Piše: Darinka Ljubiša
Oni koji bi u istini morali živjeti i raditi, kozoderi sa obližnjih brda i bliže okoline,a koji danas predstavljaju ovaj grad, šumski drekavci i likovi u " bijelom", dovedoše mantije sa kandilima pravo ispod ploče,koja od 30-tih, zahvaljujući budvanskom lokalnom požmirepu, koja bi tada postavljena da se kralju dodvore.
Niko Budvu nije oslobodio 1918. Niko je nije ni napadao.Jeste bila okupirana. Ali su ti okupatori gradili.Nisu rušili.Iz Budve su tada išetali vojnici te vojske... bez problema. Rat završen,otišli kućama..
Nakon 15 dana, dovukli su se drugi vojnici, stanovništvo ih dočekalo priganicama i sličnim stvarima. Kao turiste što danas dočekuju. Ali, ovi su došli poslati od druge države i rekli da se mi više ništa ne pitamo. Kada su gradivo utvrdili, neko se pred dolazak fukarskog kralja, dośetio da tu ploču prilijepi. To je jedina istina. Imali smo mi i tada i sada,požmirepe.
Ništa spektakularno se nije juče desilo. Obratila sam se riječima: Predsjedniče opštine Budva, kako vas nije sramota da se klanjate lažima i falsifikatima istorije?
Nakon toga sam nastavila, ali se baš ne sjećam svega rečenog. Naravno, drekavci su krenuli da me sprječavaju u nastavku govora,kojeg su i pored maske, zahvaljujući jakom glasu, ipak svi dobro čuli.
Na riječi koje sam čula sam bila spremna,jedino ne bijah spremna na ono "đed ti je bio ustaša". Tu mi je pukao film na neki način.Jer,nakon postavljanja table,moj đed je bio po zatvora.Razvlačili su ga po srbijanskih zatvora,sve do drugog svjetskog rata.Ostao bez očiju i noktiju prije nego će 41.poginut.
Ne plaši me prijetnja nekog Raša Vujovića što mi se unese u masku i tiho reče da će me mrak pojesti,niti drekavca koji se zaleće put mene. Nisam se odmakla. Štaviše, primakoh mu se još više. I niko mene nije "izveo" niđe. Sama sam otišla,kad sam rekla što sam imala.
Ništa spektakularno juče nisam učinila što ne bih opet.Ni jednog građanina Starog grada ne bijaše juče. Ti ljudi juče pod tom lažnom pločom, o Budvi ne znaju apsolutno ništa. Važno je njima bilo dovesti popove,vršiti "demonizaciju" grada.
Zato je žuč prelila čašu.
Da, sa mnom su bile dvije žene ,5-6 momaka u okolini. Znate, te žene su bile uz mene.
Momci na nekih 30-ak metara. Zašto? Zato što su to nečija đeca. Zato što znam da meni ne smiju ništa,a njih bi drekavci napali. Zato što su bili tu za svaki slučaj, ako bi se ko usudio da me udari. Čuvala sam i njih i sebe.
Ne plašim se. Čitav život vodim svoje borbe. To je moj način života.
Zato, obraćam se vama, Crnogorcima, pokažite na svakom mjestu, na način dostojan čovjeka, da ovo nije i nikada neće biti ono što oni žele, srpska provincija. Čak i kada se radi o članovima vaše uže i šire famelje. Nema odstupanja. Ni pedalj. Jer,istina je na našoj strani!!
Hvala još jednom na svim porukama i pozivima.
