„Vlast ima cijenu, ali odgovornost nema nikakvu vrijednost“ - ovim riječima reditelj i jedan od osnivača pokreta „Stega – Evropski klub 28“ Danilo Marunović, ocjenjuje neuspjelu inicijativu za smjenu Andrije Mandića, koja je prema njegovim riječima, još jednom pokazala da su politički interes i trgovina nadjačali principe, dok se priča o evropskom putu Crne Gore koristi kao opravdanje za neprihvatljive kompromise. Marunović upozorava da se iza prividne stabilnosti održava sistem u kojem se relativizuju temeljne vrijednosti i izbjegava suočavanje sa političkom odgovornošću.
U intervjuu za Standard, Marunović govori o dubokom sukobu između fašizma i antifašizma koji, prema njegovoj ocjeni, određuje crnogorsko društvo, iscrpljenosti postojećih političkih obrazaca i potrebi da se otvori prostor za novu generaciju političkih aktera. Kao jedan od osnivača pokreta „Stega – Evropski klub 28“, koji je najavio učešće na izborima 13. juna 2027. godine, poručuje da cilj nije dodatno usitnjavanje suverenističkog političkog prostora, već njegovo obnavljanje, uz jasne granice kompromisa i odbijanje trgovine temeljnim vrijednostima.
Neuspjela inicijativa za smjenu Andrije Mandića ponovo je otvorila pitanje političke odgovornosti i odnosa vlasti prema parlamentu. Mandić je ostao na čelu Skupštine, a sjednicu su obilježili višesatna rasprava i napuštanje sale od strane dijela parlamentarne većine prije glasanja. Kako tumačite taj epilog — kao potvrdu stabilnosti vlasti ili kao pokazatelj da politički interesi i dalje imaju prednost nad raspravom o odgovornosti najviših državnih funkcionera?
Marunović: Klika na vlasti nam je do sada mnogo puta, vrlo „pošteno“ i vrlo transparentno, demonstrirala svoj najprepoznatljiviji potpis političke epohe koju obilježava svojom dominacijom, a to je – interes, interes i samo goli interes! Uvijek i po svaku cijenu!
Svaki njihov princip koji se našao na putu finansijsko-obavještajnom konglomeratu koji ih je instalirao i koji ih drži na okupu, izdali su! Teško je u novijoj političkoj istoriji Crne Gore pronaći aktere koji su sa toliko lakoće, gotovo demonstrativno, izdavali i prodavali sopstvene principe. Pod uslovom, naravno, da su ih ikada i imali.
Tako danas imamo aktivne sljedbenike fašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata kao „frontmene“ u procesu evropeizacije Crne Gore, dok manjinske partije bacaju pojas za spasavanje svojim ideološkim, da ne kažem bukvalnim, dželatima. Za ne povjerovati je ko je sve iz te vlasti, direktno ili prećutno, bio saučesnik u spasavanju Mandićeve stolice, uprkos njegovoj patološkoj odanosti onome koga smatram odgovornim za egzekucije žena i djece, samo zbog toga što pripadaju islamskoj vjeri. Kad govorimo o partijama manjina, nije tu presudila niti njihova emocija niti njihova simpatija prema Mandiću, nego najgora provincijska malodušnost i banalno srebroljublje. Goli interes, ogoljen do granice političkog i ljudskog poniženja.
Zato je bajka o navodnoj neophodnosti očuvanja političke stabilnosti zarad evropskog puta Crne Gore jedna velika obmana. Baš zato što nas je upravo ta i takva besprincipijelnost po pitanju zločina i zločinaca od Evrope mnogo distancirala.
I nijesu nam potrebni briselski zvaničnici da bi nam to saopštili. Naša je, prvenstveno, obaveza da sami razumijemo gdje smo, u civilizacijskom i moralnom smislu, zaostali. Jer država u kojoj se politička stabilnost kupuje odricanjem od elementarnih principa nije stabilna država. To je samo privremeno stabilizovan sistem političke trgovine, u kojem vlast ima cijenu, ali odgovornost nema nikakvu vrijednost.
