Ambasada Crne Gore u Beogradu već se ponaša kao da je sproveden anšlus. Upriličena je svečanost na kojoj je aktuelni premijer Crne Gore Dritan Abazović uručio prilično jeftino urađene zahvalnice “istaknutim predstavnicima crnogorske dijaspore i iseljenika za njihov doprinos promociji Crne Gore i jačanju veza sa Srbijom”. Iako je na prvi pogled sve simpatično, slatko i strašno emotivno radi se o događaju koji pokazuje u kolikoj je havariji (raspadu) crnogorska diplomatija.
Himbeni Dritan Abazović organizovao je svečanost uoči Popisa stanovništva u svojoj zemlji na kojoj su istaknuti i nagrađeni pojedinci uzeli riječ i svi redom negirali kulturni i nacionalni identitet Crne Gore. To nije slučajnost već se radi o pretvornosti i zaplotnjaštvu koji su postali sastavni dio Abazovićevog političkog nastupa i identiteta.
Možete li zamisliti da sličan događaj organizuje ambasada bilo koje ozbiljne i stabilne zemlje na kojem se negira autentičnost, samosvojnost, različitost zemlje o čijim interesima (ministar, ambasador, osoblje ambasade) treba da brinu i zastupaju ih? Ne možete, jer takvi primjeri ne postoje sem u odnosima Crne Gore i Srbije. Kao ženu i buduću majku i babu, zabrinjava me ukupno zdravstveno stanje premijera Abazovića i otpravnika poslova (čitaj v.d. ambasadora) Predraga Mitrovića. Želim im dobro zdravlje pa sam zato i brižna.
68Dok je govorio Srđan Đoković (u javnosti poznat po tome što je otac najuspješnijeg svjetskog tenisera Novaka ali i po nekim drugim ne baš pozitivnim činjenicama koje bi mogli svesti na pojam “kretenisanje” pri čemu ovaj termin ne treba tumačiti medicinski već figurativno), bojim se (baš se plašim, drhtim) da su Abazović i Mitrović pokazali ponašanje koje zabrinjava. Često sam i sama u životu kao kretenka (figurativno) tražila kretena (figurativno) radi zajedničkog kretenisanja ali ovo što se dogodilo u Ambasadi Crne Gore je dozlaboga suviše i pretjerano.
Naime, dok je Đoković govorio (možda je prikladnije, podvlačim u figurativnom smislu, dok se “kretenisao"), Abazović i Mitrović su sijali. Pogledajte im oči i lice, jasno je da je kod njih u toku bio napad radosti. Njih su se dvojica smijali dok je Đoković - u Ambasadi Crne Gore - govorio da Crne Gore i Crnogoraca nema nego je sve to Srbija i da postoji samo jedan (srpski) narod. Svi su tome, kako to voli reći sestra iz civilnog društva, frenetično aplaudirali. U Ambasadi Crne Gore. Uz aplauze premijera i ministra vanjskih poslova Crne Gore i njenog otpravnika poslova u Beogradu. Iako mnogi ne kapiraju, prvi čin anšlusa se dogodio na toj skarednoj svečanosti.
Ovog puta neću ulaziti u to ko su ostali dobitnici “zahvalnice”. Vraćam se razlogu zbog kojeg se oglašavam. Namjera mi je da dokažem svoju polaznu hipotezu da je Dritan Abazović lažni sin Srđana Đokovića!
S tim u vezi sam kod nadležnog posvojitelja Srđana Đokovića pokrenula postupak rasinjenja Dritana Abazovića. Poslala sam mu pismo. Suočila ga sa činjenicama. Sada očekujem od njega da postupi kao pravi muškarac, domaćin, roditelj, hranitelj i posvojitelj.
Kao žena koja je od svoje najranije mladosti posvećena vjeri i Bogu, smatram da je neophodno da Đoković, odmah i sada - znači smesta, iz ovih stopa - rasini Abazovića a po hitnom postupku - dok je sve još svježe sa tim zahvalnicama i javnim posvojenjima - pokćeri gospođu Suadu Zoronjić.
Spletom čudnih okolnosti i različitih manipulacija kojima su muškarci skloni sve ono što mu stariji Đoković pripisuje nije Abazovićeva zasluga. Gospođa Zoronjić je bila ta koja je trpjela neprimjerene pritiske i veoma često nasilje. Moja je duhovna, moralna, rodna obaveza da zaustavim kolo muške moći. Da prekinem taj muški trans. Bog mi je svjedok koliko žalim što nisam bila na prijemu u Ambasadi Crne Gore i što nisam pred svima rekla Abazoviću - kao pojavni oblik Grete Thunberg - “How dare you”.
Ne znam da li bi mi obezbjeđenje dozvolilo da mu priđem, ali bih mu tako slatko očitala jednu duhovno-vaspitnu lekciju zato što je pristao da nezasluženo postane novi Đoković a posebno zato što je to prirodno pravo oduzeo ženi. Jednoj od nas!
Za izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojima se Crnoj Gori oduzima kulturna baština nije glasao naš voljeni brat Dritan Abazović. Odlučujući glas za usvajanje izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti dala je naša još draža sestra Suada Zoronjić.
Sa nabijenim emocijama i jakom energijom - u pravoslavlju se to zove kletva - pozvala sam Srđana Đokovića da ispravi veliku nepravdu koju je učinio jednoj dobroj, mudroj i plemenitoj ženi. Sama sam takva pa dobro znam o čemu i kako govorim! Ne sumnjajte u moj sud!
Znam da Srđan Đoković ima širinu i srce da uz tri sina kao četvrto dijete ima i duhovnu kćerku.
Iako nisam za to da se tuđa djeca uzimaju pod svoje (Đoković je bez pitanja njegove majke Abazovića javno prepoznao za svog četvrtog sina), pravedno je i potrebno da se rasini Abazović. Ako Đoković i ne pokćeri Zoronjić, samo rasinjenje je potvrda da je učinjena greška i da je zasluge jedne žene opet preuzeo muškarac.
Abazoviću, kako se usuđuješ?
