Definitivno vjerujem da postoji namjera da se EU proširi – to je obećanje koje je potpisala i Švedska. To je u interesu EU, pod uslovom da nove članice ispune zahtjeve. Kada je riječ o 2028. godini, to ne mogu da komentarišem, ali moj je utisak da Crna Gora, da tako kažem, stoji prva u redu za članstvo u EU, kaže u intervjuu za Pobjedu Jan Lundin, švedski diplomata, bivši ambasador Švedske u Crnoj Gori i Srbiji. Ističe da je Švedska imala sreću da posljednjih 200 godina ostane izvan ratova.
"Tada je lakše graditi bezbjedna društva. Vjerujem da će postepeno i zemlje Balkana krenuti tim putem. A Crna Gora pokazuje put", kaže Lundin.
U Beograd ste došli još 1984. godine, kao mladi prevodilac i sekretar vojnog atašea Švedske u SFR Jugoslaviji. Od 2016. do 2021. bili ste ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji. Nakon krvavih devedesetih, republike nekadašnje velike Jugoslavije i pokrajina Kosovo danas su nezavisne. Koliko se Balkan promijenio i zašto napredak ka EU i dalje teče tako sporo?
Lundin: Dozvolite mi da najprije naglasim da na pitanja odgovaram u ličnom svojstvu. Danas se u švedskom ministarstvu vanjskih poslova više ne bavim pitanjima koja se tiču Balkana. Ali Balkan je svakako obilježio moj život, i to, u mom slučaju, nabolje. Kada sam 1984. došao u Beograd, Jugoslavija je bila zemlja u ekonomskoj krizi, ali bogatija od svojih istočnih i južnih susjeda, a uz to i uspješnija u većini sportova s loptom. Zatim su došli ratovi, a naročito je mojoj generaciji Jugoslovena bilo teško, i ekonomski i psihički. Danas, poslije velikih nedaća, situacija je počela da se mijenja nabolje, ne najmanje u Crnoj Gori. Upravo je Crna Gora dobar primjer onoga što se promijenilo, ali i onoga što nije. Turistički potencijal zemlje bio je veliki još u jugoslovensko doba, a danas nije ništa manji.
Infrastruktura je u jugoslovensko vrijeme bila u lošem stanju; sjećam se problema sa pitkom vodom u Budvi, nestanaka struje i nevaspitanih konobara koji su mislili da socijalizam znači da nikada ne mogu dobiti otkaz. Danas, naravno, i dalje postoje problemi, ali u Budvi, gdje boravim tokom ljeta, infrastruktura funkcioniše gotovo bez prekida, a nivo usluge poboljšan je u većini aspekata. Nova žičara otvara nove perspektive za turizam u unutrašnjosti i pokazuje da je Crna Gora počela da se prisjeća i svog starog istorijskog susjeda – Habzburške monarhije. „Kineski“ put prema granici sa Srbijom je impresivan. Istovremeno je jasno da integracija u EU danas zahtijeva vrijeme i da ju je teško ostvariti, naročito kada je riječ o pravosuđu i unutrašnjim poslovima. Zahtjevi prema novim članicama pooštreni su uporedo s povećanjem pomoći. Ono što mnogi ne shvataju jeste da je put integracije u EU jednako važan kao i cilj – članstvo u EU. Po mom mišljenju, članstvo u EU može i da sačeka, sve dok raste blagostanje stanovništva. A u Crnoj Gori ono raste.
Pored Balkana, Rusija je zauzimala značajno mjesto u vašoj diplomatskoj karijeri. Dobro poznajete i naš region i Rusiju. Može li višestoljetna težnja Moskve za izlaskom na topla mora biti jedan od razloga zbog kojih naše zemlje zaostaju na putu ka Evropi?
Lundin: Na ovo pitanje nemoguće je odgovoriti, posebno zato što sama premisa nije nužno tačna. Pristup lukama i na hladnim i na toplim morima, naravno, povremeno je bio u interesu Rusije. Kada je Švedska u 17. vijeku lišila Rusiju izlaza na Baltičko more, ona je bila upućena na luke na sjeveru, u Arhangelsku. Tokom 18. vijeka, u borbama prvenstveno s Osmanskim carstvom, postepeno je stekla pristup lukama na Crnom moru. U novije vrijeme sovjetski i ruski brodovi povremeno su uplovljavali u crnogorske luke radi održavanja. Međutim, teško mi je da to vidim kao činilac „na putu ka Evropi“. Za region je možda važnija istorijska suprotnost između Katoličke i Pravoslavne crkve, koja postoji od 1054. godine i koja je ponekad imala i geopolitičke posljedice. Ali zemlje poput Grčke i Bugarske pokazuju da je sasvim moguće biti članica EU i istovremeno pravoslavna hrišćanska zemlja. Kao što je moguće pripadati protestantskoj kulturi, poput Švedske.
