XIII
U svakovečernjim šetnjama po Sarajevu često osluškujem jezik: “Bubo! Bubo nad bubama! Živiš ko buba i umrijećeš ko buba!” – čuh sinoć, u ulici Ferhadiji, kako jedan mladić preko ulice dovikuje drugom. Ne bi se reklo da se govor Sarajeva mnogo promijenio. Njegovi žitelji jesu: nekad se desi da prođem od Marindvora do Vijećnice i natrag, a da ne sretnem nikoga meni poznatog. Rođeni Sarajlije s gorčinom kažu da se njihov grad “popapčio“. “Papak“ je pogrdan naziv za onog koji, umjesto da sebe prilagodi gradu, hoće da grad prilagodi sebi. Jedan Sarajlija mi veli: “Prije rata je važilo da su papci među nama. Danas važi da smo mi među papcima“.
Ipak, po jeziku koji čujem na ulici takav zaključak nije neizbježan. Neku večer, čuh momka koji se kune: “Sestre mi”. Te dvije riječi, čuo sam ih stotinama puta, meni su najljepša, najdirljivija bosanska zakletva. Sumnjam da je u Crnoj Gori ikad iko zakleo sestrom.
Crnogorci, koji se sa istom uvjerljivošću i elanom kunu kad lažu i kad zbore istinu, stvorili su bogate zalihe zakletvi, često vrlo poetskih, ali od sviju, po meni, najljepša je ”života mi svačijega”. Posve obične riječi, bez ičeg slikovitog, ali u njima ima nešto dirljivo djetinjasto i zato lirsko.Ona znači, dakako, zaklinjanje životom svih članova familije, ali u njoj postoji dvosmislica koja je posljedica sažimanja. Jezička sažimanja najčešće vode u dvoznačnost i višeznačnost, stoga i zakletva “života mi svačijega” izaziva primisao da se zaklinješ životom bilo čijim, da je ljudski život kao takav, život svakoga čovjeka, za tebe svetinja kojom jamčiš istinitost svojih tvrdnji. Otud u njoj prizvuk djetinje bezazlenosti i naivnosti, nešto slično kao u onoj narodnoj pjesmi iz Sandžaka:
Dok bjeh mala, molila sam boga,
molila sam Boga za svakoga,
a sad molim Boga za jednoga,
za jednoga crnomanjastoga.
Naše kletve su maštovite, jake, brojne, raznovrsne. I sad čujem razgoropađenu Darinku: „Svitnulo u vas! Munja vi oči spržila! Od strijele ne skočili! Zmija ve zapunula!“ Dugo nijesam znao šta znači “zapunuti” dok nisam, više ne znam gdje, pročitao da se radi o dvostrukom ujedu zmije na istome mjestu.
A ovako je klela socijalističke siledžije: “Stigle ig suze sirotinjske! Od Boga platili! Od njih ni kukalo ni pjevalo! Paski im duša ispadala! Kukala ig majka na obojke!” Ovo je za me najjača od sviju crnogorskih kletvi, a njenoj poetskoj snazi doprinosi i dvosmislica: kuka li majka nad sinom pretvorenim u obojke mesa, ili možda obojci znače prazno odijelo? U kojem nema vlasnika? Jer strašnije je od svega prazan grob sinovski.
Jeste, ako je suditi po njihovoj maštovitosti, na kletve su Crnogorci trošili priličan komad jezičkog talenta, a zar bi i moglo biti drukčije u “besudnoj zemlji”? Sveti Petar Cetinjski, kako je poznato, nije raspolagao nikakvim bičem kojom bi “stoku jednu grdnu” ugnao u red, pa je pomoću kletvi, od kojih se često ježite (da Bog na bezdušnike pusti «žestoku ljudsku gubu i živinu, da ih guba zgrči a živina grize»!), pokušavao da iziđe na kraj sa zlom crnogorskim, o čemu izvrsno govori Zogović u eseju O plemenu u 'Gorskom vijencu' i tim povodom. U društvu gdje još nije bilo nikakve «prinudne sile, gdje je vršenje bilo kakvih opštih obaveza zavisilo od volje plemena, bratstava, pa čak i pojedinca, a istorijska situacija bila je vrlo dugo takva da je od međuplemenskih dogovora i saveza zavisila i 'voljnost' (sloboda – M.V.) i sam opstanak svakog plemena pojedinačno i svih plemena skupa – zakletva i kletva morale su dobiti veliki značaj i primjenu. One su bile mjesto 'starješinske vlasti' i igrale su ulogu sličnu onoj koju je u crnogorskom, plemenskom društvu krvne osvete i krvnog umira imala ustanova kumstva», što je podsticalo «njihov 'literarni razvitak', stvaranje i usavršavanje izvjesnih stalnih, istih ili sličnih osnovnih obrazaca, motiva i figura u njima».Zajednička religija, apokrifna usmena poetska tradicija i «zajednička crkva koja se mnogo zalagala baš oko plemenskih sporazuma i saveza, a i sama se, nastavljajući u tome i srednjevjekovnu tradiciju, služila zaklinjanjem i prokletstvom, – takođe su uticale na primjenu, razvitak i oblik crnogorske zakletve i kletve kao društvene pojave i kao 'teksta'».
