Neka to bude zadatak za pravog pisca, ionako živimo vrijeme bogomdano za literaturu, ja ću se zadovoljiti time da u nastavku posložim činjenice i postavim neka pitanja.
Rada Višnjić je onaj kradljivac dječjih duša što je u doba litijaškog rušenja Crne Gore pretvarala osnovce u svetosavski podmladak, u pravoslavne talibane ili pazdarane, ne znam je li vam bliži Avganistan ili Iran. Njen su izum štrumpfovi-trobojke, zbog nje su makanje metanisale po podu hrama u Baru, njene su fejsbuk objave negiranja genocida u Srebrenici i veličanja Ratka Mladića...
Njene su i one „opscene“ fotografije koje kruže internetom i neće zaobići radoznale đake OŠ „Jugoslavija“, a koje su ministarki Bratić poslužile za cinično „vađenje“ u saopštenju i skretanje pažnje sa magnum crimena direktorice škole: „političke i vjerske indoktrinacije đece, nacionalističkih ispada i veličanja ratnih zločinaca“, kako je to lucidno primijetio Saša Zeković. Đe ima države i ljudi Radi Višnjić bilo bi zabranjeno da gleda školu i đecu na televiziji.
Vesna Bratić naimenovala je Radu Višnjić za v.d. direktoricu zato što u njoj vidi savršen instrument za realizaciju svojih nastavnih planova. Ministarka iz čije svake riječi, tvita i grimase provaljuje patološka mržnja prema svemu crnogorskom i nepravoslavnom je, njihovim riječima kazano – četnikuša koja se četnikuši raduje. Ali, Vesna Bratić, koja Crnogorce smatra produktom etničkog inženjeringa, Dežulovića ustašom, a Latinku Perović babom zrelom da ide bogu na istinu, nije samo zaštitno lice aktuelne Vlade i vlasti, ona je spomenik nesposobnosti i kockarskog odnosa prema državi prethodnih garnitura.
Umjesto da su se na prijelazu Vraćenovići upalili alarmi čim se pojavila, otkad je kročila na crnogorsko tlo sva su joj se vrata širom otvarala, zaključno sa onim na Vladi CG. A kad pominjemo fraze, ona sa gajenjem zmije u njedrima, poslužiće povodom odnosa Crne Gore i Vesne Bratić.
Zdravko Krivokapić je administrativni vrh piramide zla, na čijem je dnu degutantna Rada Višnjić. Taj stvarni Borat (Basarin genijalan nadimak za „našega“ premijera) ovđe je pobrkao žanrove i na dnevnoj osnovi produkuje horor. Crna Gora je bivala poražena u ratu, ali nikada ovako ponižena – ni u ratu, ni u miru. Zdravko Krivokapić je klizavi predsjednik „teturave“ Vlade koji/koja savršeno sprovodi operaciju razaranja državnog organizma i društvene supstance Crne Gore.
On je premijer koji na svakom koraku i u svakoj prilici bruka zemlju koju predstavlja i, grijeh na moju dušu, uvjeren sam da to radi s umišljajem i uživanjem. Vesna Bratić njemu služi za istu stvar za koju Rada Višnjić služi četvoroministarki.
Aleksa Bečić, to vam je onaj što u transu verbalnog patriotizma kandiduje sebe da stane ispred metka, ako zatreba da se životom brani državni interes. No, dok čeka priliku za ultimativni test lojalnosti Crnoj Gori, on i njegova stranka saslužuju Krivokapićevim apostolima u otimanju crnogorske prošlosti, razuru sadašnjosti i uzimanju budućnosti.
Ovaj grlati licemjer, sa čijih se usana slivaju bujice poziva na pomirenje i pobjede nad podjelama, saučesnik je svih poteza koji udaraju u živac barem polovinu Crne Gore. Ali, Aleksi je bitno da se ambasadori ne dosjete. Dok Vesna Bratić realizuje i njegovu agendu, on izigrava Crnogorca i europejca. Nešto manje povjerenja ima u političko sljepilo svojih birača pa ćuti povodom naimenovanja Rade Višnjić, jer zna da ih je za srce ujeo glasanjem za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Dritana Abazovića, takođe, znate kao garanta državne bezbjednosti i prozapadnog spoljnopolitičkog kursa Crne Gore. Ni on ne pravi veliku hladovinu, ali savršeno drži svijeću izvođačima druge faze litijaškog prevrata. Kao i lider Demokrata, u stanju je da beskonačno i bestidno vergla šuplje parole o građanskoj, multikulturnoj i evropskoj Crnoj Gori, a da na sjednici Vlade sjedi pored Bratićke, Leposavića, Stijovića i ostale brojne ideološke rodbine, sakupljene u kabinetu kleropremijera.
GP URA je evo skoro godinu savršen alibi neimarima Srpskog sveta. A Rada Višnjić logično finale procesa upravljanja državom iz Crkve Srbije, one crkve u kojoj su Dritan i Miško Perović prepoznali emancipatorski potencijal. Da li se takva priviđenja pojave kad čovjeku ponude 21 milion ili je dovoljno da mu neko na uho šapne prave riječi, možda nekad saznamo.
