– Tu su viziri, tu su naočare, po dvije kape na glavi, plus skafander. Sve to pomalo klizi kad se oznojite i, pomalo, smeta. Mi to popravimo – ili jedna drugoj ili same sebi. Snađemo se. Teško je kad treba da stavite vensku liniju, da stavite braunilu. Teško to pada, ali snađemo se. Prilagodimo se – objašnjava kako izgleda njen radni dan sestra Rosanda.
Brinu o najtežim pacijentima, onima koji se bore za život, priključeni na respiratore. O strahu od kovida, kaže, nemaju kada da misle. Kad se uđe na odjeljenje, morate se isključiti iz svega ostalog.
– Nama u intenzivnoj nikada nije lako. Sada, kao ni ranije. Jesmo bili pod pritiskom, jer svi oko nas pričaju o kovidu, o koroni. Nije baš svejedno. Ali, kada uđete u intenzivnu, o tome ne mislite – kaže smireno.
Čitav mjesec nijesu vidjele svoje porodice. Nakon posla odlazile su u hotel, koji je organizovao Klinički centar i gdje imaju sve uslove da dobro odmore prije nove smjene. Sada se i one, uz sve mjere opreza i predostrožnosti, prilagođavaju životu sa kovidom.
– Sada smo pomalo proputili kućama. Pomalo. Kada nam je rodbina vani. Kada odu na selo. Da bismo pogledali u kakvom su nam stanju stanovi i kuće. Kao da nešto krademo. Ali, tako je kako je. Mora se tako. Omogućeno nam je i testiranje, da bismo bile sigurne, kada krenemo put kuća, put djece i unučadi. Kada se pokaže da smo negativne onda idemo vesele, srećne smo i zadovoljne – govori u dahu iskusna medicinska sestra, ne dozvoljavajući da je preplave emocije koje su neminovne.
Sva odricanja, kaže ova hrabra žena, zaboravljaju se kada dočekaju da pacijentu više nije potreban respirator.
– Naš najveći uspjeh je kada se pacijent oporavlja. Kada se skida sa mašine i počinje, polako, da sa nama komunicira. To je stvarno veliki uspjeh i velika naša sreća jer smo toliko truda i rada uložile u to. To je najveći uspjeh – ponavlja, dok joj iznad zaštitne maske jasno vidite radost u očima.
Sestre sa Intenzivne, rade kao jedna. Zajedno sa ljekarima Interne klinike.
– Sve radimo timski. Nije to samo moja smjena. Nego sve četiri. Nas desetak koleginica. Sve smo jednako požrtvovane. U svemu tome nam pomaže anestezija – doktorice Čejović i Radunović. One su non-stop sa nama u prvim redovima. Bez njih ne bismo mogli – kaže sestra Ćetković.
Složno, potpuno skoncentrisano na pacijente i njihovu borbu za život i sa mnogo pozitivne energije – tako svoj posao na intenzivnoj opisuje Rosanda Ćetković.
