Psihološkinja Ida Marković, koja je i sama prošla kroz iskustvo osvetničke pornografije i javnog žigosanja, komentarisala je za portal Standard nedavni slučaj rodno zasnovanog nasilja, objavljivanja i širenje intimnog sadržaja bez pristanka.
Kako je Marković kazala, slučaj Mirjane Pajković ogolio je jednu od najdubljih kontradikcija našeg društva: žene se ohrabruju da se bore za ljudska prava i da budu vidljive, ali dokle god ta borba ne postane previše lična.
,,ŽENA OSTAJE SAMA”
,,Onog trenutka kada žena, koja je javno i profesionalno posvećena pravima drugih, sama postane meta, sistem se povlači, institucije ćute, a odgovornost se prebacuje na nju. Žena ostaje sama i sve njene društvene uloge počinju da je guše i poništavaju ako je slučajno uz sve to i žena koja uživa u svojoj seksualnosti”, navela je psihološkinja.
Mirjana je, kako je istakla Marković, žena koja se borila za ljudska prava.
,,A kada su njena osnovna prava – pravo na sigurnost, privatnost i dostojanstvo brutalno narušena, odgovor društva bio je mlak, selektivan i opasan. Kao da poruka glasi: ljudska prava su važna, ali ne i kada se tiču žene koja je ‘prešla granicu'”, apostrofirala je psihološkinja.
,,NE RASPRAVLJA SE O NASILJU, VEĆ O TOME KAKVA JE ŽENA ‘INAČE'”
Marković je ispričala da ono što se dogodilo Mirjani nije privatni problem, niti „nesrećna okolnost“.
"To je jasan primjer kako patrijarhat kažnjava ženu kada uđe u tzv. muški prostor javnosti, politike, uticaja i pritom ne pristane da se odrekne svoje ličnosti, emocija ili identiteta”, naglasila je ona.
Psihološkinja je dodala da žena može biti angažovana, ali ne smije biti previše glasna.
,,Može braniti prava, ali ne smije zatražiti zaštitu za sebe. Može biti javna, ali ne smije biti žena u svim aspektima svog života”, navela je Marković.
Zato se, kako je ocijenila psihološkinja, u ovakvim slučajevima ne napadaju argumenti, već karakter.
,,Ne raspravlja se o nasilju, već o tome kakva je ona ‘inače’. To je klasičan mehanizam diskreditacije – star, efikasan i razoran. Mehanizam licemjernog društva koje stigmatizuje slobodu i sudi”, poručila je psihološkinja.
ISKUSTVO MARKOVIĆ: POSEBNO RAZORAN DIO BILA JE REAKCIJA DRUŠTVA
Ona je govorila i o svom iskustvu sa osvetničkom pornografijom i javnim žigosanjem.
O ovoj temi, kako je kazala, ne govori samo kao psihološkinja, već i kao žena.
,,Godinama sam se borila za mentalno zdravlje ljudi, za destigmatizaciju, za pravo na dostojanstvo i oporavak. A kada je nasilje dotaklo mene, moj mentalni integritet bio je ozbiljno narušen”, počela je Marković.
Posebno razoran dio njenog iskustva, kako je istakla, bila je reakcija društva.
,,U javnom prostoru otvoreno sam targetirana, a privatno sam dobijala poruke koje su se predstavljale kao ‘podrška’ ili ‘briga za mentalno zdravlje’. Neki su čak tražili zakazivanje seansi, dok su u stvarnosti slali neprimjerene sadržaje i poruke koje nemaju nikakve veze sa terapijom, već sa poniženjem i seksualizacijom”, ispričala je Marković.
To je, kako je dodala, dodatni nivo nasilja o kojem se rijetko govori: zloupotreba jezika psihološke pomoći kao paravana za uznemiravanje.
,,Kada se žena javno obilježi, tada se brišu granice ljudi sebi daju pravo da joj se obraćaju bez poštovanja, da je reduciraju na tijelo, da ignorišu njenu profesiju i dostojanstvo”, naglasila je psihološkinja.
Prema njenom mišljenju, ovakve poruke nisu izolovani incidenti, već posljedica društvene klime u kojoj se žrtva proglašava odgovornom, a nasilje relativizuje.
