Prije nego o tome nešto više kažemo, da se osvrnemo na istorijat naselja.
Uskoro će biti punih sedam stoljeća kako je Bostur prvi put pomenut u dokumentima. Bilo je to u u prvoj polovini 14. vijeka. U najstarijoj sačuvanoj knjizi kotorskih notarskih zapisa za period 1326-1337. godine nalaze se i podaci o podlovćenskim naseljima. Risto Kovijanić je u studiji „Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima I (XIV-XVI vijek“ (1963) objavio mnoštvo nepoznatih podataka o podlovćenskom području.
U spisima iz prve polovine 14. stoljeća, pored ostalog, pominju se toponimi Ledinac (kasniji Njeguši), Sjenokos, Knež-do, Zalazi, Lopatin-do, Velji do, Koritnik, Vrba, Mirac, Grebeni Balšini, Žanjev Do, Bostur, Dolovi. Pominju se i ledinački mikrotoponimi Lokva, međaš Bista, bukva kod izvora Nelgoše, zatim toponimi Babjak, Ćafa (Ćava) i Međuvršje.
Podlovćenska oblast je u srednjem vijeku bila na margini istorijskih dešavanja i imala značaj samo za stočarstvo. Na Ledincu je bilo seljaka koji su živjeli na zemlji svoga gospodara, tzv. posadnika. Bili su iz redova starosjedilačkog ledinačkog življa – poput Gačovića, Drugovića i Hrsovića. Bilo je tada na Ledincu i seljaka starosjedilaca koji su posjedovali sopstvenu zemlju - poput Miloja Banovića, Bogoja Radostinog Domazita i Radiča Radenovića.
U jednom kotorskom notarskom dokumentu iz 1327. godine pominje se i Bostur, katun između Štirovnika i Jezerskog vrha. Naselje u tom najstarijem pomenu nije navedeno kao katun. Risto Kovijanić misli da „nema sumnje da je to onda bio“. U aktu je zapisano da je Kotoranin Vasilije Matijev naložio da se prodaju njegovo dvoje ždrijebadi koje su držali Bosturani („Basturi habent“), kao i nekoliko junica koje su se nalazile kod istih ljudi („Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima I“, 1963, 124).
R. Kovijanić piše da je naziv Bostur romanskog porijekla, te da je „Mali Bostur odvajkada pripadao starinačkom njeguškom bratstvu Pima da bi kasnije postao katun Rajićevića“. Kovijanić komentariše da je vjerovatno od starina pripadao onim Njegušima koji su bili nastanjeni na području sela Rajićevića i Kopita (1963, str. 124).
Sačuvan je još jedan kotorski notarski dokument koji je vezan za Bostur. Riječ je o Bardonjinim sinovima Dimitriju i Gostišu iz Bostura, koji su 7. novembra 1331. godine primili od Kotoranina Ivana Vasilijeva 16 grla krupne stoke na ispašu za tri godine da prihod dijele popola, pri čemu je kotorski vlastelin Todor Glavati jemčio da ova dvojica „neće pobjeći sa stokom“ (1963, str. 124).
Bostur se kao katun pominje i u darovnoj povelji Ivana Crnojevića Cetinjskom manastiru iz 1485. godine, u kojoj nailazimo i na toponime Babjak, Treštanik, Presjeka i Kolovir:
„I još priložih našu baštinsku planinu Lovćen; što god je zemalja rabotnijeh“, zapisao je crnogorski gospodar. „I na ovim zemljama na Lovćenu ... najprije počevši u Presjeku gdje se sastaju međe lovćenska, bosturska i baička; odatle brijegom u kameniti hober Majstorice; odatle pravo u Ždrijelo majstoričko i lovćensko; odatle brijegom povrh Treštanika u Kolovirski vrh; odatle povrh Kolovira brijegom u Grebensko ždrijelo; odatle vrhom u Kobilji tor; odatle brijegom u Debeli vrh više Babljega dola; odatle brijegom više Babjaka; odatle pravo niz Babjak u ždrijelo između Lovćena i Bostura; odatle opet u Presjeku, gdje se sastaju međe lovćenska, bosturska i baička. Sve ove nabrojane međe, što je obradivo zemlje i sjenokosa ili žita ili sijena da se daje crkvi četvrtina; a od laza sedmina“ (Božidar Šekularac, „Cetinjski anali ili Cetinjski ljetopis“, Cetinje, 1996, 98).