Nije onda čudo što su naše kletve, nekad, naprosto, strašni sud. Moj djed Simeun Pavlov, kad se razgnjevi, ovako je ukućane kleo: “Dabogda vas guba jela, a cio svijet oko vas skako zdravo i veselo!” Unosio je varijacije u ovu kletvu, ali nisam danas u stanju da ih prizovem u onom izbrušenom, originalnom obliku, otprilike nešto kao: “dabogda vam bilo... (ne znam već šta), a cio svijet dolazio da se nagleda vašije rana”.
Darinka, koja je naslijedila uju Simeunovu, govorila nam je: «Prokočilo vas dabogda!» Zvučalo je strašno, ali dugo nijesam znao šta uistinu znači ta riječ kojoj je srednji rod (kao u iskazima: «diglo ga u vojsku», «ukralo mu vola» ) pojačavao zagonetnost, pa dakle i snagu. Tek nedavno mi je, takoreći samo od sebe, sinulo da je taj glagol izveden od imenice »kolac»! To jest: prokolčilo vas! Darinka, dakako, nije mozgala o etimologiji, niti slutila da riječi pamte stoput više nego što i sanjamo.
Kad nije ljuta nego više kune od adeta, govorila je: «Strijela vi nos ponijela!“ U ovoj kletvi ima mrva humora, bar je meni tako zvučalo, valjda zato što je posezala za njom kad nije bila raspoložena da nam «da što nam niko uzet neće». Sad znam da je ta kletva bila teža no što mi se činilo: sjetite se šta je nos, kao simbol, značio u crnogorskoj kulturi. «Nećete, paripi“, govorila je,“nećete, uždivenici, nećete mi, ko što ste pregli, otkinut nos između očiju dokle smo živi ja i ovi moj ofuk!» Treba li uopšte napominjati da je ofuk, u njenoj ruci, bio stotinu puta življi od nje, Darinke Simeunove?
Najčešće je upotrebljavala kletvu: “Modri ve udarac udario”, ili: “modra ve strijela promodrila!” U djetinjstvu nijesam znao šta je taj «modri udarac» i “modra strijela» – mislio sam da je to munja ili grom. Možda i jeste. Jer je posezala i za kletvom: “Strijela ve s neba šinula”. Kad sam odrastao, nisam se pitao šta su ti modri udarci i strijele, dovoljno mi je bilo što te slike posjeduju veliku snagu i dokazuju izuzetnu smjelost mašte. Jer zamislite udarac u boji! Neka vrsta sinestezije: prisiljava nas da vidimo udarac koji, inače, možeš osjetiti tijelom, ili čuti. Takve slike navikli smo da susrećemo u poeziji, pogotovo u modernoj, ali ne i u živom govoru. A kad smo dvorili Simeuna, koji je umro od srca, gledajući modroljubičastu boju na njegovim obrazima, na ušima i oko ušiju, sjetio sam se majčinog “modrog udarca”. Možda je to to? – pomislio sam. Možda je to taj “modri udarac”?
Za vrijeme opsade Sarajeva, pričao mi je poznanik: kad je srpska granata pobila onu djecu na Bistriku, jedan sarajevski Crnogorac, stariji čovjek i k tome Titov partizan, ovako je prokleo Karadžića: “Radovane, dabogda se raspado od živih rana, i probo od svačega što god je na svijetu, a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti ni tvoje praunuče”. Nikad nijesam čuo raskošniju i barokniju kletvu. Ovaj iskaz koji, kao i završna kletva serdara Vukote iz Gorskog vijenca, provaljuje granicu sadašnjosti i zlo želi i praunučetu Karadžićevu, mogao je izići isključivo iz usta crnogorskih.
