Minimalna zarada u Crnoj Gori od naredne godine iznosiće najmanje 1.000 eura, dok će u Hrvatskoj, članici Evropske unije, bitioko 850 eura neto. Iako je crnogorski minimalac nominalno veći, razlika u ekonomskoj snazi dvije države je ogromna: hrvatska ekonomija gotovo je 12 puta veća od crnogorske. Osim toga, Hrvatska kao članica EU ima pristup značajnim sredstvima iz evropskih fondova, koristi prednosti jedinstvenog evropskog tržišta, kao i brojne finansijske i razvojne mehanizme Unije koji dodatno jačaju njene ekonomske kapacitete.
Upravo zato nameće se pitanje koliko crnogorska ekonomija, sa znatno manjim tržištem i ograničenijim finansijskim mogućnostima, može da izdrži ovakav rast minimalnih zarada. Kakve će posljedice to imati po javne finansije, budžetski deficit i doprinose, a šta dugoročno čeka zaposlene? Hoće li veće zarade značiti i sigurnije penzije ili se otvara prostor za dodatnu neizvjesnost u održivosti penzionog sistema?
Ugledni profesor i ekonomski analitičar Vasilije Kostić u razgovoru za Portal ETV ocjenjuje da najavljeno povećanje minimalne zarade nije usklađeno sa ekonomskim mogućnostima države i upozorava da bi moglo dovesti do značajnog rasta budžetskog deficita.
HRVATSKA EKONOMIJA GOTOVO 12 PUTA VEĆA
Kostić navodi da se minimalna zarada u Hrvatskoj utvrđuje kroz bruto zaradu I, od koje se do neto iznosa dolazi zavisno od lokalne poreske stope i ličnog odbitka, i bruto zaradu II, koja predstavlja trošak poslodavca.
„Kao što znamo, u Hrvatskoj se minimalna zarada utvrđuje kao bruto zarada I – od koje se do neto iznosa dolazi zavisno od lokalne poreske stope i ličnog odbitka, i kao bruto II – trošak poslodavca. Bruto zarada u Hrvatskoj iznosi nešto preko 1.050 eura, a neto iznos minimalne zarade je oko 800 eura ili nešto više, zavisno od toga gdje zaposleni živi. Trošak poslodavca, bruto II, iznosi nešto preko 1.220 eura.
Jasno je iz ovog poređenja, bez obzira na različitu metodologiju, da naša minimalna zarada po Euro-modelu od 1.000 eura nominalno značajno prevazilazi neto iznos zarade u Hrvatskoj, iako je hrvatska ekonomija skoro 12 puta veća od naše“, navodi Kostić.
On ističe da su za realniju procjenu ekonomskih mogućnosti dvije države važniji relativni pokazatelji, odnosno odnos budžetskih prihoda, rashoda i deficita prema bruto domaćem proizvodu.
„No, ako se pogledaju relativni odnosi u strukturi za 2025. godinu (kada nema povećanja o kome govorimo), a koji su relevantniji za donošenje zaključaka od apsolutnih veličina, vidjećemo da su i budžetski prihodi, budžetski rashodi i budžetski deficit, mjereni u odnosu na BDP, bili vrlo slični kod obje zemlje: budžetski peihodioko 35 odstoHrvatska,a 34 odsto Crna Gora; rashodi oko 38 odsto u Hrvatskoj, a 39 odsto u Crnoj Gori, dok je deficit iznosio 3,8 odsto u Hrvatskoj i 3,9 odsto u Crnoj Gori.
Šta to znači? U prvom momentu može se zaključiti da će sada najavljeno povećanje minimalne bruto zarade znatno poremetiti strukturu odnosa iz 2025. godine koje smo naveli, jer će zarade kod nas rasti znatno brže od rasta ekonomije. To će znatno povećati učešće budžetskih rashoda u odnosu na budžetske prihode, što će rezultirati većim deficitom budžeta, za koji vjerujem da će biti ( grubo računajući ) između 4,5 i 5,5 odsto“, upozorava Kostić.
Posebno važnim smatra i pitanje načina na koji će država obezbijediti nedostajuća sredstva.
„Pored toga, vrlo je važno na koji način će se obezbijediti nedostajuća sredstva u budžetu – pod kojim uslovima i uz koju kamatnu stopu.“
NIJE PITANJE MOŽE LI BUDŽET IZDRŽATI, VEĆ DA LI JE TO ODRŽIVO
Kostić naglašava da, prema njegovoj ocjeni, suština nije u tome može li država kratkoročno finansijski izdržati povećanje zarada, već koliko je takva politika održiva.
„Nije, dakle, ovdje riječ o tome: može li budžet Crne Gore to izdržati (uzgred, izdržaće – pozajmićemo kao i do sada), već da li je to održivo i kuda to vodi, a ne vodi nas ničemu dobrom. Pa ko bi se razuman protivio rastu zarada pod uslovom da je to opravdano ekonomskim mogućnostima? Ovako, više je nego jasno da ulazimo u veliku neizvjesnost, kada se ne postavlja ni pitanje ukupne društvene cijene eventualnog ekonomskog propadanja.
Zato bi bilo neophodno donijeti zakon o društvenoj odgovornosti za eventualne posljedice preduzimanja ekonomski neopravdanih odluka“, smatra naš sagovornik.
PENZIONI SISTEM POČIVA NA „NADI U BUDŽET“
Govoreći o dugoročnoj sigurnosti zaposlenih i budućnosti penzionog sistema, Kostić upozorava da se, kako ocjenjuje, u toj oblasti sprovode improvizacije koje prijete da ugroze njegovu održivost.
„Što se penzionog sistema tiče, tu se sprovode improvizacije koje prijete da uruše čitav penzioni sistem. Jasno je da se isplate penzija vezuju za budžet. Time se njegova rizičnost direktno vezuje za rizik realizacije budžeta. Iz tog se razloga penzije i drže mimo svakakve društvene pravde niskim i neopravdano izjednačenim.
Takvim odnosom, kajo dodaje,vlast šalje poruke ignorisanja i nipodaštavanja doprinosa društvu kroz rad – ključnu ljudsku aktivnost. Pa šta je onda što država treba da cijeni kao doprinos građana ako ne njihov rad i zalaganje, a ovim sistemom penzija je to obesmišljeno. Takve poruke upravo ohrabruju na odlazak, a ne na ostanak. Takve nepravde su na nivou izigravanja osnova pravednog društva koje se zovu 'društvenim dogovorom'“, ističe Kostić.
On podsjeća da je penzioni sistem pokazatelj odnosa društva prema ljudima koji su svojim radom doprinijeli njegovom razvoju, zbog čega mu se u mnogim državama posvećuje posebna pažnja.
„Penzioni sistem svakog društva je refleks njegove moralnosti – uvažavanja onoga što su oni prije vas uradili. Stoga se njemu – penzionom sistemu – poklanja ozbiljna pažnja. Primjera radi, u Hrvatskoj, kao i u mnogim zemljama, postoje tri stuba tog sistema kako bi se rizik njegovog funkcionisanja što više umanjio – kako bi bio što više siguran i izvor spokojstva generacija koje su obavile svoju ulogu.
Kod nas, kako sada stvari stoje (mada mislim da će se to mijenjati jer mora), penzioneri imaju samo 'nadu u budžet', a kao što znamo, on ne stoji baš dobro. Jer i zaduživanje po novim uslovima radi razduživanja starih dugova, zbog inflacione prirode novca, vodi nas u stalno lošiju fiskalnu poziciju“, zaključuje Kostić.
