VIII
Prije rata, najmanje desetak puta govorio sam o Bećkovićevom pjesništvu, i dešavalo mi se što ne vjerujem da je ikad i jedan kritičar doživio: da moje izlaganje bude prekidano aplauzima slušalaca. Ne mislim da danas može biti išta sporno u mom oduševljenju za njegovu poeziju, jer, nakon što je Bećković postao “mislilac nožem”, je li se, možda, ispostavilo da je i njegova poezija iz predratnog vremena bila takođe napisana kamom?
Istinabog, ima Bećkovićevih pjesama koje me, kad ih čitam danas, više ne plijene onom snagom kakvu su nekad posjedovale: u međuvremenu je štošta u njima izblijedjelo, iz njih ishlapilo: onim što je radio u proteklom ratu, Bećković nam je omogućio da danas lakše prepoznamo kad je u svojoj poeziji lagao, a kad je govorio iz središta svog pjesničkog bića. Napokon, poneki njegov stih, ili odlomak, pa i pokoja cijela pjesma – od onih kraćih – itekako zaudaraju na današnjeg Bećkovića, ali sve je to sporedno, jer je “zaglušeno hukom lavine”, da se poslužim slikom Aleksandra Bloka, sve to s lakoćom nadjačavaju, svojom hukom, usovi poezije, gotovo uvijek istinske, a vrlo često i velike. Njegovo pjesništvo je i dalje, neosporno, književna gromada, i, kako god okreneš, ono što su napisali četnik Bećković i partizan Zogović ubjedljivo je najbolje što ima da nam ponudi crnogorska poezija dvadesetog vijeka. “Artikulisana riječ” i “Međa Vuka Manitoga”, dva su najvažnija trenutka u crnogorskoj poeziji 20. stoljeća, jer su te knjige obznanile da smo dobili dva velika pjesnika.
Ako Crnogorci, kao nacija, nadžive Bećkovića, a reklo bi da hoće, njegova poezija će se izučavati i u školi i na fakultetu kao jedan od krunskih jezičkih i duhovnih dokaza izvornosti i samobitnosti crnogorskog nacionalnog bića, svejedno što je napisana rukom čovjeka koji se nadao da će nadživjeti Crnogorce kao naciju i Crnu Goru kao državu. Ako ću biti sasvim iskren, ovo parčence Crnogorca, koje nekim čudom još uvijek opstoji u meni, othranilo se – ostavim li po strani Njegoša i Marka Miljanova – uglavnom na Laliću, Bećkoviću i Zogoviću. Zar da se danas stidim svog oduševljenja za Bećkovićevo, prije rata napisano pjesništvo, kad sam nakon svakog čitalačkog vraćanja tim pjesmama, osjećao kako je u meni bar za mrvu ojačalo moje inače nečemerno, čak i zakržljalo crnogorstvo? Da je predratni pjesnik Matija Bećković zaslužio Njegoševu nagradu, to je nesporno, ali da je ratni i ovaj današnji Bećković zaslužio da ga se, kao Amerikanci velikog pjesnika i fašistu Ezru Paunda, zatvori prvo u kavez, a potom u ludnicu, ni u to nema sumnje.
IX
U pogovoru knjizi Reče mi jedan čoek Bećković kaže da svaki Rovčanin «nosi u glavi traku na kojoj je snimljena plemenska govorna biblija, i samo je uključuju na određeni povod», a potom dodaje: «Jednu takvu traku poneo sam iz djetinjstva u svojoj glavi i pronašao je jednog dana, daleko od zavičaja, umoran od urbanog jezika».
Ove riječi su samo djelimično tačne. Jedan Rovčanin koga sam upoznao u Nikšiću uoči rata, partizan a potom ibeovac, bistar čovjek, ne bješe ni neobrazovan, pričao mi je da je godinama bilježio narodni govor, ponajviše rovački: riječi, sintagme, idiomatske sklopove, pričice, poslovice, univerzalne ali i lokalne, razumljive samo Rovčanima. Ispričao mi je, uz ostalo, postanak poslovice: «Izleće mi iz glave ko Milosavu top», koju ćete naći u knjizi Reče mi jedan čoek. Prije drugog svjetskog rata, jedan Milosav, u vojsci, nakon odslušanih predavanja, polagao za artiljerca. «Šta je ovo?» – pita ga profesor, i udari šakom po topovskoj cijevi. «To mu je – naprijed!», kaže Milosav. «A šta je ovo?» – profesor udara šakom po lafetu. «To mu je – nazad!» «A šta mu je ovo?», i profesor lupi po zatvaraču. «To mu je... to mu je.. maloprije sam znao, vijeka mi, ali mi izleće iz glave».