I iz mene su, u ratu, jednom provalile kletve, ali nisam kleo Karadžića: i prije rata sam znao kakav je nesoj, a Darinka je govorila da nesoje ne valja kleti, jer “njima od našije kletvi kika raste”, nego im treba “tuć i mjesto đe sjede”. Kleo sam Nikolu Koljevića koji je, do rata, bio jedan od tri moja najbolja prijatelja. (Umrijeću a neću shvatiti: kako se iz Nikole kakvog sam znao prije no što je postao memorandumski Srbin iskljukuljio mali nacistički gad?).Jednom nas je Karadžićeva artiljerija 36 sati držala u podrumu i, negdje pred kraj kanonade, kad su granate bile najgušće, odjednom je provalio iz mene Neko Drugi. Držao sam u zagrljaju svoju kćerkicu, osjećao kako su mi prerijetke ruke da bih je mogao odsvuda zaštititi, i kleo: “Nikola, daboga ti sve gorjelo, osim krsne svijeće” itakodalje. Zaželio sam mu čak i da proba pečeno meso od svog sina Srđana. Šta ćeš, Rašovi projektili posve su razbudili ono pet posto Crnogorca u meni.
A jednom kletvom koju sam izmislio na licu mjesta i sad se ponosim. U zimu 1993. godine je, u Sarajevu lišenom grijanja, nekad znalo biti i minus dvadeset stepeni. Zaustavila me jednom na ulici nepoznata žena: ”Ovo, profesore, jelde, paljanski šekspirolog hoće na nama, Saralijama, da se osveti za bijelu smrt svoga sina Đorđa u Alpama?” Uzvratio sam: “Daboga Nikola umirao trinaest ljeta i jeseni i zima i proljeća, i to svakoga dana i sata i minuta!” Čista lirika, zar ne? Ovdje je crnogorski samo temelj, a zgrada je djelo individualnog talenta.
XIV.
Moj stariji brat Gruban naglas je biflao pjesme: ponavljao ih je sve dok ih i ja nehotice ne upamtim. Gruban je učio ruski, a ja francuski, ali i sad znam Tatjanino pismo Evgeniju Onjeginu koje je toliko puta pročitao naglas da su mi se ti stihovi prosto ukucali glavu: “Ja k vam pišu, ćevo že bolje, / i što ja magu ješćo skazać”. Posljedice njegova učenja na glas bile su po mene ugodne: kad bi u školi došla reda da ih učim i ja, mnoge od tih pjesama sam već znao naizust.
Tako je bilo i sa monologom serdara Vukote: kad nam je nastavnik Milovan Rabrenović (onaj koji će docnije, kao sekretar Komiteta u Bijelom Polju, zabraniti da mene, «sina strijeljanog izdajnika«, proglase za hiljaditog maturanta bjelopoljske gimnazije, titula koja je donosila dobru stipendiju) zadao da ga nagruvamo napamet, digao sam dva prsta: “Molim, nastavniče, ja tu pjesmicu znam”.
Vjerovatno sam često, na Rabrenovim časovima, dizao dva prsta i obznanjivao da pjesmu znam, ali pamtim samo taj trenutak kad sam Rabrenu bez greške otkakotao rafal serdar-Vukotinih kletvi.
Temeljito me pred đacima nahvalio, a meni uši zažarene od ponosa. Od Milovana Rabrena sam često bio hvaljen na časovima, ali ne znam reći zašto pamtim jedino taj trenutak. Valjda zato što su mi ti stihovi bili nejasni, a izrecitirao sam ih kao da ih razumijem. “Ovako se kazuju stihovi. Ovako, sa razumijevanjem”, rekao je Rabren. Biće da pamtim taj tren baš zato što sam prevario nastavnika: odglumio sam da razumijem stihove koji su mi bili poprilično mutni.
Kako da mi ne budu mutni kad ni komentatorima nisu jasni do kraja. Uz sredar Vukotine stihove “U kuću mu puške ne visilo, glave muške ne kopa od puške, željela mu kuća muške glave”, Rešetar kaže: “kad u kući puška ne visi, znači da nema u njoj muške glave koji bi je nosio”. Ako je ovo objašnjenje tačno, zašto onda serdar Vukota tu istu kletvu ponavlja u stihu: “željela mu kuća muške glave”? Zar dobar pjesnik može sebi dozvoliti luksuz da u trećem stihu ponovi ono što se podrazumijeva u prvom i što bi svaki Crnogorac trebalo da shvati otprve? Ta tri stiha tvore izvanrednu gradaciju: dabogda se u toj kući ne rađali puškonoše, to jest junaci, dabogda niko iz te kuće nikad ne poginuo u boju, od puške, i dabogda se u toj kući ne rađala muška djeca! A i za koga boga da se rađaju kad ih je prethodna Vukotina kletva osudila da vječito budu nemrčipuške?
