Dugo bavljenje nekom temom neminovno dovodi do ponavljanja određenih stavova, izvora i zaključaka. S obzirom na to, kako skoro nikakvog nauka nijesmo izvukli, čak ni iz kobnih istorijskih grešaka, potrebno je ponavljati bar najvažnije i najdrastičnije opomene i upozorenja. Uz to, podćetićemo na neprolazne stavove pisca Filipa Davida o „novom primitivizmu“ i njegovim katastrofalnim posljedicama. Iako su izrečeni prije mnogo godina, ti stavovi uglednog književnika izgledaju kao proročke slike aktuelnog crnogorskog bitisanja. Novi primitivizam o jadu je zabavio i jednu Ameriku, a kamoli Crnu Goru.
Vjerovatno je prazna nada da će istina naći put do učaurene svijesti i ponekoga povratiti sa stranputice zabluda i primitivnih vjerovanja i djelovanja. „Primitivizam rađa fanatizam, a fanatizam primitivcima daje novu snagu.“ Iz toga se rađaju zločinstva, jer djelovanje u čoporu lišava svakog moralnog obzira. No, ne smije se odustajati. Danas je značenje primitivizma dobilo sasvim drugu konotaciju u odnosu na ono što je u najprostijem vidu taj pojam obuhvatao. U normalnijim vremenima i društvima primitivcem je smatran neobrazovani čovjek. Danas to nema veze s obrazovanjem, čak naprotiv. Śedoci smo da su mnogi, formalno imaoci diploma visokog obrazovanja, u stvari najzatucaniji sloj, iako se izdaju za avangardu, elitu, „novi, vrli svet”.
Neki prelazni oblici i društvene okolnosti primitivizam su posmatrali malo drugačije, iako je u osnovi predstavljao nešto suprotno civilizaciji. U jednom periodu, krajem XIX i početkom XX stoljeća, tražila su se „primitivna“ društva i narodi, preko kojih bi se idealizovao prirodni način života i možda otkrila tajna o postanku svijeta. Jedan od najpoznatijih slučajeva je odlazak francuskog slikara Pola Gogena na Tahiti.
PROSVJETOM DO SVIJETA
Crna Gora je u XIX vijeku bila u žiži evropske javnosti, zbog svojih etičkih postulata, čojstva i slobodarstva. Bilo je tu vrijednih podataka onih koji su pohodili malu balkansku državu, kao i romantičarskih prećerivanja o neobičnom plemenu. Nakon ratova i ona je smatrala da bi prosvjeta trebalo da otvori prečicu do savremenog svijeta. Ta razmišljanja o ulozi škole u prosvjećivanju nijesu bila nova. Niko nije moga ni da pomisli da će XXI vijek sve to izokrenuti do nevjerovatnih krajnosti.
Sredinom XVIII stoljeća, vladika Vasilije Petrović Njegoš, traži pomoć od ruske carice za otvaranje škola i prijem Crnogoraca na nauke u Rusiju: „Jer istina je da je pravoslavni crnogorski narod hrabar, ali je lišen svake školske nauke tako, da se ne uče ni gramatici, te se s toga nalazi u velikoj nevolji, a naša je rezidencija siromašna, pa nema sa čim da otvara škole.“
Tako jedan kaluđer, a od drugih samo naopaki nauk. To je, malo poslije Vasilija, dobro izdefinisala Katerina Radonjić, u svom istoriografskom djelu „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, iz 1774. godine. Prije dva i po vijeka ona je napisala kako je „slijepa revnost prema vjeri”, što ju je nametnulo svještenstvo, „lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti”, dovelo Crnu Goru do stanja „sažaljenja dostojno”, u kome su ljudi, u velikoj mjeri lišeni svakog prava na samostalno rasuđivanje i mogućnosti da razlikuju dobro od zla. Dakle, na glavnom udaru Katerinine veoma oštre kritike je prekomjerno miješanje duhovnih otaca u svjetovne stvari, koje je motivisano ličnim interesima.
Ona kaže da bi ljudi trebalo da se oslobode zabluda i ostave svještenike da rade svoje crkvene dužnosti. „Suprotno tome, kad bi mi slijedili primjer drugih naroda evropskih, dobru vladavinu, ljubav i međusobnu slogu i stremili korisnim naukama prema savjetu nekoga slavnoga generala, umjesto svih ovih ogromnih zdanja i u njima smještenih gotovana, kada bi osnovali vojne škole i nauke i zatim učili potrebnu umjetnost, to bi osnivaču veliku slavu, a vjeri hrišćanskoj neuporedivo više koristi donijelo negoli nove manastire i veličanstvene crkve s Bogom graditi, onda bi umjesto pada procvjetali...“ Da se nešto Katerina Radonjić danas podigne viđela bi da se nije mrdnulo dalje od zadriglih kaluđera i kako ona reče „toliko zaronulog u neznanje naroda“.
UDAR NA VRIJEDNOSTI
Do posljednjeg i opakog izliva „novog primitivizma“, na Crnu Goru u kontinuitetu je nasrtano, sa ciljem primitivnog posrbljavanja. Nasrtalo se na sve temeljne identitetske vrijednosti. Udaralo se na međuvjerski i međunacionalni sklad koji je izdržao probu vjekova. Litijaškim manipulacijama, lažima i mitomanskom propagandom, vjerska oćećanja pretvorena su u masovnu histeriju. Želio se instalirati vjerski fundamentalizam kao nešto izvorno, crnogorsko. Cilj je samo jedan, homogenizovanje na najnižim porivima, sa krajnjim ciljem uništenja Crne Gore i svega crnogorskoga.