Vidite, upravo su te „naše podjele“ najaktivniji front borbe između evropskog i balkanskog u nama. I zato one, u našem kontekstu, nijesu podjele koje po svaku cijenu treba „prevazići“, ni zbog evropskog ni zbog bilo kojeg drugog puta. Naprotiv, riječ je o dragocjenom društvenom procesu, o borbi između dva suštinski različita karaktera našeg društva, koja se mora voditi do kraja. Na kraju krajeva, ono što mi nazivamo podjelama u svojoj osnovi predstavlja jedan od fundamenata demokratije – različitost u promišljanjima, vrijednostima, uvjerenjima i izborima.
Da, jesmo, žestoko smo podijeljeni. Ali ako uklonite sve slojeve političke dijalektike, ispraznih floskula i, nerijetko, diplomatske površnosti, u samoj srži tih podjela nalazi se sukob između fašizma i antifašizma. Između koncepta po kojem sami odlučujemo o svojoj kući i onog po kojem njenu sudbinu prepuštamo tajnim policijama iz najbližeg komšiluka. Između autentičnog, milenijumskog identiteta i onog generičkog, sklepanog za potrebe poraženog velikodržavnog projekta. Između društva u kojem se poštuje prezumpcija nevinosti i društva u kojem se institut pritvora zloupotrebljava kao sredstvo političke odmazde. Između društva koje teži renesansi obrazovanja, nauke i kritičke misli i onog u kojem se kleči po podovima vjerskih objekata i ližu pandemijske kašike, dok se takvi prizori predstavljaju kao vrhunac duhovne obnove.
Ne samo da je legitimno već je i poželjno i nužno podijeliti se po takvoj vrijednosnoj vertikali. Jer nije svaka podjela društvena bolest, niti je svako jedinstvo društvena vrlina. Naročito ne ono jedinstvo koje se pokušava izgraditi na relativizaciji fašizma, potiranju identiteta i odricanju od elementarnih civilizacijskih vrijednosti.
Koja će strana te vertikale prevagnuti, odrediće hoćemo li biti, ne samo formalno već i suštinski, dio evropske zajednice vrijednosti. Međutim, čak i nezavisno od procesa i ishoda evropskih integracija, ta borba ostaje dužnost našeg društva, kao, uostalom, i svakog drugog društva koje pretenduje da bude slobodno, demokratsko i civilizovano.
I da, sasvim je moguće, a odnos evropskih zvaničnika prema našoj političkoj stvarnosti to često i potvrđuje, da naša kolektivna svijest ostane zarobljena u balkanskim devedesetim, a da se ipak jednog dana probudimo kao 28. članica Evropske unije. Moguće je, dakle, da formalno uđemo u Evropu, a da Evropa suštinski ne uđe u nas.
Ali to neće značiti da je naša borba završena. Naprotiv. Članstvo u Evropskoj uniji može biti istorijski uspjeh države, ali ne smije postati alibi za civilizacijski neuspjeh društva. Zato ćemo se, sa ili bez evropske članske karte, morati nastaviti boriti za normalnije, slobodnije, obrazovanije i pravednije društvo. Jer Evropa nije samo geografsko odredište niti administrativni status. Evropa je, prije svega, vrijednosni izbor.
Crnogorska politika već godinama funkcioniše kroz sukobe oko identiteta, istorije i odnosa prema susjedima, dok pitanja životnog standarda, institucija i odgovornosti često ostaju u drugom planu. Da li je društvo ušlo u začarani krug u kojem političkim akterima odgovara da održavaju podjele, jer na njima grade podršku, i šta bi moglo da promijeni takav obrazac? Postoji li danas politička snaga koja može da nametne drugačiju agendu, a da pritom ne postane dio istog sistema?
