V
Iz najranijeg djetinjstva nosim stihove iz usmene pjesme: «Čaj goro, lane moje, pričuvaj mi ovce». Vjerovao sam da je “čaj” geografski naziv, i da tu “Čaj goru” treba shvatiti kao, recimo, “Kom planinu”. Malo kasnije, mislio sam da je “čaj” u stvari glagol: kad se subotom kasno vrati iz Bijelog Polja, Darinka je govorila: “vazdan sam čajila na onu pljacu, jedva sam ćušnula što sam ponijela». Uza sve, tu su bili i stihovi iz narodne pjesme: «Ne čaj više, Miloševa majko”. “Čaj” je jedna od zagonetih riječi koje su u meni izazivale goleme, gotovo mitske odjeke; čak i danas, kad ih se sjetim, bude nostalgiju za nepovratnim svijetom koji treptio od tajni, a jedna od njih je bila i gora koja čeka, koja čaji.Kad sam radio dokorat o Zogoviću, da provjerim značenje riječi “odaždica”, otvorim rječnik gdje se kaže da je to, dakako, pokrajinska riječ, iz čega proizlazi zaključak da je Crna Gora pokrajina, bezbeli srpska, čija će drugo i biti, i vjeruj da je tako, jer sve što piše u rječniku koji su pravile tolike mudre glave ne može ne biti istina. Dakle, u najsrpskijoj od svih jugoslovenskih pokrajina «odaždica» znači “noćnu i jutarnju izmaglicu”. Potom se navodi Ljubišina rečenica: “Zetsko polje tek se primrači, pritisnu čaj i magla odaždica”. Slatko sam pretrnuo od riječi “čaj” i potražio ju u rječniku: «čaj» je «razrijeđena, rijetka magla, izmaglica» i opet primjer iz Ljubišinih djela: »Vrh polja popanuo čaj na sleđenu slanu”. «Čaj gora» je, dakle, gora u izmaglici, u onoj timorini koja treperi oko kršnih i šumovitih vrhova, čineći ih pomalo nestvarnim. “Čaj” ima veze s riječju “čađ”, čađan je što i čajan, to jest maglovit. “Čaj” je pjesnički ključ ovih stihova čiji se nagoviješteni smisao može «prepričati» ovako: ti, goro u izmaglici, koja možda nisi gora no čobanica, pričuvaj mi ovce…
Iz današnjega govora nestali su i «čaj» i «timorina» kao posve suvišni, jer čovjek je dezertirao iz prirode u carstvo novca, kako reče Isidora Sekulić, stoga su iščezle riječi koje su hvatale one finoće, ono najtrepetnije u prirodi, toliko iščezle da čak rječničari danas ne znaju šta je timorina. U jednom Dučićevu putopisu pominje se alpska timorina koja od svega na čemu leži, pravi priviđenje i obmanu. Očito, Dučić misli na plavičastu izmaglicu oko alpskih vrhova, oko timora. Rječničari međutim kažu da je timorina – predio u kome ima timora. Pa sad zamisli, majčin sine, alpske vrhove koji ne stoje nego leže ka da su Crnogorci, i, dok leže, u stanju su da, od svega na čemu leže, naprave varku i obmanu!
Ali možda se tome ne treba previše čuditi: u rječniku srpskohrvatskog književnog jezika, koji su pravile tolike mudre glave, nećete naći, na primjer, riječ «pčela», ni riječi iz nje izvedene, kao da ih Bog nije davao, pa je razumljivo što ti jezikoslovni veleumovi ne znaju šta je timorina.
VI.
Nedavno je srpski oberpop rekao: “Mi smo jedan narod, bez obzira na to koliko se u Crnoj Gori pokušava da dokaže i pokaže nešto drugo. Shvatam želju da se stvori posebna država, jer je nekada i postojala samostalna Crna Gora, ali stvaranje posebne nacije, posebnog jezika, to mi je nepojmljivo“. Irenej je najveći srpski teoretičar nacije i lingvista prvoga reda – neki ga zovu Milka Ivić sa kamilavkom – stoga mu bezodvlačno treba vjerovati; uostalom, ko je Marko Darinkin da svetu osobu ugoni u laž?
Nedugo zatim, srpski pisci su, u Francuskoj sedam, dekretom odlučili da se srpskim jezikom govori u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, što im je živa istina, pa rekoh sebi: vrijeme je da im Marko Darinkin pruži bratsku pomoć u razumijevanju srpskog jezika iz Crne Gore, kako se neznanjem svoga vlastitog jezika ne ne bi brukali pred svijetom.
