Radoman smatra da su „mirne litije“ sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika“.
„Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na Crnu Goru bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije“, ocjenjuje Radoman.
VN: Već dva mjeseca ulicama većine crnogorskih gradova šeta na hiljade građana predvođenih popovima. U ovoj povorci je veliki broj djece, roditelja koji i bebe izvode da šetaju iza crnih mantija. Imate li ikakvog racionalnog objašnjenja za ovu pojavu, odnosno za ovoliki broj građana koji izlazi na ulice, horski pjeva „ne damo svetinje“?
RADOMAN:Savremeni teoretičar kulture Teri Iglton veli: „Razumjeti ideologiju znači razumjeti prošlost i sadašnjost na dubljem nivou – a takvo razumijevanje doprinosi našem oslobođenju.“ Sve mi se čini da je naše društvo tu lekciju preskočilo. Raspad jednoga sistema, ratovi, egzodusi, žrtve… sve to je u nekom trenutku gurnuto pod tepih i proglašeno tabuom. S ideologijom koja je stajala iza svega niti smo se suočili niti smo je razumjeli. To što smo gurnuli jednom pod tepih sad nam kuca na vrata. Najpostojaniji promoter te ideologije krvi i tla u nas je SPC. Iako inspirator zbivanja 90-ih, ona je danas jača nego ikad. U prećutnom paktu s vlastima izgradila je mrežu na kojoj joj Država može pozaviđeti. Višedecenijski terenski rad, zajednički poslovi i s vlašću i s opozicijom, povlađivanje širokim masama, urodilo je plodovima vidljivim svakome ko četvrtkom ili neđeljom veče pokuša da izađe iz kuće. Svoditi taj fenomen na vještinu manipulisanja iracionalnim, iako je u tome SPC nesumnjivo izuzetno uspješna, bila bi opasna redukcija, jer u toj masi svijeta ima nemali broj onih koji nijesu tu zbog straha od kletvi, već iz socijalnih, političkih i drugih razloga. Do onih do kojih Država ništa ne preduzima da stigne u protekle tri decenije stigla je SPC, a na talasu njihova često i opravdanoga nezadovoljstva broj svojih privrženika SPC je makar udvostručila.
VN: Nedavno ste konstatovali da jedan ne tako zanemarljiv broj građana Crne Gore baštini sasvim endemsku mržnju prema svojoj zemlji. Gdje su uzorci te mržnje, odnosno ko je „najzaslužniji“ za mržnju, ko je tu mržnju njegovao i sa kakvim namjerama?
RADOMAN:U XIX vijeku, dok su drugi evropski narodi uspostavljali svoje države, brojni putopisci i državnici divili su se Crnogorcima kao „jedinoj slobodnoj naciji“. Kult slobode i „nezavisimosti“ ono je po čemu su Crnogorci bili prepoznatljivi. XX vijek donio je ne samo slom toga kulta već i negiranje crnogorske samosvojnosti. Na početku XXI vijeka potomci onih koji su ginuli ispod crnogorskoga barjaka na Grahovcu ili Vučjem dolu, tu istu zastavu spaljuju ili huškaju đecu da to čine!? Pri svemu tome, đe god da odu izvan CG, drugi će ih lako prepoznati baš kao Crnogorce! Ako to nije endemska patologija, onda zaista ne znam što je. Ta patologija korijen ima u ideologiji zla s kojom se nijesmo suočili i kojoj smo dozvolili da u ime navodne slobode govora postane legitimni društveni stav. S tom ideologijom nema kompromisa, ni malih, ni velikih. Jedan od nosilaca te politike u Crnoj Gori upravo je SPC, a iza tog koncepta stoje centri moći izvan CG. Međutim, pitanje je koliko je Država zaista, ne deklarativno, uložila u obrazovanje, inkluziju, promociju vrijednosti građanskoga društva, multikulturalizma i sl. To što među omladinskom populacijom u CG sve više jača etnička distanca posljedica je, između ostaloga, i institucionalne nebrige!?
VN: Kako procjenjujete dalji razvoj situacije? Šta ako se litije, odnosno protesti nastave i dalje?
