oglasili poslanici opozicije sa pitanjem premijeru Spajiću je li to kršenje koalicionog dogovora. Odmah poslije toga oglasila se ministrica za Evropske integracije Maida Gorčević koja je izjavila da Kosovo ima punu podršku Crne Gore.
A onda su se oglasili Vučićevi tabloidi, a na kraju i sam Vučić, sa salvama uvreda na račun ministarke.
A onda je Vlada Crne Gore “glasno” zaćutala u odbrani ministarke.
Ko poznaje prilike u Crnoj Gori ovakav razvoj događaja mu je bio potpuno predvidljiv.
Ali ono što ostaje nedorečeno jeste nešto drugo, a to je kakva je uloga Kosova i uopšte riječi “Kosovo” u unutrašnjim političkim borbama u Crnoj Gori?
Da se razumijemo odmah, niko u Crnoj Gori, ni od političkih struktura, ni od pojedinaca, nema namjeru ni vojno, ni politički da vraća Kosovo Srbiji. Svi ovdje znaju, htjeli to da priznaju ili ne, da je Kosovo i faktički i formalno država.
E tu se postavlja pitanje zašto se onda malo-malo pa pomene Kosovo?
Odgovor je jednostavan: profitabilno je.
U vladajućoj koaliciji znaju da je Demokratski front (odnosno stranke koje su ga sačinjavale) najglasniji u “ne davanju Kosova” i da bi bilo kakvo i formalno priznavanje realnosti bilo pogubno za njihov politički rejting.
Otuda i tolerantnost premijera Spajića na glasanje Crne Gore u Savjetu Evrope. Ali, pošto se stvarno odluka donosi na nivou ministara, a tu će Crna Gora podržati Kosovo, premijer je odlučio da dozvoli ovo jeftino koketiranjena temu “Kosova” i respektovao činjenicu da se birači nikako ne smiju izgubiti. Da se razumijemo ovdje ima i koristi za samog premijera jer i u njegovoj partiji ima mnogo onih koji vole da čuju ako već ne smiju da javno kažu “ne priznajemo Kosovo”.
Upotreba krilatice ‘Ne damo Kosovo’
Dakle da zaključimo, jedan dio vladajuće koalicije je pokazao da “ne priznaje” Kosovo i time sačuvao svoj rejting kod glasača. Vlast će svakako, kao što sam gore rekao, podržati na nivou ministara prijem Kosova. Vladini mediji će se potruditi da se ta vijest “provuče” negdje pri kraju informativne emisije, za razliku od ovog glasanja protiv u parlamentu Savjeta Evrope koje su oglasili “na sva zvona”.
Što bi rekli – i vuk sit i ovce na broju.
Drugi nivo upotrebe “ne priznajemo Kosovo” je u unutarstranačkim okvirima vladajućih partija. Patriotizam je i dalje na cijeni kod dobrog dijela glasača pa političari dobro znaju da ko glasnije kaže “ne damo Kosovo” ipak je odmah puno bliži izvorima novca, odnosno članstvu u upravnim odborima državnih kompanija i direktorskim funkcijama.
Treći nivo upotrebe ove krilatice ima centar van Crne Gore. Vučiću i ekipi je jasno da je Kosovo nezavisno, ali im je itekako jasno da se može koristiti u nacionalnoj mobilizaciji u Srbiji i regiji, a samo sa jednim ciljem: konačnim poklapanjem Crne Gore i Bosne i Hercegovine.
Od svih mitova lansiranih krajem osamdesetih, ipak se ovaj o Kosovu pokazao kao najjače narkotičko sredstvo. Nijedan nije uspio tako zapaliti mase i povesti ih njihovom voljom autostradom pakla.
Ovaj vid upotrebe “Kosova” je najopasniji i potencijalno može opet proizvesti rijeke krvi na ovim prostorima.
Ono što daje kakvu-takvu nadu jeste da je međunarodna zajednica ipak izgleda odlučila da ovaj put djeluje preventivno i u startu okonča Vučićevo kopiranje Miloševićevog puta iz devedesetih, što je dobro i za Srbiju i za regiju.
Jedino, za sada, mogu biti spokojni na Kosovu. Kada se pojavite na Kuli, graničnom prelazu između Kosova i Crne Gore, koji se nalazi između Rožaja i Peći, dočeka vas tabla na kojoj piše Dobrodošli u Republiku Kosovo.
I, naravno, svi moramo pokazati dokumenta graničnim policajcima: i oni koji priznaju i oni koji ne priznaju Kosovo.
Mada mi se čini da to kosovske policajce nimalo ne zanima.
