Piše: Zoran M. ILINČIĆ
Sva mjerenja u svemiru su bazirana na upoređenjima: kad se mjeri dužina, onda se ona upoređuje sa nekom drugom dužinom; kad se mjeri vremenski period trajanja jednog događaja, onda se on mjeri na način što se upoređuje sa vremenskim periodom trajanja nekog drugog događaja; kad se mjeri brzina kretanja neke materije, onda se vrši upoređenje promjene njenog položaja u odnosu na položaje nekih drugih materija u određenom periodu vremena...
Današnji model mjerenja vremena baziran je na upoređenju posmatranog perioda vremena sa periodom rotacije Zemlje oko svoje ose. To je jedan vrlo korektan princip sa pozicije događaja na planeti Zemlji.
Ako bi htjeli da taj princip generalizujemo na cjelokupan svemir onda bih ga ja definisao na sljedeći način: Trenutak vremena je definisan rasporedom, energetskim stanjem i veličinom drugih relevantnih mjerljivih karakteristika svih elementarnih materija u Svemiru.
Elementarna energija: Da bi ovo bilo shvatljivo, potrebno je definisati pojam elementarne materije.
U ovom kontekstu razmišljanja ja bih je definisao na sljedeći način: Elementarna materija je onaj najmanji dio materije koji ima mogućnost da na bilo koji način djeluje na druge elementarne materije i da druge elementarne materije djeluju na nju.
Razlog zašto se ovdje tretira elementarna materija, a ne elementarna masa, je zbog toga što je pojam masa vezan za pojam gravitacije, a cjelokupna materija - nije. Čim se promijeni bilo koja mjerljiva karakteristika bilo koje elementarne materije u svemiru, nastupio je sljedeći trenutak vremena.
Te brzine između različitih trenutaka vremena, u principu, nikada nijesu iste. Najbrža promjena bilo koje mjerljive karakteristike bilo koje elementarne materije u Svemiru, između dva trenutka vremena, je brzina protoka vremena između ta dva trenutka vremena. Dvije ili više promjena se mogu događati istovremeno i istom brzinom. Taj kontinualni niz promjena možemo nazvati protokom vremena. Taj proces je - nepovratan.
Jednovremenost događaja: Ovo razmišljanje je vrlo klasično, logično i uvodi u razmišljanje pojam jednovremenosti događanja na nivou cjelokupnog svemira.
Drugim riječima: trenutak vremena podrazumijeva jednovremenost događaja u cijelom svemiru, bez obzira da li taj događaj u trenutku događanja može detektovati posmatrač, koji se nalazi na nekoj udaljenosti od mjesta događaja!
Jer, posebno je pitanje na koji način - i u kom trenutku - posmatrač zaista može detektovati neku bližu ili daleku promjenu, imajući u vidu u svakom slučaju konačnu brzinu bilo kog signala, koji od mjesta događaja stiže do posmatrača i obaveštava ga o događaju. Znači, za posmatrača je svaki detektovani događaj, događaj koji se desio u prošlosti.
Ako posmatramo bilo koja tri vezana trenutka vremena, odnosno tri trenutka koja slijede jedan za drugim, jasno je da je sadašnji trenutak proizašao iz predhodnog, a da će budući proizaći iz sadašnjeg.
Sve te promjene zavise od predhodnog stanja i rasporeda elementarnih materija i one su jednoznačne i nepovratne.
Shodno predhodnom razmišljanju može se izvesti zaključak: Svi događaji u vremenu su se mogli dogoditi, događaju se i dogodiće se na samo jedan jedini mogući način.
Nemogućnost putovanja kroz vrijeme: Analizom predhodnog stava dolazi se do zaključka da u svemiru postoji samo - sadašnjost. Često pominjano putovanje kroz vrijeme je jedna kvazi-naučna mogućnost, koja je u realnim uslovima nemoguća!
Jer, ono što se nekad definisalo kao trenutak vremena, samom činjenicom da je nastupio sljedeći trenutak vremena, predhodni je nestao. U budućnost se ne može putovati, jer budućnosti - još nema. Vrijeme između dva trenutka vremena podjednako brzo protiče u svim tačkama svemira, ali se transformacije mjerljivih karakteristika elementarnih materija vrše na različite načine i različitim brzinama, u različitim tačkama Svemira. Ako se u određenom skupu elementarnih materija događaju promjene - dok se u drugom skupu elementarnih materija ne događa ništa - vrijeme teče i za drugi skup brzinom kojom teče u prvom skupu.
Kod svih ovih razmišljanja treba napraviti razliku između pojma vremena i pojma starenja čovjeka. Prihvatljiva činjenica je da bi čovjek, po pravilu, na određenom mjestu i određenim uslovima brže ili sporije stario nego na drugom mjestu i drugim uslovima, ali to nije posljedica bržeg ili sporijeg protoka vremena na tim mjestima, već različite brzine promjena u materiji čovjeka u jedinici vremena, uslovljenih spoljnim i unutrašnjim faktorima.
Transformacije pojedinih elementarnih materija od kojih je sastavljen čovjek, pojedinačno i ukupno, izazivaju promjene odnosa elementarnih materija u ukupnoj materiji čovjeka, i to zovemo starenje čovjeka.
Bilo koja promjena u svemiru, prije ili kasnije, utiče na sve buduće promjene u svemiru.