Ali zašto je serdar Vukota na kraju svog monologa, kao vršak gradacije, stavio kletvu ”za njegovim tragom pokajnice, sve kukale, dovijek lagale” koja, barem naoko, djeluje blaže i bezazlenije nego žestoke i surove slike koje joj prethode? Kad bolje razmislite, to i jest najteža kletva, jer ti stihovi kažu: dabogda o njegovim potomcima, kad ih budu sahranjivali, tužilice nikad nemale ništa pohvalno reći nego vazda morale lagati!
A ako ljudi nemaju ništa lijepo reći o tebi prije nego što budeš začeprljan u zemlju, za koji si se matrak rađao? Čovjek živi isljučivo zato da bi ga, kad umre, mogli s razlogom hvaliti iz punih usta. Stoga je ova kletva gora nego kletva u desetom i jedanaestom stihu monologa: ”trag se grdni njegov iskopao, kako što je šarenim konjima”, jerbo, kad ti se trag iskopa, prebrinuo si brigu za svagda i možeš odahnuti: niko od tvojih potomaka ne može ti, mrtvome, obraz uzeti, a stihovi na kraju Vukotinog monologa dočaravaju tvoju ličnu bruku koja traje zadovijek: ispraznili su budućnost čak od nade u istragu tvog nesojskog potomstva i u spokoj poslije nje!
XV.
Kad pomenuh serdara Vukotu, sjetiću se još jedne sitnice. Godine 1964. izišla je luksuzno opremljena i bez sumnje izvrsna Pavlovićeva Antologija srpskog pesništva u kojoj je Njegoš zastupljen sa sedam odlomaka iz Gorskog vijenca i Luče mikrokozma. Prvi stih u monologu serdara Vukote donesen je s greškom: “O prokleta zemljo, propala si“! Greška jezička sitna, doduše, ali, istorijski gledano, katastrofalna! Jer je riječ o zemlji koja je, istinabog, svaki čas propadala, ali nikako nije mogla propasti, iz jednostavnog razloga što njeni žitelji nikad nijesu priznali ni jedan poraz, a pamtili su isključivo pobjede. Serdar Vukota u originalu kaže “propala se“, to jest propala u se, provalila se, ambisala se. Ovo, doduše, jeste sitnica, ali nagovještava da je čak i Miodrag Pavlović, iako odličan pjesnik i jedan od najboljih srpskih tumača poezije u dvadestom stoljeću, ipak imao problemčića sa srpskim jezikom iz Crne Gore.Jeste, kletve su nam pune mašte, i uopšte, u Crnogoraca je najkrilatiji onaj jezik koji, prezirući stvarno, poseže za (ne)mogućim. Crnogorac teško potcjenjuje realnost kao nešto odveć nisko i sitno, a kako i ne bi bilo kad gleda sa 1 700 metara visine. Prije desetak godina, kaže mi upravnik banje u Igalu: “Crna Gora nije ograničena površinski, nego visinski. U Crnu Goru treba ubrajati sve što je iznad 1 700 metara visine!” Zar je onda čudno što Crnogorac smatra da se ne isplati dolaziti na svijet zbog onoga što mu oči sa te visine vide. Crnogorac je zatravljen onim čega nema a moglo bi biti, i učiniće sve da opet bude, ko zna po koji put, ono što nikad nije bilo. Pogotovo mu je po ukusu kad se ponavlja ono “što biti ne može”. Tu, na tlu onog što biti ne može, udara temelj svojim najveličanstvenijim zamislima, svojim pričalačkim kulama i čardacima. Crnogorac će, u društvu, debela dva sata pripovijedati, s oštro realističkim ulaženjem u najsitnije detalje, kako je čitav dan lovio bijeloga vuka. Vrlo važno ako nema bijelih vukova. Priča se i zapodijeva poglavito zato da bi ih moglo biti. U jeziku.
P. S. Kad sam kušao da ovaj tekst još jednom otrijebim od štamparskih grešaka, sjetio sam se usmenih stihova o Rusiji očito iz doba nakon prvog svjetskog rata: “Kakve su te grane smele / Da ne uzmeš Dardanele“. Moj stric Radomir govorio je “Dardanjeli“. Ovo je besmrtan jezički spomenik sklonosti Crnogoraca da u savardacima bistre planetarnu politiku, o čemu bih, da sam deset godina mlađi, s lakoćom napisao esej. Ali nemam više vremena, što rekla Desanka Maksimović.
KRAJ