Kad je taj sakupljač narodnog blaga shvatio da ništa od toga neće moći da pretvori u književnost: ne umije, nema snage, nije bio dobar ni sa zdravljem koje su uništili nešto rat, nešto Goli otok – sve što je zapisao dao je Matiji Bećkoviću. Od koga bi bilo pošteno da je to i priznao. Nije mi poznato da je to negdje učinio.
Glavno je, naravno, da je od toga Bećković napravio istinsku poeziju. Ali, da nije bilo tog sakupljača, pitanje je bi li, i kad bi, Bećković «skrenuo» u rovački jezik? Jer sjetimo se: u ondašnjem Bećkoviću ukrštali su se miljkovićevski ukus za metazifičko i lirskim humorom obojeni egocentrizam Branislava Petrovića. Ili, da budem maliciozan: Bećković, koji je pisao: «Dvosmislena ptica u kamenjaru se puši», bi li se, i kad bi se, taj i takav pjesnik, sjetio da u glavi potraži traku s rovačkim jezikom? U svakom slučaju, nije istina da je jezik knjige Reče mi jedan čoek skinuo isključivo s trake u svojoj glavi, jer je morao obilato uzimati iz bilježnica čovjeka čije ime nisam upamtio, a trebalo je: zaslužio je da mu ime bude zapisano.Te bilježnice objašnjavaju greške u knjizi Reče mi jedan čoek, kakvih docnije u Bećkovića nema. Te greške u upotrebi kako pojedinih riječi, tako i jezičkih obrta, svjedoče da se Bećković nije sasvim srodio s gradivom koje je dobio od drugog. Na primjer. U jednoj od strofa iz pjesme Ne daj se junački sine pobrojano je 59 neprijatelja, sve gori od goreg, kojim »junački sin» ne bi smio da se «upušti». Spisak zbilja impresivan, ali među tim nikogovićima, uklinima, podmudilima, neviđbravima, razgradilima, smrdidušama – šta će među njima svočad?
Nakon što nam Darinka podijeli batine ni po babu ni po stričevima, često je slijedila dopuna u vidu demostenovski krilatih besjeda u kojima bi, gotovo redovno, bio pomenut moj otac: «potrčo za Staljinom, a mene na vrat ostavio šestoro svočadi, da ja oko njig šestanske muke viđam, zemlja mu kosti izmetala!» Svočad su, kako tačno kaže Petrović, "pilići koji su se tek izlegli, sitnež od koje se ne može slobodno koraknuti», stoga me čudi zašto je Bećković posve bezopasnu svočad ubrojio u dušmane «junačkog sina»? Mora da nije znao šta ta riječ znači.
I riječ «rajetnici» greškom se našla na pomenutom spisku, možda zato što se pjesniku u njoj prividjela «raja», a poznat je prezir crnogorskih oslobodilaca iz 1912. godine prema jučerašnjim turskim kmetovima. Ali rajetnik je rahatnik, jedrenski srbizam koji znači zadovoljan, miran, spokojan, bezbrižan čovjek. Narodna etimologija je tuđicu prilagodila našem jeziku: pošto je ispalo «h», dva «a» (“raatnici“) su razjednačena, jamačno pod uticajem riječi «raj».
Evo i greške u «montaži» iz pjesme Smrt Perka Pušeljina: »pa obidi zeru iz taina od onog mekofuka, / te bi ga mrtva usta jela, / što se za njega odborac siguraje». Petrović, u svom rječniku, kaže da je «odborac» prilog koji znači «posebno». Što nije točno. «Odborac» je imenica i znači odabranu hranu, kao što etimologija veli, ali tumač ovaj put nije kriv za grešku u objašnjenju na koju je bio prisiljen kontekstom. Ovdje je neizbježna digresija.