Oana Kristina Popa je deceniju službeno na Balkanu, vjerovatno bolje od svojih šefova razumije stanje u Crnoj Gori, ali je, ipak, samo ambasadorka i kad Varhelji kaže da je klerofašizam, etnička segregacija, desekularizacija... manji problem od korupcije, njeno je da to primi k znanju. Ne znam šta piše u njenim izvještajima Briselu, ali znam da su odgovori Delegacije na novinarska pitanja – bečićevski.
Deset mjeseci je u Crnoj Gori na djelu brutalan politički revanšizam, ćosanje sa meritokratijom i nezavisnošću institucija. Premijer i Demokrate su sinoć otvoreno priznali partijska zapošljavanja „po dubini“! Po reakcijama Brisela i Delegacije EU u Podgorici jedino se može zaključiti da su to evropske vrijednosti!? Ako ćemo i na skaredno postavljenje Rade Višnjić među barske osnovce, na taj žig da je Crna Gora definitivno postala nenormalno društvo, dobiti još jedan juke-box odgovor Ane Pisonero, onda da se pomirimo s činjenicom da evropske vrijednosti više ne brani ni Evropska komisija.
I da dalje ne razglabamo zašto je suočavanje s prošlošću najpropaliji projekat EU na Zapadnom Balkanu. Odgovori su svuda oko nas, na javnim funkcijama.
Džudi Rajzing Rajnke, srećom odlazeća ambasadorka SAD, otići će, razumjeti neće da je mandat u Crnoj Gori iskoristila za podršku svemu antizapadnome što ovđe postoji ili je uvezeno da služi Istoku: partije, medijske kuće, civilne organizacije, popove Crkve Srbije... Zašto je tako, odgovore će, zacijelo, potražiti i Stejt department.Biću pretenciozan i malo pomoći Blinkenu- kriju se u širokoj lepezi odgovornih, od prethodnog stanovnika Bijele kuće, do lokalnih stafera u podgoričkoj Ambasadi.
U svakom slučaju, onoga časa kad je ekselencija Rajnke prigrlila „dragog Amfilohija“ trasirala je put kojim je u direktorsku fotelju stigla Rada Višnjić. Ne znam ima li ikoga da joj pomogne da shvati, a ja hoću, kako se Vesna Bratić i njoj sinoć nasmijala u lice porukom da će „preduzeti sve potrebne korake da crnogorska prosvjeta bude primjer odgovornosti, čestitosti, znanja, nenarušenog integriteta i svih drugih vrlina koje bi trebalo da krase obrazovni sistem jedne zemlje“?!
Zaboga, je li to bilo dovoljno da ambasadorka Rajnke sinoć zaspi kao jagnje? Ili je pomislila: možda smo, ipak, „hibridni režim“ mogli zamijeniti nečim boljim od proruskih klerofašista i crkvenih kmera?
Karen Medoks, dakako, zanimaju samo interesi njene države, sukladno maksimi da su jedino interesi vječiti, uključujući i monopol na tržištu duvana. Ipak, od ambasadorice bivše Imperije u kojoj sunce nikad nije zalazilo, kao i od njenoga premijera, makar bio zericu nalik ovom „našem“, uvijek se očekuje „šira slika“. A, ponovimo, premijera Krivokapića i njegovu vladu u Downing street 10 mogli su iskoristiti kao prototip antiteze državničkih vrlina, po standardnom britanskom obrascu.
Doduše, mnogo je lakše zamisliti Zdravka Krivokapića sa Borisom Džonsonom, nego sa Margaret Tačer, da se ne vraćamo dalje u istoriju, mada bi pomen Nevila Čemberlena u sadašnjim okolnostima imao i te kako upotrebljivu simboliku. Popuštajući lošim momcima, obavezno ih dobijete na vratima.
Rada Višnjić je, dakle, zakonomjeran rezultat svega što se u Crnoj Gori, Regionu i na globalnoj sceni dešavalo posljednjih godinu i po, a bogami i cijelih pet-šest. Ironično je što svjetski procesi i propadanje jednoga maloga naroda, stanu u metaforu tako maloga gabarita, kakav je učiteljica iz Bara. Ali, šta da se radi...
To je pitanje sad! Dok klerofašisti djelaju, opozicionari tvituju. Da li je to odgovor na čin Vesne Bratić? Jalovo lamentiranje nad zlehudom sudbinom, bez ponta da se išta konkretno uradi! Ili je rješenje građanska reakcija? Recimo, poziv roditeljima da ne šalju u školu đecu, dok je na njenom čelu Rada Višnjić. I dok je na čelu resora prosvjete Vesna Bratić...
Jeste, zakon propisuje da je osnovno obrazovanje obavezno. Ali, treba li Rada Višnjić da uči đecu različite nacije i vjere kako da žive zajedno? Po nastavnim programima iz kuhinje Vesne Bratić. I da se, onda, pitamo zašto su nam 90-te sadašnjost i budućnost?!