Bostur je pomenut i u bilješci u Cetinjskom ljetopisu načinjenoj nakon 1490. godine, u kojoj se pominju Međuvršje i Ćafa (Ćava), preko kojih se danas ide ka Kuku i dalje prema Krscu:
„Neka se zna gdje je bila dioba Radosilića sa gospodarima Crnojevićima, sinovima Gospodina Ivana, sa Gospodarem Đurđem i Gospodarem Stefanom. Ovo je (međa) Gospodara Đurđa i Gospodara Stefana: najprije kako put vodi od Ćafe preko Bostura do Maloga Bostura; od Maloga Bostura do Presjeke, gdje se međe sastaju. Dio Ostoje Radosilića je polovina od Blatišta, a druga polovina je crkvena. Granica je Međuvršje, u veliki kamen više Popova dola i opet u put koji vodi prema Malome Bosturu. Ovo je međa bosturska; najprije u vrh Babjaka i odatle, pored Babjaka, velikim brijegom između Blatišta i Bostura pravo u Gornju Presjeku, gdje se sastaju rvalačka i bajička međa“ (B. Šekularac, Cetinjski anali ili Cetinjski ljetopis“, 107-108).
Dakle, Bostur je drevno naselje. Za sedam godina, 2027, navršiće se punih sedam stoljeća od njegovog prvog pomena. Za očekivati je da u tako starom katunu, koji je sigurno začet mnogo ranije, zateknete i ostatke daleke prošlosti. Ali, takve tragove je, ukoliko ih uopšte ima, vrlo teško prepoznati.
Nesumnjivo je da je položaj kuća i organizacija naselja bila ista u svim stoljećima. Kamene međe i ograde vjerovatno stoje na istom mjestu kao i u 14. i 15. stoljeću, s time što su vremenom dograđivane. Kuće u katunu su mlađe i potiču iz petrovićevske epohe. Načinjene su najdalje 300 godina unazad, što nije mala starost. Seoski domovi su u prošlosti bili maleni, načinjeni od kamena, u suvomeđi, i prekriveni ražanom slamom. O tome svjedoči fotografija Aleksandra Deroka iz 1930. godine, kada je ovjekovječio kuće u Veljem Bosturu (snimak objavljen u knjizi „Narodno neimarstvo I“, Beograd, 1968. godine). Takva je praksa upražnjavana sve do prije četiri-pet decenija. To mi je posvjedočio Ilija Krstov Bećir (1946) koji pamti da je „u Velji Bostur bilo kuća prekrivenih ražanom slamom sve do 1980. godine, najmanje devet“.
Iliju sam zatekao ispred njegove kuće, izgrađene 1921. godine. Kuća je klačna, u donjem dijelu ima konobu, u gornjem dvije veće prostorije. Ilija je započeo renoviranje tog objekta, dodajući mu kamin, što je ispalo vrlo skladno i lijepo. Nekoliko metara ispred te novije kuće nalazi se stara kuća Bećira u kojoj su živjeli Ilijini preci, otac Krsto i đed Ivo. To je tipična kamena suvomeđna građevina. Imala je špicaste listre i bila prekrivena ražanom slamom. Načinjena je u 19. ili 18. stoljeću i u donjim redovima, kako je uobičajeno, ima veće kamene blokove.
