Predstava „Ljepotica u malom gradu“ (Ljepotica iz Linejna) po tekstu Martina Magdone u režiji Nika Goršiča i produkciji dramskog i lutkarskog pozorišta Vraca, odigrana je sinoć u holu KIC-a „Budo Tomović“, u okviru takmičarske selekcije 38. izdanja FIAT festivala.
Martin Magdona napisao je dramu o Irskoj, o emigraciji, o depresivnom svijetu čiji su proizvod dehumanizovani odnosi među ljudima. Dramu o usamljenosti, o stalnoj nadi u bolje sjutra... Ali, prije svega, ovo je drama koja govori o odnosu najbližih, koji baš iz bliskosti i velike povezanosti, može biti nezamislivo težak i brutalan.
„Ljepotica iz Linejna“ je crna komedija s elementima melodrame i horora, koja se bavi odnosom dvoje ljudi koji zavise jedno od drugog i koji kao obrazac ponašanja uzimaju međusobno mrcvarenje. Na nivou priče radi se o odnosu usjedjelice u četrdesetima, i dalje djevice i njene majke koje žive na brdu u malom mjestu Linejnu, na zapadu Irske. Svakodnevicu njihovih dana, ispunjenu neprestanim svađama, preokrene dolazak starog prijatelja koji se zaljubi u ćerku.
Prva intervencija Nika Gorišiča odnosi se na imena likova, koje je umjesto britanskih nazvao imenima svojstvenim prostoru u kojem je nastala predstava, dajući time lokalni okvir koji se može primijeniti i na našu zemlju.
Nikova režija bazira se na kamernosti u kojoj mi u vrlo intimnoj atmosferi iz neposredne blizine, pod punim svijetlom koje se ne mijenja, svjedočimo dešavanjima na sceni. Glumci su izloženi našim pogledima i toliko su nam blizu da imamo gotovo filmski dojam. Nije moguće sakriti nijedan drhtaj i nijednu facijalnu ekspresiju.
U kamernosti reditelj ide i korak dalje, prezentujući nam mahom glumačke duete i prvi plan. Ostali glumci su nam nepomično okrenuti leđima dok se aktivni scenski dijalozi odigravaju pred nama.Scenografiju čine dvije stolice okrenute ka zidu (na koje glumci sijedaju kad „nisu na sceni“), invalidska kolica u kojima je Meg, odnosno u ovom slučaju Nada i sto, koji je scenski multifunkcionalan.
Rekvizita donosi posebni značenjski sloj predstave. Dominira saksija u koju je uboden nož, simbolišući čehovljevu pušku koja u Nikovoj režiji po prvi put neće opaliti. Dva vrtna patuljka kao simboli kiča i kvazi srećnih sredina u kojima živimo, šarena laža pomoću koje nas pokušavaju i uspijevaju zadržati u ovakvim društvenim sistemima. Ruža kao ljubav kojoj je neminovnost da uvene i lopta, simbol mladosti i igre u svoj prikazanoj učmalosti, kao posljednje svijetlo.
Glumci energično i tačno kreiraju likove, no ipak se izdvaja lik Nade/Meg (Rumiana Merdzhanska) koja je izuzetnom preciznošću, fino iznijansiranim sredstvima i predstavila sliku jednog člana izopačenog društva.
Krajem 19. vijeka Englezi donose zakon o slobodnoj trgovini koji indirektno uništava irski poljoprivredu i dovodi do osiromašenja stanovništva. Iz tog razloga počinje masovno iseljavanje Iraca. Ovu činjenicu, kao i potentnost samog teksta u tom smislu reditelj uzima kao osnovnu temu koja se može proširiti na sve naše zemlje – iseljavanje mladih zbog sistema koji im onemugava da se ostvare privatno i profesionalno.
Potpuno osiromašenje stanovništva i odlazak iz zemlje kao jedini izbor, jedina mogućnost. Lica koja slika reditelj su nemoćni i jadni ljudi uhvaćeni u mrežu sistema, politike i društvene uslovnosti koja kreira zlo i izopačenost. U ovoj predstavi nema klasične podjele na dobro i zlo.
Osnova odnosa majke i ćerke je psihofizičko nasilje koje gradira tokom izvedbe, praktično iznuđujući od nas da se opredijelimo za majku ili ćerku. Ko je tu dželat, a ko žrtva? Kako da postavimo stvari? Da li je u pitanju posesivna majka i požrtvovana ćerka dovedena do ludila ili bespomoćna starica i egoistična ćerka? Ili se ove dvije stvari ne isključuju međusobno?
Ivo/Pato (Teodor Sofroniev) nudi Mariji/Morin (Kamelia Lishkovska) izlaz u vidu odlaska u Boston, što ona to vidi kao jedinu mogućnost za svoje spasenje. Nada/Meg pali pismo u kojem je Ivo poziva na odlazak i to je ključ tragedije.
Niko Goršič raščlanjuje jedan od arhetipskih odnosa, odnos majke i ćerke i pokazuje ga u svoj svojoj patološkoj ljubomori, posesivnosti i mržnji i vodi nas do krajnje tragedije. Međutim, za razliku od teksta u kome ćerka ubija majku, ovdje ubistvo ostaje samo na nivou simbola. Tragedija se krije neđe drugo.
Nije to ni neostvarena ljubav Marie i Iva. Sva tragičnost Mariinog lika krije se u ostanku u tom učmalom malom mjestu, sa okolnostima koje se nisu promijenile. Za nju izbor ne postoji. Kad se pogleda predstava u cjelini, shvatamo da likovi nisu žrtve međusobnih odnosa, već sistema, politike i društvenih okolnosti.