Marunović: Mogu da razumijem optiku koja ovo stanje vidi kao začarani krug. Predugo se isti paterni ponavljaju, i predugo smo, čak i u dužem istorijskom trajanju, opterećeni istim izazovima. Mi smo naviknuti na stanja konstantne ugroženosti i države, i identiteta, i kulture i egzistencije. Paralelno, treba graditi i lične živote, porodicu, karijere… Umaraju takva stanja. Dodatno, bezidejnost i poprilično dosadan i prevaziđen jezik i stil borbe aktuelne opozicije doprinijeli su utisku da se podjele u dosluhu sa pozicijom vještački podgrijavaju.
Tačno je, u lokalnoj političkoj kulturi najbrže poene donese kad pustite patriotske pjesme i stavite ljudima zastave u ruke. No, to nije dovoljno. Odavno suverenistička politička reprezentacija ne emituje niti nudi novu vrijednost. Predugo smo zaglavljeni u opštim mjestima patriotizma, ako hoćete, i patriotskog kiča. A onda se čude i osuđuju građane koji masovno odlaze u apstinenciju.
Dodatno, na marketu političke ponude odavno se nije pojavila nova, svježa i drugačija opcija. Prirodno, politike takvog izraza se ne obraćaju novim generacijama, kod kojih se politička podrška ne obezbjeđuje partijskim podmlatkom i submisivnim odnosom prema partijskom vrhu. Novo je vrijeme. Ljudi u ovoj epohi spektakla zahtijevaju više strasti u borbi za njihove vrijednosti i ciljeve. Više optimizma. I više vedrine.
Nova lica se konačno artikulišu na sceni i istrčavaju na teren. Nova generacija stupa na scenu. Ona može napraviti razliku jer nudi drugačiji pristup i svježu optiku. Za tako nešto je vakat, odavno.
„Stega – Evropski klub 28“ najavila je učešće na izborima 13. juna 2027. godine, uz poruku da je vrijeme da ljudi koji su do sada djelovali kroz javne kritike i analize preuzmu konkretnu političku odgovornost. Šta je, prema vašoj procjeni, presudilo da se sada odlučite na taj korak? Da li je riječ o odgovoru na nedostatke postojećih partija ili o uvjerenju da se ključni problemi Crne Gore više ne mogu rješavati izvan institucija?
Marunović: Kroz višegodišnji javni angažman, kako moj tako i mojih kolega iz Stege, kroz naše profesije, kolumne, građanske inicijative, proteste i javne nastupe, postepeno se stvarao jedan značajan krug građana koji su u našim stavovima prepoznavali sopstvena uvjerenja, vrijednosti i očekivanja od Crne Gore.
Vremenom je to preraslo u nešto više od podrške. Stvorio se odnos povjerenja, političke i vrijednosne bliskosti, ali i određena vrsta očekivanja da prema tom povjerenju pokažemo odgovornost. Da ne ostanemo samo na kritici društvene stvarnosti i ukazivanju na probleme, već da budemo spremni da preuzmemo dio odgovornosti za njihovo rješavanje. Da ono u što zajedno vjerujemo i viziju Crne Gore koju dijelimo pretočimo u konkretno političko djelovanje.
Naravno, tranzicija iz građanskog aktivizma i javnog angažmana u institucionalnu politiku nije ni jednostavna ni bez rizika. Posebno kada iza vas ne stoje finansijski moćnici, interesne grupe, politički lobiji ili razgranate partijske infrastrukture, već prije svega ideja, lični integritet i povjerenje građana.
Ipak, smatrali smo da bi bilo licemjerno godinama govoriti o odgovornosti, hrabrosti i potrebi da se Crna Gora mijenja, a onda, kada dođe trenutak da i sami preuzmemo odgovornost, ostati po strani. Jer ne možete neprestano pozivati druge da se bore za vrijednosti u koje vjerujete, a sami izbjegavati političku borbu kada ona postane neophodna.
Upravo tu vidim jednu od naših najvećih prednosti. Naše političko djelovanje nije nastalo iz želje za funkcijama, privilegijama ili raspodjelom moći. Ono je izraslo iz iskrene, duboke i, rekao bih, najčistije emocije prema Crnoj Gori, koju smo ponijeli iz svojih porodica i oblikovali kroz vlastito životno i profesionalno iskustvo. Ali smo svjesni da emocija, koliko god bila snažna, sama po sebi nije dovoljna. Ona mora biti praćena znanjem, političkom ozbiljnošću, organizacijom i spremnošću da se donose odgovorne odluke.