RADOMAN:Koliko vidim, trenutno je pat pozicija. Dugo očekivani susret predstavnika Vlade i SPC u Crnoj Gori nije donio ništa novo. U javnosti se sve češće spominje nekakav mogući kompromis koji bi zadovoljio obje strane. Time kao da se previđa suština samoga spora. Vlada je pripremila, a Skupština usvojila u regularnoj proceduri Zakon koji je usklađen s najboljom evropskom praksom i usaglašen sa sugestijama Venecijanske komisije. Za taj zakon nije glasala samo koalicija na vlasti, već i jedina istinski građanska opoziciona partija. Za sve vrijeme halabuke kristalisalo se da SPC ima primjedbe na dva ili tri člana toga zakona, tvrdeći da je on neustavan. Umjesto da primjedbe dostave Ustavnome sudu, kao jedinoj legalnoj instanci za to, oni su se odlučili na metode koje izlaze iz okvira institucionalnoga djelovanja. Ne razumijem kakav se tu kompromis može napraviti osim da se SPC ubijedi da preda svoje primjedbe Ustavnom sudu i sačeka njegove odluke. Ili da CG odustane od vrijednosti na kojima počiva, suspenduje samu sebe i preda se na upravu SPC.
VN: A posljedice?
RADOMAN:Teško je sad predviđeti krajnje posljedice, no čini mi se da je promjena pristupa koju je SPC u Crnoj Gori demonstrirala kad je s najave „krvavih badnjaka“ prešla na „mirne“ litije i kad se distancirala od političara krajnje desnice, neobično slična transformaciji onoga političkog subjekta u Crnoj Gori koji je prije neku godinu od podmlatka jedne desničarske stranke prerastao u umivenu, populističku, kamuflažno građansku partiju. Između crvenih kravata i crvenih epitrahilja trenutno ne vidim suštinsku razliku, a identične metode djelovanja navješćuju mogućnost da SPC isturi novi talas „mladih, lijepih i pametnih“ kao svoje favorite.
VN: Vi ste nedavno konstatovali da je država adekvatno reagovala „pred prvim, agresivnim naletom“, pitajući se hoće li biti kadra da odgovori i na najnovije, sofisticiranije udare…
RADOMAN:Država je adekvatno reagovala na taj prvi talas, koji je bio prijetnja za bezbjednost. Pozivi poslanika u Skupštini ratnim drugovima da otkopaju oružje nalikovali su prijetnjama koje je uoči početka rata u BiH u skupštini izgovorio R. Karadžić, baš kao što su scene barikada u Sarajevu iz marta 1992. godine mogle podśetiti na blokade Podgorice iz svih saobraćajnih pravaca te blokade mostova i saobraćajnica po CG i sl. Ali, nakon što se te metode nijesu pokazale djelotvornim, prešlo se na drugi talas, „mirne litije“, bez javno istaknute političke ikonografije. Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na CG bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije. Mislim da na tu vješto pripremljenu strategiju Država nije adekvatno odgovorila, a da su najednom na površinu isplivale brojne slabosti sistema koji nije bio ni medijski ni operativno spreman za ovaj oblik otpora. „Mirne litije“ jesu sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika.
VN: Zašto kažete „naoko“?
RADOMAN:Zato što, recimo, nema velike razlike između Miloševićeve poruke na Gazimestanu 1989, svojevrsne najave ratnoga raspleta: „Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene“ i riječi popa M. Krivokapića upućenih pastvi: „Ponoviću zato da se zasad samo Bogu molimo, ali ako zatreba znamo kako ćemo da se borimo.“ Poruka da će svetinje braniti životima, kad se ima u vidu da je riječ o katastarski neregularno upisanim vjerskim objektima i imovini, jasno upućuje na namjere koje niti su mirne niti su bogougodne.
VN: Ima li nesloge između Amfilohija i Irineja ili se radi o fingiranom „nesporazumu“?
RADOMAN:Da nekih čegrsti u SPC ima, svakome je jasno. No, u pogledu odnosa prema crnogorskome identitetu, ali i građanskim, multikulturalnim, sekularnim i antifašističkim tradicijama koje su u osnovi savremene CG – između arhijereja SPC nema nikakve ni čegrsti ni nesuglasice. Jednako o tome misle i Irinej i Amfilohije, i njima potčinjeni jereji, ma kakvim se retoričkim marifetlucima ovih dana služili ne bi li omasovili svoje političke skupove.
VN: Među predvodnicima litija počinju se pojavljivati izvanjci. Tako je nedavno litiju prevodio episkop raško –prizrenski Teodosije…
RADOMAN:Četiri eparhije koje okuplja Episkopski savjet dio su jedinstvenoga tkiva SPC, kojoj je śedište u Beogradu i kojom upravljaju Patrijarh i Sveti Sinod SPC. Otud pojava izvanjaca ne čudi, osobito kad se zna da i među onih oko 600 sveštenika i monaha u CG, ima znatan broj izvanjaca, a da je śedište dvije eparhije koje djeluju u Crnoj Gori izvan njezinih državnih granica. Pokušaji da se Episkopski savjet prikaže kao neko autonomno tijelo koje ima prerogative vlasti samo su za domaću upotrebu. Eparhijama SPC u Crnoj Gori upravlja se iz Beograda.
