Imam li jedini ja osjećaj da se civilizacija mijenja brže nego ikada? Prije neki dan, ,,pali“ su servisi Fejsbuka i Instagrama, pa je svaki živi kontakt među ljudima u realnom životu počinjao pitanjem ,,Je li ovo do mojeg telefona ili Fejsbuk i Instagram imaju problema u radu?“
Igrom slučaja, tog dana sam imao kontakte, što uživo što preko mobilnog telefona, sa baš mnogo prijatelja i poznanika, poslovnih saradnika, a devet od njih deset me pitalo istu stvar. Zaista sam pomislio da je to frapantna činjenica koja nam, dok internet i njegove platforme rade kako treba, prolazi ispod radara.
Dakle, da se ne lažemo, oboljeli smo od upotrebe interneta, posebno društvenih i socijalnih mreža, što jasno ukazuje na manjak, bolje rečeno nedostatak realne komunikacije, komunikacije koja je svojstvena ljudskom rodu vjekovima unazad.
* * *
Tehnologija je napredovala kroz desetine godina unazad, ali čini se, kao nikada do sada, posljednjih 20 godina (a to koincidira s masovnom upotrebom interneta), pogubili smo sve vrijednosne, sistemske stvari.
Pred civilizacijom su dva puta – ili ćemo da kolektivno postanemo žrtve interneta i njegovih podsoftvera, pod kojima su naši smart uređaji na limitima tehnološke izdržljivosti iz modela u model, ili ćemo uspjeti da pronađemo mjeru, zlatnu sredinu između korišćenja interneta u korisne svrhe i pomalo zabave i totalne predaje.
Za borbu protiv pošasti koja se zove „virtualni život u virtualnom svijetu“ ima lijeka, ali mi smo nejaki da se tome odupremo. Naravno, razloga je mnogo i nije teško pretpostaviti da su Fejsbuk ili Instagram globalne mreže koje zarađuju milijarde na našim lošim navikama. Da podsjetim, internet je postao globalna prednost u trenutku koji je podrazumijevao povezivanje u svrhu nauke, obrazovanja, kulture i hiljadu onih drugih stvari koje podrazumijevaju napredak civilizacije. No, lako je trošiti pamet na (zlo)upotrebu takvih alata u društvima koja žive sa nama u isto vrijeme, na istoj planeti. Recimo, skandinavske zemlje nemaju odavno iste probleme čak ni kao ostale evropske zemlje, da ne pominjemo nas koji smo na obodu Evrope i tretiraju nas kao Balkan ili u najboljem slučaju – jugoistočnu Evropu, kandidate za EU, na dugom štapu.
Poenta je, sistem koji funkcioniše u Švedskoj mnogo je spremniji za internet i društvene mreže nego recimo Crna Gora. Nivo i kvalitet obrazovanja u Švedskoj, Danskoj ili Finskoj, značajno je ispred i prosječnih evropskih standarda, da ne pominjemo ove naše. Na kraju krajeva, obrazovanje čini populaciju onakvom kakva ona i jeste na različitim krajevima svijeta.
Djeca od osam ili deset godina danas poznaju skoro sve alate kojim se upravlja internetom. Znaju da prave svoje igrice, otvaraju sajtove, bave se čak i trgovinom, vjerovali ili ne.
Nedavno sam, potpuno slučajno, došao do podatka da je neki mislim Malezijac, klinac od 12 ili 13 godina postao onlajn milioner, potpuno regularno i legalno. I da mu je otac preživio lakši srčani napad, po saznanju. Dakle, napredna generacija, nove generacije djece koja stasavaju, značajno brže i bolje usvajaju internet i njegove alate, kao mi nekada lopaticu za pijesak ili novi Rog bicikl. Sjećam se, bio je zelene boje, nov, s mehanizmom za preklapanje po sredini, tako da se mogao spakovati u kola. Toliko je to bio važan dan u mom životu da ga i dan danas pamtim kao jedan od najznačajnijih. Ili lopta za fudbal, identična onoj nakon Mundijala 1982. Danas, ista stvar važi za recimo PS Plus godišnju pretplatu za Sonijev ,,Play Station“. Lopta i bicikl su manje važni.
* * *
Da je pomalo sve naopako i izokrenuto, znamo i sami, osjećamo to. Ne treba zaboraviti činjenicu da su smjena generacija, kao i interesovanja kroz smjenu generacija, neizostavni dio razvoja civilizacije. Ali nešto što je zajedničko za sva društva, razvijena i ona koja su u procesu razvoja je, da se razlika pravi samo u nekoliko parametara – obrazovanje, kultura (umjetnost) i sport. Ukoliko to ne utegnemo, mislim na društvo u cjelini, internet će postati lagani ali sigurni ubica duha i znanja naše djece.
Ne kraju krajeva, već je. Sva devijantna ponašanja koja vidimo kod današnje omladine proizvod su poodavno zapuštenog sistema vrijednosti nekoliko generacija, pa prirodan slijed stvari podrazumijeva da prve generacije zapuštenih već odavno imaju svoju djecu i tako ukrug. Što smo dobili, vidjećemo. Ali taj začarani krug zapostavljanja sopstvenog bića, u svakom smislu, ne može da donese nikakav boljitak.
Ako tako postavimo stvari, zar nam stvarnost ne izgleda upravo tako? Poenta nije da lamentiramo nad zlom sudbinom već da generišemo zajedničku odgovornost. I da za generacije koje dolaze zaustavimo propadanje, a tek nakon toga, pravimo strategije za oporavak. Tako je, dug i bolan proces, ali bolje da se njime bavimo mi nego naši nasljednici. Biće nam zahvalni.