Fraza »za njega se odborac siguraje» nije isključivo rovačka. Tako su govorili svi Papljani. Koji su bili, što rekla Darinka, stokupljevina – riječ koje žigoše nemoral i objašnjava mu porijeklo: došli sa sto strana i donijeli svak svoj moral, običaje, navike, ćudi, a gdje ima sto morala, tu Moral ne postoji. Zato Darinku nije mnogo čudio ni jedan papljanski »zvek» ni «poruganije»: šta drugo očekivati od njegoševske «grdne mješavine»? Vešovići i Savovići bili su Vasojevići; tri Dubljevića – Pivljani; Radovići i Simonovići – Moračani; Šćepanovići i Bulatovići – Rovčani; Jakšići – iz Gacka, a Bugari ne znam okle su doprtaljali, ali im prezime kaže da nijesu starosjedioci. Pomenuo sam tek porodice iz najbližeg komšiluka. Ova mješavina razlog je zašto je meni jezik Papa obrazac crnogorskog jezika.
Darinka nije govorila da napravim, već da «siguram» večeru. Jer večera, ni u kući Vešovića, ni u crnogorskoj prošlosti, nije bila nešto sigurno! Morao si je svaki put iznova osiguravati. Ko zna koliko su puta bez večere legli i sinovi Darinkini i, u prošlosti, butum Crnogorci. A da «siguravanje» večere nije posebnost rovačkog govora kazuje i ovaj primjer iz Marka Miljanova: «U to je bila oganj naložila da siguraje mužu ručak». Ni hiljade drugih riječi i jezičkih obrta u Bećkovićevoj poeziji nijesu rovački nego opštecrnogorski.
Odborac se «sigurava» za mezimce. Padao mi je mrak na oči od odboraca koje je Darinka pravila za ujakovog prvorođenog sina Veselina. Car Jurat je govorio: «Došo Veselin iz kulačke kuće Simeunove da opeljuga sve što ilijek valja u vašoj sirotinji!» Naš ujak Šoro, bio je zapravo Svetozar, ali ga je, kao jedinca, turski nadimak čuvao od vještica, rodio se iza jedanaest šćeri i bio pažen kao oči u glavi. Darinka i njene sestre zvale su ga odmilja Bajom, a svoju ljubav prema bratu prenijele i na njegovu djecu, pogotovo na Veselina, koji je dugo bio jedinak i kome je u našoj kući sljedovao odborac.
Odborac se sigurava za glave porodica i uopšte za muškarce koji zbog nečeg uobražavaju da ga zaslužuju. Riječ «odborac» šiknula je iz srca svijeta muškocentričnog do srži u kostima u kojem je bolje biti «vo jedan dan no krava sto godina»: ne postoji u mom srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorskom jeziku izreka koja mi je odvratnija od ove. Bećković sugeriše jedan od razloga zašto je tome tako: Perkovu hranu naziva «tainom», što će reći da si ratnik i kad ideš na vašir. Rata odavno nema, a muškarce i dalje didole i dadijaju kao da su se sinoć vratili iz bitke na Vučjem Dolu. Muško kao vječni mezimac. Po onom kako ga Bećković prikazuje, Perko je zaslužio da mu se «siguraje odborac», ali ta fraza nije srećno upotrijebljena: pojebali su mu se «mekofuk» i «odborac».
«Mekofuk» je jelo meko dok ga fukaš – nije to kukuruza i sir tvrd kao srce majke Jugovića. Da objasni otkud mekofuk, Bećković poseže za frazom: »za njega se odborac siguraje», ali poetska «montaža» je ovdje mehanička: ispade da se za «mekofuk», ne za Perka, «odborac siguraje». Petrović je uočio ovu besmislicu, zato je «odborac» proglasio prilogom. Da je Bećković upotrijebio uzročni veznik, sve bi bilo u redu: «pa obidi zeru iz taina od onog mekofuka, / te bi ga mrtva usta jela, e se za njega odborac siguraje»! Ili da je rekao: «što se za njega ko odborac siguraje», narušio bi ritmičku i zvučnu čistotu stiha (mislim na hijatus: «ko odborac»), ali bi izbjegao nasilje nad prirodom i smislom ove riječi.
X
Rekao sam već da jezik knjige Reče mi jedan čoek nije samo iz Bećkovićeve već i iz još nečije glave, a sad dodajem da jezik njegovih poema nije samo skidan sa živih usta već i uziman iz knjiga. Tačno je da mu je temelj rovački, ali nije manje tačno da znači sabirno sočivo izražajnih mogućnosti crnogorskog govornog jezika kojim su se služili mnogi pisci prije Bećkovića.