Matija Bećković, jedan od najvećih srpskih pjesnika današnjice, kaže: ”Kad čaplijez napališ na vatru / pa vruć ofuk razvučeš po štici / odlijegne u grede ko mine”. Pošto nema nade da će ove srpske stihove ni srpski pisci, ni srpski narod iz Srbije, BiH i Hrvatske razumjeti, u tome ću im svesrdno pomoći.
Grede su stijene, hridi. Srpkinja Darinka Vešović nikad nije kazala: “Đavo ga ponio” a da ne doda “u njegove grede”. “Ofuk” je ono čime se biju goveda. Kad proradi njen ofuk, Darinka je govorila: ”kad ste goveda i treba da ve bijem ka goveda”, a pred tetkom Ljušom, koja nije imala srca da bije svoju djecu, često se hvalila: ”Ja, bogomi, svoju đecu nigda nisam ostavila željnu ćuteka”. Ćutek, ćutuk, ćustek su nezaboravni anadolski srbizmi iz Darinkinog jezika: prvo je batina, ali i ono što neko “izije“ kad se njom koristiš, drugo je klada, prenesno glupan, a skakanje iz ćusteka je skakanje s mjesta, bez zaleta. ”Čaplijez” je kukuruzna šaša: kad smo pekli mlade kukuruzne klipove, brali smo ih nekad zajedno sa sočnom stabljikom, koju dobro ugriješ na vatri, zatim njome opališ njom po dasci, i odjekne kao pucanj iz puške.
A Bećkovićev stih: “Mlječa ploča neprevrnuta“ neće razumjeti ni jedan Srbin ni iz Srbije, ni iz BiH, ni iz Hrvatske, čak ni jedan Srbin iz Crne Gore, ukoliko nije Rovčanin. Ne bi ga razumio ni Srbin Marko Vešović da mu ga Darinka nije objasnila: to je ploča od mliječnog (mekog) kamena, od liskuna, koja izgleda čvrsta dok je ne prevrneš, a tada se raspe u hiljadu parčića – takav je i jedan od nesoja iz Bećkovićeve poeme “Ono“.
Neko će reći: šta nam ti, običan laik, imaš objašnjavati srpski jezik iz Crne Gore kad je to u rječnicima iz Bećkovićevih knjiga poezije davno učinio srpski lingvista Dragoljub Petrović? Stvar je u tome što taj crnogorski Srbin, vatren zagovornik nepostojanja crnogorskoga jezika i nacije i države, često nema blage o sprskom jeziku iz Crne Gore. Napravio je rječnik za Bećkovićevu knjigu Reče mi jedan čoek, i u njenim ponovljenim izdanjima dotjerivao ga, mijenjao objašnjenja pojedinih riječi, ali nikad nije prestao da me živcira pogrešnim ili proizvoljnim ili djelimično tačnim tumačenjima pojedinih leksema. Otprilike 90% riječi iz tog rječnika u glavi nosim iz djetinjstva, a gotovo uz svaku od njih vezan je događaj, anegdota, prizor iz života, koji definišu njihovo značenje.
Stoga “bjeljavina“ ne znači “mlečne proizvode”, kako gospodin Petrović slaga. Još čujem Darinku koja kaže: “Donesi suvije drva da uzvarim onu užicu bjeljavine”. Imenice “užica“ i “bjeljavina“ u njenom govoru su bile nerazdvojne. Bjeljavina je pogrdan naziv za mlijeko koje je toliko slabo i rijetko da o njemu pouzdano možeš reći jedino da je bijelo, a užica je, dakako, govorila da je tog mijeka malo, stalo bi u kašiku, a sve skupa često bi kazala s grkim užitkom: imati oštru svijest o našoj sirotinji, za Darinku je, valjda, bilo jedino što je protiv nje mogla preduzeti: to odsustvo iluzija o našem životu, uronjenom u bezdanu neimaštinu, i meni danas posve neshvatljivu, to hrabro gledanje istini u oči, bilo je i dokaz i izvor snage da sve to podnese i da se sa svim time hrve.
Ni “urivak “ nije, kako reče Petrović, “konopac kojim se uvezuju bremena”. Urivak je isključivo uže od kostrijeti i domaće izrade. Za urivak je u mom sjećanju vezana porodična priča. Moja pratetka, sestra mog pradjeda Rista iz Crnoga Vrha kod Berana, bila je rasijana žena. “O Risto”, zove Rada s brda podalekog od njine kuće. “Šta je, Rado?” “Da mi nijesi đe vidio urivak?” “Pogledaj, Rado, da ti nije o ruci.” “Au, jes, evo ga, đavo ga popio”, kaže Rada. “I ti si čita tvoja tetka Rada”, govorila je Darinka. “I ti pitaš: đe mi je pero, tražiš ga, svu kuću digneš na se, a pero ti u šaku”. Pridjev “čiti“, jedna od najcrnogorskijih riječi, u stvari je turcizam “čift“, što znači par: u zavičajnom jeziku najsnažnije čujem podzemni bruj istorije, a pretvorba imenice “čift“ u pridjev “čiti“ spada u ono što Artur Rembo zove “alhemijom riječi“.