Mislim da veoma precizno razumijemo probleme unutar progresivnog, prozapadnog i suverenističkog političkog prostora. Razumijemo njegove unutrašnje slabosti, iscrpljene političke obrasce, granice dosadašnjeg djelovanja, ali i ogroman potencijal koji još nije politički artikulisan. Naša ambicija nije da dodatno usitnjavamo taj prostor, već da doprinesemo njegovom obnavljanju, širenju i jačanju, kako bi vrijednosti koje zastupamo ponovo dobile snagu da okupe većinsku podršku građana i pobijede na izborima.
Svakodnevno nam prilaze novi ljudi iz akademske i naučne zajednice, kulture, umjetnosti, građanskog aktivizma, ali i brojni građani koji nikada nijesu bili politički angažovani. Posebno je važno što među njima ima mnogo ljudi koji su izgubili vjeru da politika u Crnoj Gori uopšte može biti prostor časnog, principijelnog i smislenog djelovanja.
Vjerujem da je Stega već uspjela da uradi nešto veoma važno – da kod jednog dijela građana probudi nadu i vrati osjećaj da nijesu sami u svojim uvjerenjima, da postoji snaga koja je spremna da se za ta uvjerenja bori bez kalkulacija i kompromisa sa temeljnim vrijednostima.
Ali nadu ne smijemo pretvoriti u još jedno razočaranje. Zato je pred nama obaveza da povjerenje koje smo dobili opravdamo radom, ozbiljnošću i konkretnim političkim rezultatom.
Najavili ste da „Stega“ nije klasična politička partija, već platforma koja okuplja ljude različitih profesionalnih profila. Međutim, izlazak na izbore podrazumijeva program, nosioce liste, jasne političke stavove i spremnost na postizborne odluke. Koje su konkretne granice vašeg političkog kompromisa — sa kim biste mogli sarađivati, a sa kim ne biste, čak ni po cijenu ostanka van vlasti?
Marunović: Makar sa nama građani znaju na čemu su. Nema kompromisa oko suštinskih vrijednosti. Puno puta smo ponovili, na svim našim akcijama, ponoviću opet – ljudi okupljeni oko Stege su posljednja linija odbrane Crne Gore. I đe god da smo se pojavili, bilo na Gorici, na Cetinju, Lovćenu, na Martinićima, Krusima ili u Herceg Novom, ljudima je bilo jasno – da ovi izdat neće!
Ime koje nosimo – Stega – nas snažno obavezuje i inspiriše. Sve crnogorske zablude smo platili preskupo i nemamo namjeru da ih ponavljamo. A jedna od tih zabluda bila je i da će neko drugi, umjesto nas, završiti posao koji svaka generacija Crnogoraca mora sama da uradi.
Mi smo generacija koja je imala privilegiju da doživi obnovu crnogorske nezavisnosti, ali i odgovornost da se zapita što smo sa tom nezavisnošću uradili. Jesmo li izgradili društvo kakvo smo zamišljali? Jesmo li stvorili državu u kojoj se dostojanstveno živi, u kojoj najbolji ne odlaze, u kojoj znanje vrijedi više od poslušnosti, a pripadnost Crnoj Gori ne mora svakodnevno da se dokazuje?
I zato je Stega – Evropski klub 28 nastala iz dubokog uvjerenja da smo kao društvo sposobni za mnogo više od onoga na što smo pristali da se naviknemo. I zato očekujemo podršku građana, jer razmišljamo drugačije od političkih partija. Jer nemamo namjeru da se navikavamo. Niti da i jedan komadić onoga ko smo i što smo izgubimo u bilo kakvom neprincipijelnom kompromisu.
Jer previše smo vremena izgubili mireći se sa onim što nikada nije smjelo postati normalno. Vrijeme je da to promijenimo.
