Većina parametara koja utiču na finansiranje i troškove državnog penzijskog sistema se iz godinu u godinu pogoršava. Negativni demografski trendovi iz prethodnog perioda utiču na povećanje procenta i broja starijih. Poboljšanje životnog standarda i bolja zdravstvena zaštita utiču da se produžava životni vijek. Podaci sa tržišta rada pokazuju da regulativa omogućava i ohrabruje građane da budu primaoci penzijskih i socijalnih davanja umjesto da budu aktivni učesnici na tržištu i da rade ili traže posao.
Sve ovo znači da se povećava broj onih koji stiču prava na penzijska i socijalna davanja, a broj zaposlenih koji uplaćuju doprinose se smanjuje. Za državni penzijski sistem ovo znači konstantan rast troškova, a već danas veliki procenat se ne može pokriti iz naplaćenih doprinosa. Danas je to problem budžetskog deficita i nedovoljne aktivnosti na tržištu rada, a već sjutra ozbiljan izazov stabilnosti fiskalnog i ukupnog ekonomskog sistema sa kojim se suočavaju sve države Evrope, uključujući i Crnu Goru. Zato, promjene penzijskog sistema nijesu hir niti jednostrana želja da se uštedi na penzijskim davanjima, već nužnost kako bi se obezbijedila stabilnost i održivost.
Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti, a da država zaštiti i pomogne stare i nemoćne koji to ne mogu sami učiniti niti samostalno obezbijediti svoju egzistenciju. Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzijskih fondova i mogućnost da zaposleni raspolaže sa zaradom uvećanom za iznos doprinosa koji se sada uplaćuje za postojeće korisnike penzijskih prava. Pojedinci bi bili slobodni da odluče da li će, gdje će i kako uložiti „doprinos“ za obezbjeđenje sigurnije starosti. Kako je neophodna briga države za postojeće penzionere koji su godinama uplaćivali doprinose sistem individualne odgovornosti za starost nije moguće implementirati u kratkom roku. Zato je kroz prilagođavanja postojećeg državnog penzijskog sistema i regulative radne i socijalne siguranosti neophodno ublažiti sistemski problem u mjeri mogućeg.
Postojećim penzionerima treba omogućiti sigurna i redovna penzijska primanja koja neće biti obezvređivana. Istovremeno, treba onemogućiti onima koji mogu da rade i koji mogu naći zaposlenje da dobijaju primanja iz državnih socijalnih i penzijskih fondova, na teret svih drugih zaposlenih. Država mora primijeniti edukativnu, ali i kaznenu politiku, kako bi suzbila sivu ekonomiju, suzbila rad „na crno“ i registrovanje zarada na značajno manje iznose od onih koji se isplaćuju. Takođe, država je dužna da obezbijedi ambijent koji će pogodovati osnivanju i razvoju malih i srednjih preduzeća, koja treba da budu nosioci novih ideja, inovacija, konkurentnosti i novog zapošljavanja. Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad. Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane. Mlade generacije treba samostalno da brinu o svojoj starosti, a ne da se oslanjaju na državne penzije i državne fondove.
Nije prijatno saopštiti i obrazlagati da moramo raditi više i duže kako bismo ostvarili pravo na državnu penziju. Ali je mnogo više od ove neprijatnosti neodgovorno zarad popularnosti i oportunizma odlagati neizbježne promjene i prenostiti problem (teret) na buduće generacije i donosioce odluka. Time se problemi ne rješavaju već samo odlažu i povećavaju, a cijena budućeg suočavanja sa njima je veća. I što je sigurno mora se platiti. A ne plaćaju je budući donosioci odluka već svi građani. Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke kako bi se uspostavilo zdravlje i stabilnost javnih finansija. Ovo je preduslov za budući rast i razvoj. Alternativa je ignorisanje problema i sve veća preraspodjela od onih koji rade i stvaraju, zarad socijalnog mira i (lažne) socijalne sigurnosti. Istorija, naše i tuđe iskustvo je pokazalo da jedino sigurno što ova alternativa donosi jeste začarani krug siromaštva.