A evo šta kaže Bećković: “Vratilom se opasivali, / na urivak se štapali“. Ovo su riječi iz bajalice: kad je moja baba Staka, narodna vidarica, kontra-vještica, poništavala vještičje čini, te riječi su značile: kad se mogle vratilom opasati i na urivak se štapati, tada mogle učinjeti zlo mome Mašuti, a to će biti nikad. Tačnije, biće kad se svijet okrene naopačke. Jer u normalnom svijetu ljudi se urivkom opasuju, a vratilom štapaju. Svjetski poredak, ustanovljen od Boga, baba Ćaćka je upotrebljavala kao mačugu protiv vještica.
Ove riječi iz bajalice ušle su u svakodnevni govor i postale kletva kojom se crnogorski nesoji izgone iz ljudskog svijeta. Ali zašto se u ovoj formuli javlja baš vratilo i urivak? Urivak je pravljen od kozje dlake, a koza je, kao htonska životinja, u vezi s nečistom silom (“đavo te ugarkom u koze gradio“). Vratilo je drveni valjak na razboju koji namotava pređu. Kako je poznato, vještica jaše na vratilu, valjda zato što je ono u vezi s pređom kojom se bacaju čini. Drška metle, kao modernije prevozno sredstvo za vještice, takođe je vratilo.
Ni “tatabiti “ nijesu, kako tvrdi Petrović, sitni insekti, kojih ima hiljadu vrsta, nego isključivo stjenice, koje je smo mi zvali kimcima, a Jovana, Šćepanuša, moja baba po majci, tatabitima. Ta riječ priziva mi u sjećanje Jovanu u trenucima kad vrelom vodom poliva dijelove rastavljenog kreveta: pitam je šta radi, mada znam da ubija kimke, ali hoću da od nje čujem veselu, razigranu riječ “tatabiti“. Kimak je latinskog porijekla (cimex lecturalius), a otkuda su tatabiti pojma nemam. Čudna riječ: oznaka je vrlo muzikalna, a označeno – pih kakvo je! Jedan pjesnik, mislim da je bio Francuz, bio je očaran nebeskom melodioznošću španske riječi “despaviladera“ i bio teško razočaran kad je čuo da znači mašice. Možda je tatabit u vezi s turcizmom tahta, daska, jer su stjenice živjele u pukotinama drvenarije.Ni “sebet“ ne znači osim, kako veli Petrović, nego zbog. “Sebet “ je iskvareni oblik turcizma “sevep”, što znači uzrok, povod. Da je Petrović čuo, kao što nije, pitanje često u govoru, kad se dvojica posvađaju: “šta im bi sebet? “ – znao bi da ovo ne može značiti: šta im bi osim, nego: šta je bio razlog, uzrok njinog sukoba, svađe, tuče.
“Bečalina“ nije “otvorina, pećina koja je izbečena“, nego velika planinska vrtača; ni “škur“ nije “crn“, nego taj talijanizam znači taman, mračan, u Bećkovića: “kamare škure“; ni “brnduva“ nije “neka divlja sitna lukovica“, nego lukovica kaćuna: kao gladno “kopile izdajničko“ kopao sam ih, pekao i jeo; ni “brčan“ nije “brkat“ nego viđen, istaknut, glavni: ovaj pridjev se javlja u sklopu “brčna glava“, što je pravljeno prema “brčno pero“ – glavno, najduže pero u krilu bez koje ptica ne bi mogla da leti; ni “trud“ nije “izraslina na bukvi“ nego, kako piše u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika, vrsta gljive koja živi kao parazit na stablu drveća, a prosušena se upotrebljava za paljene vatre kresivom. Ni “paćan“ nije “zbrinut, obezbeđen, imućan”, kako laže Petrović, nego čist. Sjetimo se Mustaj-Kadijinih riječi iz Gorskog vijenca: ”Bogu šućur, dvjesti su godina, otka paći vjeru prihvatismo”, ili Mehemet-pašinih iz Šćepana Malog: “Kunem vi se paći vjerom turskom “. Da je paćna, veli se za ženu koja kuću drži čisto, pravi čistu hranu, djeca su joj čista, sama je čista. “Paćna li je” ironično se kaže za ženu koju treba zvati glibuljom, a nekad se javi oksimoron: “Paćna li je ona glibulja, bože sveti!”