Kad je stao objavljivati rovačke poeme, morački stihotvorac Janko Vujisić ga je u pismu upozorio da je prepisivao iz njegovih pjesama, i naveo, među ostalim, stih: «ni zukve, ni tikve». Bećković mu je otpisao: «Dragi Janko, nije stvar u zukvama već u tikvama», što je sasma tačno, ali to uopšte ne pobija fakat da je Bećković posezao za jezikom iz knjiga, da je mnogo šta iz njegovog jezika bilo ranije zapisano ili upotrijebljeno u književnosti.Prvo, poslovice iz Vuka. Evo nekolike: «Ide naprijed ka i komad u šaci», «Jedu me uši iz opanaka», «Riječ iz usta a kamen iz ruke», «Šuplje je ispod neba», «Kumićeš kugu da te umori». Njih ima i u Bećkovića: »Rastem ko komat u rukama», «Sve me jedu uši iz obojaka», «Riječ iz usta ko kamen iz ruka», «A da ima iđe šuplje ispod neba», «Kumićeš čumu da te umori».
Očito je da je Bećković sitnim intervencijama osvježavao ono što je iz Vuka uzimao.
Luča, časopis s kraja 19. vijeka, objavljivao je poslovice: «Ne bi zasmrdio na vatri», «Ne bi okrvavio na snijegu», «Ne zna ni otkud je šupalj», «Nesrećan ko zec», «Na ti ga, robe, neću ti ga, Bože», «Visi o muci ko torba o kuci». Te iste izreke susrećemo i u Bećkovića: «Ne bi zasmrdio da te na vatru bače», «Ne bi smet okrvavio», «Sad bi ti reko ne zna đe je šuplje», «I zbog toga bio nesretniji od zeca», «Na ti ga Robe, neću ti ga, Bože», «Sve o muci ko torba o kuci». Ovdje je samo jedna poslovica ostale neizmijenjena, što nije ni bilo mogućno, a ostale su malo poboljšane.
Bećković je posuđivao od Njegoša koji kaže: «Bog im zeca u srce ućera», a Bećković: «Ućerivo mi zeca u srce», i od Marka Miljanova čije poređenje: »iz jezika ka da mu kiša naodi», ima i u Bećkovića: «ko da mu kiša naodi iz jezika». Ne samo u knjizi Reče mi jedan čoek, već i docnije otkrivamo prisustvo tog pisca. Na primjer. Marko Miljanov priča kako je na Kuče, koji su odbili da mu plaćaju danak, Zeko Maniti poslao vojsku pod komandom vojvode Mirka Petrovića: «Neke su majke kumile i bogoradile vojnike da im dijete ne zakolju, no vojnici, pošto ga zakolju, bačevali su ga u oganj đe kuća gori, i pričaju da je od đeteta zelen plam» . A u Bećkovića nalazimo stihove: «Mi smo đecu na vatru nalagali / i viđeli da je plam od đece zelen!»
Evo nekolika primjera iz Lalića: «Ovo nije vrijeme morala nego moraša», »Ali kad nema tvrđeg grada od nemanja», «Što pusti da ti mladost prođe u neradost». A Bećković kaže: «Nije vrijeme za moral no za moraš», «Od nemanja tvrđeg grada nema», «Da ti mladost u nerados prodi». Ovo je doslovno preuzimanje, što je razumljivo: Lalića nije moguće popraviti.
Navedimo malo više primjera iz Đetića u parlamentu i Đetića van parlamenta: 1) «mrtva i nevaljala puško», 2) «pas ti se mesa napoteza», 3) «dok sad, na 'vi čas nijesmo ođe perčine pomiješali», 4) »kami vi i dva leda», 5) «boga mi u duge i široke» (o kralj Nikolinom govoru), 6) «cvijeće vi po obrazu», 7) «hvala samosazdanoj ruci Božjoj», 8) «nema ti na njih đe oko počinuti»; 9) »trebalo bi tom Đorđiju dat ispod ćesa», 10) «najzadnja furda», 11) «Bog ti više kuće», 12) «u što je oči uzeo», 13) «na 'vi okrsni bijeli svijet», 14) «od kako je kika i vijeka», 15) «Mrzi Srba, pa muke ne bira», 16) «Pa kad bi znava e će sve tice i rijeke ići naopako».