Duga bolest sad je metastazirala. Kao gnojni čir puklo je i pojavilo se sve što je gmizalo u tami. Izronilo je ono pritajeno zlo, koje je vrebalo priliku da preko Crne Gore liječi svoje istorijske komplekse. Tu su se na usluzi našli domaći izvođači radova, baštinici podaničkog mentaliteta, bez skrupula i moralnih zapreka.
To stanje „novog primitivizma“ prepoznajemo u opisu Filipa Davida: „Prostak veruje da svet postoji samo njega radi. On nema nedoumica, kolebanja, griže savesti, trauma. Svet viđen njegovim očima je pojednostavljen, uprošćen, bez moralnih dilema. „Ili kako ja kažem, ili nikako!“ Udara pesnicom o stol, ili pesnicom u oko kako bi stavio do znanja da mora biti po njegovom.“ Ovo je pisano mnogo godina prije mandatarovog „dirljivog susreta“ sa prosvjetarima i „relaksiranog“ nastupa urinaškog lidera u parlamentu!
„Primitivan čovek veruje da je uvek u pravu, ne priznaje drugačije mišljenje, slep je i gluv za sve razloge i činjenice. Nije u stanju da ima viziju budućnosti, a prošlost svodi u nekoliko stereotipa kojima objašnjava ukupnu istoriju čovečanstva. Primitivizam je toliko žilav, jak, dosledan i uporan da se prenosi kao nasledna bolest sa generacije na generaciju.“
Ne čude floskule o tobošnjoj nezainteresovanosti za prošlost. Odavno je to odlika totalitarnih režima. Nacionalna svijest se uskraćujući ljudima, tako što im se „uskraćuje ćećanje“, kroz „metod organizovanog zaborava“, „sa svojim kultom budućnosti, kultom mladosti i djetinjstva, nezainteresovanošću za prošlost i nepovjerenjem prema mišljenju”.
FANATIZAM I AKCIJA
Vrijedi se vratiti i drugim Davidovim opaskama o ovim pojavama: „Ovdašnji primitivci spojili su fanatizam i akciju. U ime svoje nacije, ideologije i vere, lome kosti, stvaraju masovna groblja, ostvaruju se u nasilju... Šovinizam, fašizam, staljinizam, objedinjuju u sebi primitivizam i fanatizam. Fanatici slepo hrle ka ostvarenju svoga cilja. Ujedinjeni su u mržnji. Mase zaslepljene fanatizmom, podjarmljene mržnjom, hranjene primitivizmom, pretvaraju se u ljudska krda.“
Da naglasimo, formiranje apostolata nije bilo ni u primisli, a veliki pisac je „ubo u sridu“: „Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa. Duh primitivizma oseća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki delić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg... Sve što ovakvi dodirnu, pretvaraju u svoju suprotnost. Vera postaje blasfemična, rodoljublje kompromitirajuće, kultura ponižavajuća, vlast zaštita bezvlašću, visokoučene institucije paravan za gluposti, politika – utočište za primitivizam i primitivce. Ideološki buzdovan u rukama primitivaca vitla i mlati oko sebe sve čega se dotakne. Jednom probuđeni i osokoljeni primitivizam širi se posvuda nezadrživom snagom, pružajući zastrašujuće primere bezobzirnosti, ponižavanja ličnosti i oduzimanja životu osnovnog dostojanstva.“
Naravno, oni pośeduju posebni njuh da namirišu sebi podobnog ili one koji su puni sebe praznoga. Similis simili gaudet! „Primitivac uvažava drugog primitivca. U tom drugom vidi sebe, kao u ogledalu. Vidi grubost koja mu imponuje, prostaštvo kome se divi, autentičnu bezobzirnost. Primitivac u politici poštuje i uvažava samo načelo sile, primitivac u društvu ushićava se opštim bezumljem, a intelektualni primitivac, taj contradictio in adjecto, ali itekako postojeći u društvima zarobljenog uma i sužene svesti, kolektivizma i populizma, uništava svako mišljenje, svaki uzlet duha i u prvim je redovima borbe protiv individualizma.“
„Prostaštvo, fanatizam, lopovluk, beda duha, vrte ovaj svet. Primitivizam je neukrotiv, on je u samoj srži našega sveta, ali i u samome izvorištu najvećih i najstrašnijih zala.“
Zbog svega moramo punu pozornost obratiti na stavove umnog Filipa Davida, jer i on pripada narodu koji je pretrpio strahovita stradanja, bio izložen pogromima, stigmatizaciji, negiranju, ukidanju prava na postojanje svoje države, jezika, kulture. Zato on dobro prepoznaje zlo koje se decenijama bezumno valja ovim prostorima i rušilački uništava sve oko sebe, a u ovom trenutku se mi sa njim borimo. „Idu i prema sopstvenom uništenju jer slepilo fanatika i glupost primitivaca jedino mogu biti zaustavljeni istom takvom brutalnom silom kojom su krenuli da unište sopstvenu civilizaciju.“
