Postoji jedna stara pjesma od Bitlsa „Uz malu pomoć mojih prijatelja“; nijesam baš ponesen tom ša-na-na pjesmicom jer sam poklonik buntovnog roka, ali tekst sa početka te pjesmice može biti jako dobra alegorija. Dakle, pjesma kaže: „Što ćeš pomisliti ako distoniram izvan harmonije/ hoćeš li ustati i pobuniti se protiv mene?“.
Trenutno dvoje mojih prijatelja u različitim rovovima postrojenih političkih ešalona distonira, i neću ih napustiti niti napasti već pokušati pomoći. Nijesu ni oni mene napuštali zbog mojih kolumnističkih soliranja, distonalnih za obje najpopularnije političke harmonije. Mada, može li postojati harmonija u ovoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj disharmoniji i društvenom dnu, gdje se izdaja naziva političkim diskursom, a religiozno i nacionalističko mračnjaštvo narativom?
Prvo o Maši Vlaović, jer dame imaju prednost. U organizaciji Ministarstva kulture i medija, čija je Maša ministarka, na Cetinju su nedavno održana predavanja i edukativna radionica za zaposlene u crnogorskim muzejima. Iako nijesam imao uvid u materijale sa toga događanja i nijesam nikakav muzeološki ekspert, unaprijed podržavam napore u vezi sa kadrovskim usavršavanjem i poboljšanjem uslova rada u muzejima, od tehnološke modernizacije i izmjena načina rada, pa do poboljšanja socijalnog stanja zaposlenih u muzeološkim ustanovama. Muzeološko blago je, kroz cijelu istoriju, bilo i ostalo izvor i inspiracija za nastajanje moćnih i čak svevremenih uvida u oblastima filologije, filosofije, istoriografije i cijele lepeze društvenih i prirodnih nauka. Osim toga, i snažan grudobran protiv mistifikacijskih i improvizatorskih poduhvata u nauci.
Ali na ovim događanjima Maša je izrekla i sljedeću rečenicu: „Ubrzana sadašnjost traži promjenu kulturne paradigme“. Draga Mašo, znaš situaciju i prisustvovala si izmjenama diskursa i narativa u pogledu ustavnosti i sekularizma i strateških interesa zemlje, koje su rađene pri velikom ubrzanju, koje je ta događanja izbacilo u trajektorije izvan uticaja Ustava i zakona i uma i razuma i časti i običaja. I koje je našu zemlju bacilo u orbitu oko tuđih interesa zakona i namjera. Znam nekim izmjenama nijesi htjela ni da prisustvuješ. A sada nagovještavaš da bi se moglo krenuti u izmjenu kulturne paradigme u uslovima ubrzanja sadašnjosti?!
Paradigma je ozbiljan pojam (primjer za ugled, uzor, obrazac mijenjanja), koji se formuliše u dužim periodima i na ozbiljnim i neupitnim naučnim, iskustvenim, umjetničkim i duhovnim temeljima. Stanje ubrzanja onemogućava studiozno sagledavanje tih temelja već inercijom prirođenom ubrzanju vodi u improvizaciju ili što grđe. Ako se ubrzanje pomnoži sa masom svetosavaca koji kontrolišu ovu vladu, onda dobijamo grubu i neartikulisanu silu koja onemogućava razborito i istinito stvaralačko djelovanje.
Ne zaboravi kako je nastala kulturna i obrazovna paradigma Bratić. Ili Spaić- Milatović ekonomska paradigma znana kao „destrukcija sada“. Iako je kultura naizgled nježna oblast, pogrešna paradigma joj može dati istu razornu moć. Ti si intelektualni cvijetak iz druge bašte i nemoj inicirati procese koje nećeš moći kontrolisati. Ne sumnjam u tvoje namjere ali u takvoj situaciji i najdobronamjernije i soficistirane ideje proizvode kulturni armagedon.
U međuvremenu, u Podgorici se događa čudo. Moj prijatelj Ivan Vuković je pokrenuo politički Vudstok. Da, Vudstok je onaj legendarni rok koncert koji je bio maksimum rok i hipi kontrakulture koji je rasplamsao borbu protiv rata u Vijetnamu, rasne segregacije i koji je bio rodno mjesto mnogih danas opšteprihvaćenih inkluzivnosti. Mnogima danas nije jasno kako su drogirani i neobavezni hipici sa nekonvencionalnim kulturološkim, moralnim i političkim stavovima više učinili za zaustavljanje rata u Vijetnamu nego što će danas učiniti NATO, EU i razni pametnjakovići za zaustavljanje rata u Ukraijni. Tada je nastala čuvena parola: „Vodimo ljubav a ne rat“.
I pokret „Svi za naš grad“ djeluje nekonvencionalno i opušteno a čine ga ljudi različitih vjerskih, nacionalnih i stranačkih pripadnosti, kao i ljudi koje ne interesuje politika već prosperitet grada i građana. Predvodi ih čovjek respektabilne erudicije, prijatan i pristojan bez afera, sa respektabilnom akademskom reputacijom i respektabilnim rezultatima vladavine u Podgorici.
Sve ovo izaziva poplavu finih emocija prema ovom pokretu toliko različitom od šibicarskih, demagoških i fundamentalističkih stranaka i njihovih klovnova, duduka i autoritaraca po dubini, širini i visini, i uliva nadu u pobjedu. Ova pobjeda bi bila snažan potsticaj za političke transformacije ukupne političke scene i društveno političkih imperativa.
Pod jednim uslovom: da Ivan i Pokret uspiju da u slučaju pobjede odbrane svoja obećanja od karijerista i sličnih živuljki. Uh, što sam omatorio pa ne mogu da pišem bez skepse ni o djelovanju mojih prijatelja. Nije to to, nijesam skeptičan prema njima - nego prema našoj stvarnosti. Znate onu narodnu: „Ako ikad vidiš čojka, đe ga nikad bilo nije, od njega se dobro čuvaj prađedovsku narav krije“. Tako i nevjerovatno izgleda rađanje demokratije đe je nikad bilo nije.
Ali ko zna, kaže se da pregaocu Bog daje mahove, zar ne?