Po Petroviću, “debe“ je stap, tj. kaca u kojoj se pravi maslo, što nije istina: debe je okrugli drveni sud za sir i kajmak; ta riječ mi priziva u sjećanje Pivljane, kojim su se Papljani posprdivali, pojam nemam zašto baš njima, jer žitelji Papa su doseljavali odsvakle, ali pamtim da su rado prepričavali podrugljive anegdote o Pivljanima, kakva je i ona o izgubljenom debetu: “Đe ti, boolan, debe osta?” “Đe goonismo klin koobili”. Čovjek je izgubio debe u putu – što bi na put nosio stap od dva metra? – na mjestu gdje su potkivali kobilu, sjeli su da jedu, i debe zaboravili. Riječi “goniti klin kobili” imaju, naravno, i bezobrazno značenje.
Očito je da je Petrović na krivo tumačenje te riječi naveden Bećkovićevim stihom kojim se opisuje batinanje: “Zbijaj ko u debe”, pa su mu iskrsli u mašti udarci kojima se mlati maslo u stapu. Debe je mala posuda, od kila ili dva, i kad u nju stavljaju sir ili kajmak za put, zbijaju da više stane. Na sličan način, Bećkovićevi batinaši u svoju žrtvu ćuteke “zbijaju ko u debe” da ih što više stane. “Napuniću te ćuteka”, kaže se u Papama, kao da je čovjek sud koji puniš batinama. Uostalom, u Bećkovića “stap“ se javlja u izrazito humornoj slici: “sad bi ti reko ne umije se zatisnut, / a iz stapa bi izvadilo “. Stap je uska visoka kaca, pa treba zamisliti lupeža s groteskno dugačkom rukom koja može dosegnuti dno stapa.
Ni “ceveljati “ ne znači “ogovarati, smeteno se žaliti zbog nečijeg postupka“. Kad Darinka počne da nas kune, tetka Ljuša joj veli: “Ne ceveljaj đecu, u jezik ti šinulo“. Evo rječničkog primjera iz jezika Dušana Đurovića: “Ako ne daš (prosjakinjama milostinju), onda svaka kune i cevelja, u crni konac zavezuje tvoju sreću“. Mislim da ova riječ dođe od cvijeljati, cvijeliti. Što je najgore, Petrović ne uzima u obzir kontekst u kojem se taj glagol kod Bećkovića javlja: “Sve što ig narod više cevelje, / I u kami zatuca, / To se njima na napredak obrće “. Proklinjući “zatucaš u kamen “, to jest biješ jednim kamenom o drugi – mađijska radnja koja pomaže da se riječi tvoje kletve obistine, ali crnogorski nesoji napreduju kao da ih ne kunu već blagosiljaju.
Ni “uašati “ ne znači “utjerivati “, kako tvrdi Petrović. Ovaj glagol dođe od turcizma “aša “ koji znači – ne, nije, i ašati znači poricati. U Lalića ima narodni stih: “bolje aša nego sedam paša“. Uašati znači bezobrazno ubijediti nekog da nešto nije istina, mada je očito da jeste. Jednom sam s Carem Juratom išao u krađu Dušanovih jabuka. Najedemo se i naberemo puna njedra. Ja svoje sakrio u slami na gumnu, ali ih Darinka našla, ona bi rekla “proptala“, pa me uhvatila za uvo, odvukljala me na lice mjesta i pokazala mi jabuke: “Je su li ovo Dušanove?“ “Nijesu“, velim. Šta me pita kad vidi da jesu: takve, skerletne, kardinalski crvene jabuke nije imao niko drugi u Papama. “To bi me ti stio uašat, oca ti jebem! Onoga što je zavalio potočinu “. Pa udri po meni. I zato što kradem i zato što lažem.Mnoga Petrovićeva tumačenja leksema iz Bećkovićeva jezika živciraju me ponajprije zato što se u tim riječima prelama moje djetinje, što znači najdublje ljudsko iskustvo koje je, po Jungu, besmrtno: kad bi čovjek bio vječan, i to iskustvo bi vječno trajalo. Na riječ “avaji “, na primjer, pred oči mi iziđe, kao da je bilo juče, a ne prije pedeset i kusur godina, Milica, mlađa od moje dvije sestre, koja ne može da dohvati šerpu sa visoke stalaže, pa kaže Darinki: “Šta si je, bogoti, digla u avaje? “ To jest u nebesa. Stoga, kad Petrović kaže da je “ulupak“ – pogodak, a “ujedenica“ da je “ona koja je izujedana“ – to su objašnjenja od kojih mi se naprosto plače, jer taj jezikoslovac ne vidi da je time lišio smisla Bećkovićeve stihove: “Pa kad pušti onoga ulupka, / vrati se vas ko ujedenica “. “Ulupak“ je čovjek koga su batinama izulupljivali kao kantu, a “ujedenica“ je žena koju je ujela zmija, pa je sva natekla: tako je i rovački nesoj natekao od batina. Po Petroviću, “sirovica “ je “neka trava”. E laže, vijeka mi. Sirovica je jagnjeća koža koja se privija na uboje. Kad su premlatili jednoga mog izvanjeg zeta, ukućani su zaklali jagnje i ogrnuli ga kožom da mu izvuče uboje. “Šta ste mu privili sirovicu, ne bojte mu se ništa, toj magarici s levorom nema smrti bez sjekire “, rekao je Vule, moj brat od tetke: kad sam nedavno čuo da je umro od raka, cijelo popodne bio sam neveseo, jer Vule je važan dio mog besmrtnog djetinjstva.