Ilija me dočekao lijepo, a lijepo smo se i družili. To je klasični Crnogorac, Njeguš, druželjubiv i razgovoran. Voli istoriju, kao i svi Crnogorci i obaviješten je o svemu. Razgovarali smo o bosturskim bratstvima, nekadašnjem životu, izvorima, speleološkim istraživanjima, gradnji mauzoleja na Jezerskom vrhu. Pričali smo i o narodnoj tradiciji gradnje u kamenu, koja je njegovana i u njegovoj porodici. Time su se bavili njegov đed Ivo i otac Krsto, koji su, pored ostalog, između 1960. i 1970. godine u Bosturu klesali kamene blokove. Fino obrađeni krši nošeni su u Kotor za gradnju stepeništa. Kamen je vađen sa majdana na obližnjem Međuvršju. Vadili su ga i iz zemlje, ali ne s površine, već iz dubljih slojeva, pošto kamen s vrha nije dobar. Uopšte, tradicija kamenogradnje je na ovom području snažna i dugotrajna. Ilija je u tom kontekstu pomenuo i jednog starog majstora.
„Ne znam jesi li čuo za Stanka Kadiju. Bila je slika Njegoševa u kamenu u Njegoševu staru kapelu koju je on klesao. Bila je velika jedno 30 x 40 centimetara u kamenu. Bila je kasnije ugrađena u Aleksandrovu kapelu.“
„Ilija, jesi li ti vidio taj reljef.“
„Jesam. Bio je s lijeve strane od vrata, đe su bile mošti Njegoševe.“ Ilija je tada imao oko 30 godina.
Obišli smo nekoliko napuštenih kamenih kućišta i ozidani izvor Kamenicu, smješten u podnožju Štirovnika, stotinak metara iznad katuna. Na obližnjem kućištu Ševaljevića naišli smo na značajan detalj, koji puno govori o psihologiji crnogorskog čovjeka. Dio podužne strane pri uglu činila je stijena – kamen stanac. To je česta pojava u starim crnogorskim domovima, da se kuća cijelom jednom stranom pribije uz stijenu. Voljeli su to Crnogorci i činili đe je bilo moguće. I nijesu uz stijenu građene samo kuće, već i crkve - poput malih crkava u Kosijerima i Đalcima kojima stijena čini bočne zidove.
Nakon kućišta Ševaljevića obišli smo kućište Maštrapa, a potom još jedno kućište Ševaljevića. Tu smo naišli na rijedak prizor - ražanu slamu koju je Dejo Novaković pripremio za pokrivanje dvije manje kamene kuće u Veljem Bosturu.
Dok smo razgledali kućište Ševaljevića, Ilija mi je pripovijedao o tradicionalnom načinu gradnje suvomeđnih kuća. Između dva reda većih krša usipan je sitan kamen, koji se u stručnoj literaturi obično naziva „trpanac“. „To mi zovemo škalja“ - kaže Ilija. „Sitan kamen među većim kršima je škalja. Staviti sitne krše između kaže se - zaškaljiti, da se ne bi krupni krši izvrtali.“
Na uspravnoj gredi na ulazu u kućište, zatekli smo i jedan „maškulić“, metalni nosač u koji su se postavljala vrata - danas umjesto maškulića koristimo šarke. „Na vratima u rupu izdubenu u kamenu skuje se maškulić i zalije olovom i nabije spicom i macom da se ne može izvadit'“, kaže Ilija.
Iza toga smo pošli stotinak metara uzastranu do izvora Kamenice, ozidanog 1901. godine. Bazen je velik i dubok, načinjen u ljutoj stijeni.
„To su sve ljudi na glijeta iskopali, na pet metara dubine, sve u stijeni“, kaže Ilija. „Tu je izvor, vodena žila koja ide iz Štirovnika. To je ogromni volat bio. Trebalo bi ga zaštitit' jer je počeo da propada“.
Svod nad bazenom je pravo malo remek-djelo i zbilja bi pod hitno trebalo preduzeti sanacione radove.
U povratku sa Kamenice, svratili smo do kućišta Maroša, iseljenih 1946. u Vojvodinu. To je mala kamena kuća, prekrivena limenim pločama, koje leže na bukovim gredama. Takva konstrukcija, „na ključeve“, praktikovana je stoljećima, samo što je bila prekrivena ražanom slamom.
Proveo sam u društvu sa Ilijom K. Bećirom nekoliko sati i bilo je to pravo zadovoljstvo. I, nijesmo još okončali priču.
Dio razgovora o pećinama, jamama i snježnicama obradiću u posebnom članku.