Crna Gora već 14 godina pregovara o pristupanju Evropskoj uniji i formalno je odmakla dalje od bilo koje druge zemlje kandidata. Istovremeno, zemljom sada upravlja politički i ideološki veoma heterogena koalicija. Može li to predstavljati prepreku na putu Crne Gore ka članstvu u EU?
Lundin: Kao što sam rekao, više se ne bavim kontinuirano regionom Zapadnog Balkana, ali moj je utisak da je Crna Gora ostvarila veliki napredak na putu ka članstvu u EU, kako za vrijeme ove, tako i za vrijeme prethodnih vlada. U EU ima mnogo vlada koje čine heterogene koalicije veoma različite stabilnosti. To je prije svega prirodno stanje evropske demokratije i ne treba ga se plašiti. Za jednu zemlju prije može predstavljati problem ako vladu neprestano kontroliše jedna partija, jer tada, kao posljedica političkog monopola, raste rizik od zloupotrebe vlasti i korupcije. Monopol je opasan i u privredi i u politici.
Gotovo svi vodeći evropski zvaničnici posljednjih mjeseci pominjali su 2028. kao moguću godinu ulaska Crne Gore u Evropsku uniju. Smatrate li da je to realan cilj ili je prije svega riječ o političkoj poruci namijenjenoj očuvanju kredibiliteta politike proširenja EU, bez stvarne namjere da se Unija proširi?
Lundin: Definitivno vjerujem da postoji namjera da se EU proširi – to je obećanje koje je potpisala i Švedska. To je u interesu EU, pod uslovom da nove članice ispune zahtjeve. Kada je riječ o 2028. godini, to ne mogu da komentarišem, ali moj je utisak da Crna Gora, da tako kažem, stoji prva u redu za članstvo u EU.
Nakon napada Rusije na Ukrajinu, Švedska je 7. marta 2024. postala 32. članica NATO-a. Time je okončana dugogodišnja politika neutralnosti koja je trajala dva vijeka. Što je to promijenilo u vašoj zemlji?
Lundin: Ruski napad na Ukrajinu srušio je ono što su, naročito Švedska, ali i Jugoslavija, od početka sedamdesetih godina pomagale da se izgradi kako bi se spriječili novi ratovi u Evropi. Odjednom se pokazalo da su velika smanjenja vojnih izdataka, koja je Švedska sprovela nakon raspada Sovjetskog Saveza, bila korak u pogrešnom smjeru. Švedski parlament zato nije vidio drugi izlaz osim pristupanja NATO-u, kako bi povećao sopstvenu bezbjednost, ali i bio spreman da pomogne drugim članicama NATO-a u slučaju napada na njih. I sam sam odrastao uz švedsku vojnu nesvrstanost kao zvijezdu vodilju vanjske politike, a veliki dio karijere proveo sam sarađujući s Rusijom, na primjer kao direktor Sekretarijata Savjeta država Baltičkog mora u Stokholmu. Za mene i mnoge pripadnike moje generacije ovo je naročito velika promjena. Ali takvo je vrijeme. Švedska više ne može da se nada da će zahvaljujući vojnoj nesvrstanosti ostati izvan narednog rata. Možemo, međutim, da se nadamo da će se NATO mogućem napadaču učiniti previše snažnim da bi ga napao.
Ukrajina ne brani samo svoju teritoriju već, objektivno gledano, i principe na kojima počiva evropski bezbjednosni poredak. Ako bi Kijev na kraju bio primoran da prihvati teritorijalne ustupke u zamjenu za okončanje rata, da li bi to ujedno značilo poraz Zapada u cjelini?
Lundin: Ne. Podrška Zapada Ukrajini prije je jasno pokazala da Rusija ne može da dobije ovaj rat i da će dobro razmisliti prije nego što započne novi, imajući u vidu ogromnu štetu koju rat nanosi i samoj Rusiji. Čak i u slučaju primirja duž sadašnje linije sukoba, naravno, moguće je da budući politički razvoj dovede do novih promjena granica u korist Ukrajine. Ništa nije vječno.
Evropljani su godinama vjerovali da će ekonomska saradnja i međuzavisnost promijeniti ponašanje Rusije. Danas znamo da se ta procjena pokazala pogrešnom. Da li je Evropa izvukla pouke iz ove strateške greške ili postoji rizik da se slična greška ponovi u odnosu prema Kini?