Po Petroviću, “suženica“ je “od zla presamićeno stvorenje, bolesno, utučeno” – objašnjenje koje iz prsta isisano i dokazuje da ovaj jezikoslovac nema dovoljno sluha čak ni za srpski jezik iz Srbije, a kamoli iz Crne Gore. U ovakvim riječima, prefiks “su” kazuje da biće ili stvar nije u potpunosti ono što osnovna imenica znači, nego nešto srodno, blisko, pomiješano. “Subudalast” nije budalast, već djelimično budalast; “suzetica“ je onaj koji je oženjen rođakom, dakle, nije pravi zet, a “suženica“ je muško s jakom primjesom ženskosti, ili muško koje radi ženske poslove. Suženica je jedno od oštrih jezičkih ogledala svijeta u kojem je kult muškarca bio, a i ostao sve do danas, razvijen do paroksizma, što često znači do apsurda.
Ni “udrenica“ nije “krava, ovca ili koza kojoj je zbog upale mlečnih žlezda sasušeno vime, ’otišla od vimena’; otud je značenje preneseno na ženu; u Piperima i Kučima – udrovima“. I Darinka je, pogrdno, za kravu govorila “udrovima“, zato što daje malo mlijeka kao da je “otišla od vimena“, ali udrenica nema nikakve veze sa tim kravama. Jednom, Darinka gleda sebe na filmskom snimku, napravljenom godinu ranije, kako starački sporo i pomalo ukočeno hoda avlijom i penje se uz stepenice, pa veli: “Evo me ko udrenica“. Kao da je doživjela moždani udar od kojeg se oduzela, a onda se malo oporavila. U poemi “Smrt Perka Pušeljina“ Bećkovićev kazivač poredi Perkovu ženu sa svojom: “nije bezrodica i bezdomica, / ko ona moja udrenica“, to jest, ne valja joj ni porodica u kojoj se rodila, ni porodica u kojoj se udala, i uz to kao da je “udrilo u nju“, kako se često kaže za osobe koje nisu okretne, radine, valjaste.
Ni “klašnjena (raša)“ nije “suknja izatkana od neke trave “. Ovu riječ nisam znao, pa sam svojedobno pitao Darinku šta je klašnjena raša. Suknjena, rekla je kratko. Gle, začudih se, pa suknja dođe od riječi sukno! Pridjev “klašnjen “ kod Bećkovića se javlja u stihovima kojim se opisuje “ono “: “majka ga je dan oda donijela u klašnjenu rašu “. Ova slika priziva mi u sjećanje žene koje zavrnu skut suknje, nakupe iverje s cjepala, ili plodove, i ponesu kući – na isti način je i tog nesoja majka izdaleka donijela. Ali ova rečenica ima i skriveni humorni potencijal, jer može značiti i da ga je majka donijela obučenog u klašnjenu rašu.
Ni “okovčina“ nije “čaura, fišečina“, kako veli Petrović, već starudija od metala; za pušku se pogrdno kaže “okovčina“. Bećkovićev Krsto Mašanov sebe vidi kao starudiju: “ovi kešeš, ova okovčina, ovi sakarać“. Ni “šuveli “ nije “naopako, nesrećno“ – to je posve proizvoljno tumačenje – nego sumnjivo, jer šuveli dođe od stambolskog srbizma “šuhva “ što znači sumnja; ni “sustrimak “ nije “nesoj, nevaljalac, 'kusur od čoveka' “, nego, prosto, melez, mješanac: moj brat od tetke Car Jurat je svoga sina, koji je ličio i na Simonoviće i na Jevriće, u šali nazivao sustrimkom.
Po Petroviću, “peča“ je “silovit vatren momak; momak 'pečenih' očiju, koji neće uzmaknuti ni pred kakvom opasnošću“. Doveo je, dakle, u vezu “peča “ i “pečen “, a kad se jedan lingvista drži pučke etimologije to je zbilja za krepati: “peča “ je turcizam, a znači čovjek malog rasta, peča je čovjek mali, ali zajeban. Pečom su zvali knjaza Danila, poznatijeg kao Zeko Maniti, koji je, kako je zapisao Vuk, kad je došao na vlast, Crnogorcima rekao: “Vidite li kolišni sam mali, ali ako me ne uzaslušate biću vam veći od Lovćena. Ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlim“. U Bećkovićevoj pjesmi “peča “ bi, doduše, mogla biti talijanizam: veliki smotak tkanine, a u prenesenom smislu komadina od momka, ali je nedvojbeno da ta riječ nema nikakve veze s “pečenim “ očima.
