Abazovićeva vlada je okončala svoju misiju – izgubila podršku većine koja ju je formirala – čak i prije nego što je isteklo onih stotinu uobičajenih dana u kojima se ne postavlja pitanje povjerenja novoj izvršnoj vlasti. Ugovor sa Crkvom Srbije, usvojen na Vladi bez dvotrećinske većine i uz raspravu kojoj ni prenos uživo nije mogao da pomogne, dakle – nije usvojen.
Da je zaista savršen i perfektan i da je to okončano – i politički i pravno – njegove dodatne provjere i razmatranja ne bi bile ni potrebne, niti moguće. (Što, naravno, ukazuje na dominantnu političku prirodu procesa definisanja i nametanja njegove sadržine, koji nije mario za proceduru i politička pravila, čak ni u elementarnom obliku.) Sada će taj papir, u ubrzanom tempu, do kraja ovog mjeseca, zajedno čitati i tumačiti pravni eksperti (“predstavnici Univerziteta i civilnog društva sa kompetencijama za pravna pitanja”, kako to piše u saopštenju Đukanović- Abazović).
Praktično je nemoguće – kakav god da bude personalni sastav te “radne grupe” – da tekst bude usaglašen u onom sadržaju (naslov i preambulu ne zaboravljamo!) koji je, “silu-na sramotu”, potvrđen na sjednici Vlade. Dva su moguća rezultata tog poduhvata: da se eksperti slože oko izmjena, ili da saglasnosti ne bude. Lako je pogoditi koja je varijanta vjerovatnija. To nas dovodi do centralnog pitanja političke situacije koja je stvorena ovim međupotezom: što slijedi poslije toga? Evropska agenda i obaveze koje iz nje proističu je, svakako, dominantni razlog zašto je Đukanović napravio taj međukorak. Ili pristao na njega – da ne isključimo i tu nijansu.
Direktno izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi, bez postizanja dogovora u vezi Pravosudnog savjeta i Ustavnog suda, prije svega, ne bi naišlo na razumijevanje zapadnih partnera. Zbog toga je ta vrsta žurbe morala biti izbjegnuta.
Zato je u nekoliko narednih sedmica u Crnoj Gori važnije da se završi ono oko postoji potrebna većina, tj. može biti saglasnosti. Evropska agenda je apsolutni prioritet. Zadovoljstvo je (konačno!) napisati tu rečenicu, a da ona ne bude prazna fraza i prigodna politička ili diplomatska kurtoazija, već izraz suštine političke situacije u našoj zemlji.
Abazovićevi pokušaji sa tzv. “temeljnim” ugovorom i sa “Otvorenim Balkanom” nisu donijeli očekivane rezultate. I jedna i druga stvar su daleko od završenog i okončanog. Njegova sirova populistička politika tolerisanja i saradnje sa velikosrpskim nacional-šovinizmom i njegovim eksponentima u Crnoj Gori je ogoljena. Kome Belveder nije bio dovoljan, imao je potvrdu u Nikšiću.
Kada se stvari pojasne i ogole do samog kraja – sve ovo može samo pomoći onom dijelu crnogorskog javnog mnjenja kojemu posljednje dvije godine nisu pružile dovoljno potvrda i dokaza da je ugrožena sama osnova postojanja Crne Gore kao demokratske i građanske zajednice i kao nezavisne i suverene države.
Što i kako može biti sa Abazovićevim mandatom i sa njegovim kabinetom poslije 31. jula najmanje zavisi od njega samog. Što god i kako kod da postupi – a koalicioni partneri i oni koji su podržali njegovu manjinsku vladu već imaju pregršt primjera njegove, najblaže rečeno, potpune nekonzistencije i nepouzdanosti – mladi premijer će se suočiti sa nezadovoljstvom onih koji su od njega očekivali rezultate koje on ne može da isporuči.