A evo primjera iz Bećkovićevih poema: 1) «(Nedaj se) mrtvijem i nevaljalijem puškama», 2) «pas im se mesa napoteza», 3) «pomiješali su oni perčine sa malo višijema», 4) «kami ti i dva leda», 5) «zađosmo u duge i široke»; 6) «cvijeće ti po obrazu», 7) «Samosazdana ruko Božja», 8) »nema ti đe oko počinuti», 9) «daće ti ispod ćesa», 10) «(ne daj se) najzadnjoj furdi», 11) «te Bog ti više kuće», 12) «u što si oči uzeo», 13) «na okršnji bijeli svijet», 14) «otkad je kika i vijeka», 15) «mrze, pa muke ne biraju», 16) «pa kad bi tice lećele naopako».
No možda bi zanimljivije od evidentiranja preuzetog jezičkog materijala bilo pitati: kako ga Bećković koristi? Uzeću tek jedan primjer: iz Tomićeve rečenice «Mrzi Srba, pa muke ne bira», «Srb» je morao da leti vani, jer je Bećković znao da, u doba kad je pisao svoje poeme, ni među Crnogorcima, ni kod vlasti, ne bi naišla na odobravanje tvrdnja da su Crnogorci Srbi. Uz to, Bećković je zakukuljeno prikazivao teror komunističke vlasti koju si mogao optužiti za sve osim mržnju prema Srbima. Riječ je, ponajprije, bila o ideološkoj mržnji.
U Đetićima u parlamentu, opisujući poslanika Đura Drecuna, Nikac od Rovina (to jest Milutin Tomić) kaže: «u pojasu naslagan čitav drvljanik oružja». A Bećkovićev Mrdelja Medaljaš «za pas zađene drvljanik oružja». Pošto metafora »drvljanik oružja» očito nije iz narodnog jezika već lična tvorevina, moglo bi se kazati da ju je Bećković prepisao. Zna on pođekad prepisucnuti pođekoga.
Preuzimanje tuđeg, u načelu, ne mora biti krađa. Jest krađa kad Ratko Deletić, lišen pameti i talenta, upadne u tuđe i načini više štete no buljuk govedi u mladu kolomboću. A nije krađa kad u Travničkoj hronici, u priči o fra Lukinoj borbi s miševima, nađete rečenicu: «Žalio se i vajkao više nego što su mu stvarno činili štetu", a potom u Bećkovića to isto: "miši su mi nos odgrizli / a više se žalim na njig / no što su mi štete načinjeli”. Nije krađa kad u romanu Derviš i smrt nađete ovo: "Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno", a u Bećkovića ovo: "nevoljniku nikad nije dosadno". Nije krađa kad Bećković pođekad pođeđe od pođekoga pođešto uzme, jer od drugih uzima svoje.Na temelju ovakvih primjera koji pokazuju da Bećkovićev jezik nije isključivo rovački već crnogorski, i da nije samo skidan sa živih usta već i uziman iz knjiga, trebalo je da napišem esej. Nije bilo suđeno. Iščitavao sam, godinama, Bećkovićevu poeziju o čijem jeziku sam htio napraviti knjigu i, kad je počeo rat, imao sam u svesci bar 250 strana analiza i bilješki. U ratu sam sve spalio. Tog dana, dođe mi jedan bošnjački književnik. Vidi da deveram oko furune. «Šta to radiš?», pita. «Evo, oslobađam se prošlosti», kažem kao Lado Tajović u Lelejskoj gori. “U ladicama mi se nakupila silesija početih a nedovršenih tekstova koje sam pregledao i shvatio da valjaju samo za furunu". Ispričao sam mu i da sam bacio u vatru sve što sam bio zapisao o Bećkoviću. «Shvatio sam», rekoh, «da se tome nikad neću vratiti. I tako, moja žena je pekla hljeb na analizama Bećkovićeve poezije». «Daj malo od tog hljeba», kaže gost.
Ali se sačuvala sveska gdje sam bilježio jezičke primjere iz Bećkovićevih poema skupa s primjerima iz časopisa Luča i iz knjiga Đetići u parlamentu i Đetići van parlamenta – zato sam tih primjera i dao najviše. U sjećanju mi je ostao i poneki primjer iz Vuka, Njegoša, Marka Miljanova, Lalića, Andrića koji pokazuju da je Bećković od drugih uzimao ne samo jezik nego nekad i ideje.
(Sjutra: Skrovita čar izreke «Volija bi donoći nego tvoje pomoći«)
