Maske su, po tradiciji, padale nakon kraja ceremonije, poslije vatrometa i održanih zdravica. Naš maskenbal nije mogao sačekati 24:00, popadale su maske prije odbojavanja u ponoć. Odbrojavanja državi koju su njeni sinovi prodali i prokockali za minute tuđe slave.
Dostojanstvo i bilo kakva logika po kojoj funkcioniše jedna država već su pali u Pljevljima i Zeti, no da budemo iskreni, nismo ni očekivali da bilo kakvo dostojanstvo preživi u društvu Daria Vraneša i Milana Kneževića. I, dok se ovaj drugi samohapsi i oslobađa, i valja sa ženama po botunskom glibu, on proglasi pobjedu naroda Zete koji izdrža u blokadi nešto duže od pola sata. Vazda mu je „bastalo“. Izdržali su valjda onoliko dugo koliko im je tebalo da sami uđu u policijske marice, koje policija naivno ostavi otključane.
Knežević glumi vožda, Vučić dresera, Vraneš žrtvu samom sebi, a DPS u Budvi – opoziciju sopstvenoj prošlosti. I svi su zadovoljni. Samo je država opet ostala bez glasa, bez kičme i bez dostojanstva
Ovaj prvi, Vraneš, nakon što se otkrilo da je novac koji je dobio za rješavanje ekoloških problema u Pljevljima iskoristio za bitnije stvari kao što je ogranizovanje posijela na gradskim ulicama i preimenovanja ulica, zaključi kako u gradu nije problem toplana, rudnici, zagađenje na granici gasne komore, već, čle čuda to što je on Srbin i što je kao takav ugrožen. Hoće valjda smog na Srbina, mada hoće on i na one Pljevljake koji to nisu, samo što je to njima lakše za podnijeti jer nisu ugroženi. Od Crnogoraca naravno, ne od smoga.
Kada više ljekara udruži svoja znanja i mišljenja dobijemo – konzilijum, ali kada to urade vodeći pljevaljski ljekari dobijemo ideju za odvajanje od Crne Gore i pripajanje Srbiji. Da li će to riješiti porast broja oboljele đece od nezdravog vazduha – neće, ali koga i briga za to, ipak su oni samo ljekari a računaju i da će ubrzo grad ostati bez ljudi, a kada nema ljudi nema ni problema.
8
Ali, kažem nije nas ništa od toga iznenadilo, svo ovo političko blato i otpad koji ne može preraditi nijedan kolektor na ovome svijetu, zetski ponajmanje, postalo je stanje normalnog i svakodnevnog.
Jedino što je makar malo radovalo je to da je Vučić proglasio Milana Kneževića za vođu srpskog naroda u Crnoj Gori. Ako je Knežević glavni adut Srpskog sveta onda mu je sigurno kraj blizu. Bar neka korist od onog teškog osjećaja stida dok smo gledali onu predstavu za neznavene.
I dok čekamo da li će novi Temu vožd, po prvi put održati obećanje i izaći iz vlasti ili će, kako reče, sačekati da prođu praznici pa će onda o tome raspravljati, ostaje da vidimo. Mada vam je to ono njihovo čuveno dogodine, jer on u svemu kopira svog političkog dresera sa Dedinja. Njih dvojica ne lažu, oni samo odlažu – za dvije godine, dogodine, nakon praznika... a možda sva ova pauza dok se ne pojede sveta „ruska salata“, toliko ga je neđe i briga za Zećane i njihove probleme.
I taman kad smo pomislili da je sve u redu, jer ovo stanje jeste redovno, ipak nas je sačekalo još nekoliko ogoljenih lica. Neke su se nove maske našle na podu.
Maksimum političke hipokrizije i nacionalnog cirkusa desio se u Budvi. Padao je prije novogodišnjeg slavlja i na budvanskim odborničkim klupama, tamo đe je DPS, nekadašnja perjanica „građanske i suverene“ Crne Gore, digao ruku za gradnju hrama Srpske crkve. Bez potrebe, bez pritiska, bez ikakve ucjene. Čisto, domaćinski – da se ne zamjeri. Da se pokaže ko je spreman da preživi svaku vlast, svaku zastavu i svaku tuđu ideologiju, samo ako je fotelja stabilna.
I nije ovo prvi put da DPS gradi hramove ispostavi BIA-e agenture, samo što smo do sada pomislili da su nešto naučili iz te rabote. Da su bar neku pouku našli iz onoga da ko s đavolom tikve sadi... Ili možda oni jesu shvatili nego smo mi ostali glupi i naivni.
Kažu kako nisu anti-vjerska stranka i kako se ne mogu protiviti gradnji pravoslavnog hrama. Lijepo zvuči kao opravdanje za visoko podignute ruke, ali, gospodo, zaboravljate da crkva Srbije u Crnoj Gori nije vjerska organizacija i da je taj hram čije ćete temelje ljetos izlivati sve samo ne pravoslavan. Pokušajte kao pravoslavni Crnogorci da sjutra uđete u njega ili da krstite dijete crnogorsko – nećete moći, gospodo, jer neće to biti vaš hram, a sigurno neće biti pravoslavni i hrišćanski.
A šta će se, zaboga, desiti ako padne vlast u Budvi? Ništa. Evo vam popadaše svi dronovi u more, pa nikome ništa. Jedna vlast više ili manje — sistem ostaje isti, a odgovornost ne postoji. Za tako nešto morate biti ono drugo. U Crnoj Gori, nažalost, više nema ni politike ni državnika. Ostali su samo izvršioci, poslušnici i tišina.
I tu se krug zatvara. Dok jedni urlaju o ugroženosti, a drugi se samohapse i samoslave, DPS u Budvi pokazuje da nema više ni potrebe za galamom – dovoljno je tiho glasati. Nema više podjele na „ove“ i „one“, na patriote i izdajnike, na suverene i svetosavce. Ima samo jedinstveni front političkog preživljavanja, đe se hramovi dižu kao spomenici kolektivnom beščašću, a Crna Gora se rasklapa po odborničkim tačkama dnevnog reda.
To je taj naš maskenbal: Knežević glumi vožda, Vučić dresera, Vraneš žrtvu samom sebi, a DPS u Budvi – opoziciju sopstvenoj prošlosti. I svi su zadovoljni. Samo je država opet ostala bez glasa, bez kičme i bez dostojanstva. Ali, bože moj, to se ionako odlaže – dogodine, nakon praznika, čim se pojede ruska salata.