I u rječniku uz Među Vuka Manitoga ima pogrešnih Petrovićevih tumačenja. Evo nekolika primjera. Po Petroviću, “na ikanat“ znači “na zajam “ – objašnjenje koje uništava izvanredan crni humor u stihovima: “Donio Miraš i dva mrtvačka sanduka / na ikanat uzeo ocu i majci “. Ako znate da je Miraš živu ocu i majci kupio sanduke na rasprodaji, po sniženju, prsnete u smijeh koji dugo traje. A “počist “ nije “prljavština na ovčjem trbuhu “, nego vuna s ovčjeg trbuha i nogu. Evo kakva je kosa Bećkovićevog Psoglava: “za oni plast neograbuljani, za onu počis“, “trebalo bi nalimat grebene “. Kosa mu je kao balježava, brabonjčava vuna s ovčjeg trbuha ili nogu i zato moraš dobro limom naoštriti grebeni za vunu da bi ga počešljao. Dok smo imali ovce, Darinka ih je negdje sproljeća počišćala: vunu s trbuha i nogu, koja se grozno uprlja, ostrigla bi mnogo prije kompletnog šišanja ovaca. Tu vunu je zvala “počist “.
“Vrnčanica “ nije “oputa kojom se opanak vezuje oko nogu “. Oputa kojom se oko članaka veže opanak zove se obuvača: kad je moja sestra od tetke Ljeposava, šćer Ljušina, koja je živjela u Kanadi – umrla je i ona – nakon tridestak godina došla u Bijelo Polje, kazala mi je: “Vidi ga što se učovio! Misliš li da sam zaboravila kako su se, kad si bio mali, za tobom niz Pape vukle razvezane obuvače? A ja te zaustavim da te izljubim i da ih zavežem“. Vrnčanice su ona mreža od opute odozgo, po opanku.
Mnoga Petrovićeva objašnjenja riječi iz knjige Reče mi jedan čoek tek djelimično su tačna: “pokara“ je, po Petroviću, “čudovište, strašilo “, što nije dovoljno objašnjenje: ne zna da se ova riječ često javlja u sintagmi “božja pokara“, a “pokarati“ znači kazniti, pa je pokara čeljade od Boga kažnjeno, i fizički i psihički, ali je njime kažnjena i familija, bratstvo, cijelo pleme.“Ufursatiti”, po Petroviću, znači: “u pogodnom trenutku učiniti samovolju, udariti u slabu tačku“. Fursat nije trenutak već stanje koje traje, stoga svršeni glagol “učiniti“ treba zamijeniti nesvršenim: činiti samovolju i, mnogo više, nasilje koristeći se pogodnim prilikama. Stoput sam, za vrijeme opsade grada, čuo da Sarajlije kažu: “Ofursatili četnici! “ Prilike su im bile zbilja pogodne: sa 240 artiljerijskih oruđa raspoređenih oko Sarajeva, četnici su nas, bez hrane, vode, struje, držali u obruču i činili nam šta god im prahne. “Ufursatio Majo“, govorila je Darinka. Riječ je o Mašanu Radoviću, velikom “zadanašnjičaru“, kako bi ga nazvao Zogović, koji je bio član Partije, glavešina u Zadruzi, i imao brata Pavića na visokom položaju u Beogradu, dok smo mi bili “kopilad izdajnička”, pa ufursatio i činio nam šta mu se ćefne.
“Ovićak“ je, po Petroviću, “sitnež, zrnce, koje vetar nije ovejao, pomeo“. Ova riječ se javlja samo u sklopu “ni na ovićak“, “nema ni na ovićak“, Darinka je govorila “ni na ofićak“. Pošto je srpski jezik Bećkovićevih poema nije samo iz Rovaca nego iz cijele Crne Gore, pozvaću u pomoć Ljubišu: kad je “popio očinstvo i materinstvo, pade na mene, da ga ja hranim. Ja se prosipah, a njemu ni na ovićah “. U fusnoti, Ljubiša kaže da je ofićah “ono što s lopate poleti kad se žito vjeje“. Malo mu je sve što mu daš: kao da si mu dao žita koliko stane na lopatu za vijanje, a treba mu cio žitni kup sa guvna.