Lundin: Moje sumorno lično razmišljanje jeste da su sukobi ove vrste možda neizbježni sve dok postoje ljudi i države. Grčki istoričar Tukidid ukazao je na osnovni problem u svom opisu rata između Atine i Sparte u 5. vijeku prije Hrista: kada etablirana velika sila doživi silu u usponu kao potencijalnu prijetnju, postoji opasnost od rata bez obzira na stepen saradnje. To danas obilježava odnose između SAD-a i Kine. Ruska vojnostrateška perspektiva naslijeđena je od sovjetske, a kada je nova demokratska Ukrajina – nekada važan dio Sovjetskog Saveza – poslije događaja na Majdanu počela geopolitički da se kreće prema Zapadu, barem se Putin osjetio ugroženim. I odjednom su ekonomska pitanja dobila sporednu ulogu. Protivargument je da su zakleti neprijatelji ponekad ipak uspijevali da riješe svoje sukobe i postanu najbolji prijatelji. Najbliži primjer su današnji odnosi Njemačke i Francuske. Drugi primjer su Danska i Švedska. Rat između tih zemalja danas je nezamisliv.
Nakon povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću i imajući u vidu nepredvidljivost njegove politike, prirodno se postavlja pitanje može li Evropa i dalje da računa na SAD kao na pouzdanog saveznika. Da li su Brisel i evropski politički centri sada shvatili da Evropska unija mora da preuzme punu odgovornost za sopstvenu bezbjednost i odbranu?
Lundin: Da. To je jasno iz činjenice da su praktično sve evropske članice NATO-a najavile vojne izdatke do pet odsto BDP-a. Riječ je o zaista ogromnom povećanju vojnih izdataka.
Kako gledate na razvoj situacije na Balkanu? Da li se u Evropi obraća pažnja na otvoreno miješanje Srbije u unutrašnja pitanja susjednih zemalja u kojima žive pripadnici srpskog naroda?
Lundin: To je pitanje koje nerado komentarišem, čak i u ličnom svojstvu. Dozvolite mi samo da kažem da je daleko najkrvaviji rat koji je sjeverna Evropa doživjela bio Tridesetogodišnji rat 1618–1648, u kojem je Švedska aktivno učestvovala. Mir koji je tada zaključen počivao je na dogovorenom osnovnom načelu koje je od tada bilo vodilja, odnosno načelu nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država. Znamo da se ono ne poštuje uvijek, ali je to načelo i dalje norma međunarodnog prava.
Za građane Crne Gore Švedska je simbol socijalne pravde i demokratije i jedna od najbezbjednijih zemalja za život na svijetu. Zašto je nama na Balkanu i dalje tako teško da dostignemo te vrijednosti?
Lundin: Švedska je imala sreću da posljednjih 200 godina ostane izvan ratova. Tada je lakše graditi bezbjedna društva. Vjerujem da će postepeno i zemlje Balkana krenuti tim putem. A Crna Gora pokazuje put.
Budva ostaje biser i izgleda bolje nego ikada
Pored diplomatske službe u regionu, porodično ste vezani za Crnu Goru i savršeno govorite naš jezik. Mnogo vremena provodite u Budvi. Koliko se Crna Gora promijenila otkako ste je prvi put posjetili – posebno tokom dvadeset godina koje su protekle od obnove nezavisnosti?
Lundin: Na ovo pitanje djelimično sam odgovorio na početku intervjua. Budva ostaje biser i izgleda bolje nego ikada, iako je korupcija ostavila trag u gradskoj arhitekturi i politici. Kada sam prije nekoliko mjeseci posjetio područje žičare iznad Kotora, obradovalo me je što sam vidio da se razvija novi, ekološki održiv oblik turizma. To, kao i lijepa turistička naselja duž obale, mnogo obećava. Istovremeno se borba protiv korupcije i organizovanog kriminala mora nastaviti. EU će u tome pomoći.
Većina Šveđana Erlandera pamti s toplinom
Tage Erlander i Milo Đukanović bili su evropski premijeri s najdužim stažom. Erlander je Švedsku uveo među deset najrazvijenijih ekonomija svijeta, dok je Đukanović Crnu Goru učinio ekonomski nezavisnom, predvodio pokret koji je obnovio državnost, uveo zemlju u NATO i usmjerio je ka članstvu u EU. Zanimljivo je da su obojicu politički protivnici optuživali za partijska imenovanja i za poistovjećivanje partije i države. Kako Švedska pamti Erlandera?
Lundin: Većina Šveđana Erlandera pamti s toplinom. Imao je sreću, ali i dužnost i odgovornost, da vodi zemlju tokom pedesetih i šezdesetih godina, u vrijeme snažnog ekonomskog rasta, djelimično podstaknutog poslijeratnom obnovom Evrope, kada je potražnja za švedskom robom bila ogromna. Često je predvodio koalicione/manjinske vlade, ali je Socijaldemokratska partija svakako bila dominantna i ostala na vlasti sve do 1976. Uz sve poštovanje prema Erlanderu, vjerovatno isto toliko Šveđana smatra da su česte smjene građanskih i socijaldemokratskih koalicija, kakve smo od tada viđali, bile dobre za zemlju. Pluralizam i konkurencija najmanje su jednako važni u politici kao i u privredi. Bez njih svakoj zemlji prijete nepotizam, korupcija i stagnacija.
