Odluka Vlade da krene u proces dodjele koncesija za aerodrome još jednom pokazuje da se posljedice partitokratskog upravljanja javnim preduzećima sada pokušavaju “riješiti” ustupanjem upravljačkih prava nad strateškim resursima, poručuje član Preokreta Mirza Krnić.
„Nedavni izbor menadžmenta sa relevantnim referencama pokazao je da kvalitet kadra sam po sebi nije dovoljan ukoliko mu se ne obezbijedi puna autonomija u radu i jasna odgovornost za rezultate. Umjesto toga, imamo sistem u kojem se odgovornost razvodnjava, a politički uticaj ostaje ključni faktor i upravo je to cijena koju sada plaćamo kroz ovakvu koncesionu politiku. To jasno ukazuje da problem nije u održivosti, već u načinu upravljanja“, ističe Krnić u saopštenju.
Ističe da posebno zabrinjava činjenica da se kao opravdanje navodi koncesioni iznos od oko 20 miliona eura godišnje, što je nedovoljno u odnosu na stvarni potencijal aerodroma.
„Inače, radi se o preduzeću koje već sada ostvaruje neto dobit od preko 10 miliona eura, dok se menadžment krajem pethodne godine hvalio sa operativnom dobiti od oko 17 miliona eura. Na sve to dadajmo da mi nemamo ni pouzdanu informaciju da li bi koncesiona naknada bila 20 miliona svih 30 godina fiksno ili bi postojale mjere inflatornih korekcija kako ne bi ona bila najvećim dijelom obezvrijeđena. Dodatno, izostaje svaka ozbiljna analiza razlike u karakteru između tivatskog i podgoričkog aerodroma, koji imaju potpuno različite razvojne i tržišne pozicije. Pristup ponuđen kroz ovakvu koncesiju u realnosti zanemaruje te specifičnosti i može dugoročno proizvesti više štete nego koristi“, naveo je on.
Takođe, kako je kazao, koncesionar sam po sebi nije nikakva garancija stvarnog razvoja.
„Ne vidimo jasno definisane, mjerljive i obavezujuće zahtjeve koji bi osigurali najbolje moguće unapređenje infrastrukture, povećanje dostupnosti ili dugoročni ekonomski benefit, već samo opšte parametre koji ostavljaju previše prostora za proizvoljno tumačenje i politički marketing. Preokret smatra da ovaj predlog ne treba usvojiti. Umjesto toga, potrebno je raspisati međunarodni tender za outsourcing menadžmenta, koji bi radio po jasno definisanim ciljevima i bio smjenjivan ukoliko ih ne ispuni. To je model kojim se zadržava vlasništvo i kontrolu u rukama države, a uvodi profesionalnu odgovornost i mjerljivi rezultati u upravljanje“, zaključuje Krnić.
14