,,To je trenutak kada shvatite da problem nije samo pojedinac, već sistem vrijednosti koji dopušta da se žena, čak i kada traži pomoć, ponovo povrijedi”, navela je ona.
,,ETIKETA KOJA MI JE DODIJELJENA BILA JE BRUTALNA I JEDNOSTAVNA”
Etiketa koja joj je dodijeljena, kako je rekla, bila je brutalna i jednostavna.
,,Ona briše sve drugo: znanje, profesiju, godine rada, empatiju. Kao i u Mirjaninom slučaju, nije bilo važno šta sam radila, već kako me je sistem odlučio predstaviti”, napomenula je Marković.
Tu se, kako je istakla, njihove priče dodiruju: žena koja se bori za druge postaje nevidljiva kada zatraži zaštitu za sebe.
PSIHOLOŠKA PERSPEKTIVA: OSJEĆANJA ŽRTVE I PORODICE
Kako je objasnila Marković, psihološke posljedice ovakvog nasilja su duboke i dugotrajne.
,,Žrtva prolazi kroz osjećaj srama koji joj nije pripadao, straha koji joj je nametnut i bijesa koji često nema gdje da se izrazi. Najopasniji dio je društveni pritisak da se ćuti, jer ćutanje se kod žena i dalje pogrešno tumači kao dostojanstvo”, kazala je psihološkinja.
Kako je upozorila, oni ne pate samo zbog straha za voljenu osobu, već i zbog pogleda, komentara, insinuacija.
,,To je tiho nasilje koje razara iznutra i koje rijetko ko priznaje”, dodala je.
Kako je opomenula Marković, ono o čemu se najmanje govori jesu dugoročne posljedice ovakvih slučajeva po mentalno zdravlje žene.
,,Nakon javnog linča, prijetnji i narušavanja privatnosti, trauma ne prestaje onog dana kada se medijska pažnja smanji. Naprotiv, tada počinje tiha faza”, istakla je psihološkinja.
,,ŽENA POČINJE DA ŽIVI U STRAHU”
Ona navodi da žena počinje da živi u stanju stalne pripravnosti: strah od novih skandala, novih „curenja“, novih interpretacija njenog života.
,,Svaka poruka, svaki poziv, svaka vijest može postati okidač. Javlja se anksioznost, nesanica, hipervigilnost, gubitak osjećaja sigurnosti u sopstvenom tijelu i prostoru. To nije slabost, to je normalna psihološka reakcija na dugotrajnu izloženost javnom nasilju”, pojasnila je Marković.
Kako je apostrofirala psihološkinja, posebno je razarajuće kada žrtva zna da je sistem već jednom zakazao.
,,Tada se gubi osnovno povjerenje: u institucije, u pravdu, u društvo. Žena više ne pita ‘da li sam zaštićena’, već ‘kada će se ponovo desiti’. To je mentalni teret koji se ne vidi, ali se svakodnevno nosi”, istakla je ona.
,,NASILJE POSTIŽE CILJ: UTIŠAVA“
Kao psihološkinja, kako priznaje, zna da ovakva iskustva ostavljaju duboke tragove.
,,To su smanjeno samopouzdanje, povlačenje iz javnog prostora, autocenzuru, pa čak i odustajanje od profesionalnih i društvenih uloga”, objasnila je ona..
,,Drugim riječima, nasilje postiže cilj: utišava”, ustvrdila je Marković.
,,DA LI SMO SPREMNI DA BRANIMO PRINCIP, A NE SAMO ‘PODOBNE’ ŽENE”?
Marković je apostrofirala da slučaj Mirjane Pajković nije test njenog morala.
,,Niti je moj slučaj bio test moje profesije. Ovo je test društva: da li smo spremni da branimo princip, a ne samo ‘podobne’ žene”, istakla je psihološkinja.
Kako je dodala, dokle god budemo govorili ženama da se bore za ljudska prava, ali im se ta ista prava uskraćuju kada postanu mete, mi ne živimo u pravednom društvu, već u selektivnom.
,,I dokle god žene budu mogle biti javne ličnosti, ali ne i žene u punom smislu te riječi, svaka od nas ostaje potencijalna meta”, poručila je psihološkinja Ida Marković.
13