Itakodalje. Očito, vrlo je zajeban taj srpski jezik iz Crne Gore ako ga srpskom jezikoslovcu crnogorskog porekla mora objašnjavati Marko Darinkin. Kako bih ga objasnio Lali ili Šumadincu? Ispao bi esej od tridesetak strana kad bih se kapricirao da pokažem da velikosrbin Dragoljub Petrović ne umije da radi posao na kojem je doktorirao. Što se ne isplati. Ali evo još jedan primjer.
„Čaktar“ je, po njemu, “grubo izrađeno zvono za ovna predvodnika“. Nije uvijek za ovna. U rječniku srpskohrvatskog književnog jezika kaže se da je čaktar “zvono koje se veže obično ovnu predvodniku oko vrata“. Kakav mi je to, moliću fino, naučnik koji mrtav ladan prelazi preko riječi “obično“ koja dopušta da čaktar nije samo ovnujsko zovno? U istom rječniku su uz riječ “čaktar“ navedeni sinonimi: klepka i klepetuša i, da ih je Petrović rastabirio, vidio bi da se radi o metalnom zvonu koje se vješa ovnu, govedu, konju pod vratom. Ne znam kako se šta zove drugdje, ali u Crnoj Gori čaktar je zvono koje se veže oko vrata ne samo ovnovima već jednako često govedima, pa i konjima, iako rjeđe.
Jedna Papljanka, a pošto je riječ o dami, ne bi bilo džentlmenski da je imentujem, bila je čuvena po tome što travom zatisne čaktar, a potom, u sumrak, pripusti kravu u komšijin u zabran da se nečujna napase dosita. “Ućića se Zekulja i guma li guma, ko da zna da je u tuđem. Ne bi joj ljepše bilo ni majci u srcu“, govorio je Car Jurat koji je, činilo mi se onda, znao sve papljanske tajne, i krupne i sitne, a vjerovatno nisam mnogo ni griješio.
Car Jurat je jezički bio neshvatljivo obdaren. Od svih ljudi iz moga kraja, niko nije umio naći tačnije i nezaboravnije riječi za ono što hoće da kaže ili da ispriča. Ovo drugo me ne čudi, jer je bio rasan usmeni pripovjedač, ali ni u običnom razgovoru nije posezao za bezbojnim ili neutralnim riječima. To nikad nisu bila gola obavještenja, već njihova obrada, manje ili više umjetnička. Informacija dođe od informare, što znači uobličiti. Car Jurat je svaku informaciju poetski uobličavao. Pokušaću da Srbijancima rastumačim ove riječi iz srpskog jezika iz Crne Gore, koje su mi, realistički precizne i humorno pomjerene, izmamljivale zarazan smijeh.
Poredba s majčinim srcem upotrebljava se isključivo kad se govori o ljudima. “Što ne bi trčo u Pape“, govorio je Car Jurat kad nam dođe u goste ujakov prvorođeni sin Veselin kome je Darinka siguravala odborce, a o njima ću malo docnije. “Što ne bi trčo kad mu je u tvojoj kući, Daśo, ko majci u srcu?“ Zbilja krasna slika: Vesu je u našoj kući bilo lijepo kao da boravi u majčinom srcu! Ali, kad ovu metaforu izmjestiš, i to majstorski, iz ljudskog svijeta i njome staneš opisivati kako se osjeća Zekulja u tuđoj livadi, u tuđoj travi do koljena, dobije se humor najfinijega kvaliteta. “Gumati “ znači brzo gutati u velikim zalogajima – taj glagol je krajnje precizan, i u svojoj preciznosti poetski, jer govori o kravljoj halapljivosti, o njenom užitku u izvrsnoj večeri: ne pase, kao obično, na divljačnom pašnjaku, već u pitomini, i uz to poprima humornu boju, jer nagovještva da krava “koristi gužvu “, čak da se možda osjeća prestupnicom, jer zna da je u šteti. Ućićati se znači ućutati se, ali ovo objašnjenje ubija dušu jedne od najsugestivnijih riječi iz moga djetinjstva.
Jer “ćić” je noć, mrak. Pred lijeganje, Darinka se pozadugo sašaptavala sa Svevišnjim i svecima, pogotovo sa svetim Lukom, zaštitnikom njenog plemena Rovčana. Arhagela Mihaila, zaštitnika plemena Vasojevića, ne pamtim da je pominjala, valjda je vjerovala da je i on, skupa sa Vešovićima, digao ruke od Velimirove siročadi.
Jedna digresija. Često se sjetim neizbrisive rečenice iz jedne Lalićeve priče: Prvoš Magić, koga su glavari izabrali a Talijani postavili za načelnika, plakao je i proklinjao: “Zašto, braćo Rasojevići, šta sam vam to učinio te me nagonite da izgubim obraz?“ Niko ga Vasojevićima nikad nije viknuo gospodskije a dovitljivije nego Lalić zamjenom slova “v“ slovom “r“. Ovi “Rasojevići“ su zbilja duhovit potez, da se izrazim šahovskim jezikom, jer je ime Vasojevići moglo biti prepravljeno i prema “rasa “ i prema “Ras“! Lalić je u jednu naoko bezazlenu a otrovnu riječ sažeo ono što kralj Nikola reče o Vasovoj “čistoj krvi“ kao “ponosu raške zemlje“. Ne treba valjda podsjećati da se rasizam Rasojevića, najrasnijeg našeg plemena, potvrdio brojnim zločinima nad muslimanima i u onom i ovom ratu, ali bi trebalo napisati opširan tekst da se odgovori na pitanje: zašto je Mihailo Lalić, jedan od najvećih jugoslovenskih proizaista 20. stoljeća, u današnjoj Crnoj Gori posve marginaliziran? Možda i zato, navodim jedan od mnogih razloga, što je Jevrem Brković zajunio da središte crnogorske istorije i duhovnosti sa Njeguša prenese u pipersku Duklju. Stani, bolan, Ješo, što si posrljo ko prase u surutku?! Lalić i Zogović toliko su krupni pisci da ozbiljno pomišljam da pomenuto središte prenesem u Vasojevićku nahiju. Nego vratimo se Darinki.Njene molitve, zapravo njena svakonoćna cjenkanja s višim silama oko dužine naših života, uvijek su počinjale obraćanjem: “Gospode noćašnje noći...”. Ni sad mi nije jasno treba li staviti zarez iza “gospode“, ili se pak radi o bogu noći, što me ne bi čudilo, jer kad pogledam njen život, Darinkin bog je bio najstrašniji, najsuroviji, najmračniji, najnoćniji bog koji se može zamisliti, ali o tome drugi put. Kad okonča pregovore s Bogom i njegovim ugodnicima, dune u petrolejku i kaže nam: “Ćić! “ – zapovijest koja je značila: tišina! Ćutite! Spavajte! Imenica “ćić“ pretvarala se u glagol, u imperativ, slivajući u jedno mrak i tišinu, tmušu i šutnju.
Zbog toga ćićanje i danas u moju svijest priziva veliko ćutanje svijeta u noći, duboko i zagonetno ćutanje kojeg sam se naslušao za vrijeme djetinjih besanica kad sam očekivao oca da se vrati unatoč tome što sam znao da je davno sagnjio u Zekića rijeci, ali noću ti dođe druga pamet. Sve što sam napisao, nastalo je noću, u vrijeme vladavine te druge pameti u meni, pa mi se danas čini da moja djetinja bdjenja, dok su svi ukućani spavali mrtvim snom, treba pripisati pjesniku u meni koji nije znao da je pjesnik. Ali da ne zaboravim Cara Jurata: instinktivno je, što znači nepogrešivo, našao najtačniji i najjači glagol: krava se ućićala jer pase u suton! Ućutala se, ali i unoćila se!
Kad pomenuh krave, zapisaću jednu srpsku riječ iz Crne Gore koje nema u rječnicima. Jednom, prolazim kraj parka kod Alipašine džamije u Sarajevu, i gledam dva hrasta, tek prolistala, zelenilo im na suncu providno, gotovo mi je kao da gledam kroz crkveni vitraž, i odjednom se, iz ko zna kojih dubina u meni, na površinu svijesti diže, kao mjehurić iz kacige ronioca, riječ “kuželjika“. Svagda mi je bilo velika zagonetka: gdje su u meni bile, gdje su se čuvale riječi koje mi, otkad sam otišao iz Crne Gore, nikad nisu prošle kroz glavu, ili bar nisu iskrsle u svijetlom polju svijesti, i odjednom izlete na božji dan kao leptiri iz četrdesetogodišnje čaure, žive i svježe kao da sam juče iskoračio iz djetinjstva?
Za kuželjikom je odmah došao “kalac“, riječ koja nikad nije sasvim potonula u zaborav: kad se zagledam u mladu travu, koja ima boju svježe ofarbana klupe u parku, nerijetko mi padne na um kalac da imenuje tu prvinu, utvrdi njen polet, fokusira njegovu snagu. Po Darinkinom naputku, jagnjad je trebalo čuvati od rosnoga kalca, jer će krepati ako ga se najedu. Isto tako je i od mladog hrastovog lišća, zvanog kuželjika, trebalo čuvati goveda, ne dati im da ga brste, jer bi se okuželjala, ali više nisam siguran je li to značilo da će krepati, ili će samo dobiti proliv, vjerovatno nekad prvo a nekad potonje.
(Sjutra: Bečković kao laboratorijski stručnjak jezika)
