
Dugogodišnje ugrožavanje ekosistema u Boki Kotorskoj i ostatku crnogorskog dijela Jadrana, prijetnja su opstanku akvakulture, ribarstva i turizma, ali i posebna opasnost po zdravlje ljudi i bezbjednost na moru.
Ovo upozorenje stručne javnosti, sve glasnije i dramatičnije posljednjih godina, uzaludno odlazi na adrese najodgovornijih institucija u Crnoj Gori. Domaća vlastela, po svom karakteru i biću udaljena od svake stvarnosti “pravi se mrtva” ili marginalizuje svaki ozbiljan problem, čekajući da ga neko drugi riješi. Bilo je tako i u ranijim decenijama, tako je i danas.
Jedna mala psihološka studija sigurno bi nešto od ovoga objasnila istraživanjem kolektivno-podsvijesnih strahova od nepoznatog ili stranog. Odatle ide nasilje. Pa i nasilje nad morem.
A, more je moć. Izvor života, nepregledna sila pred kojom je mali Homo Sapiens slab i nevidljiv. Ipak, kao glavni predator na Zemlji, svakako je dovoljno vješt da i tu silu učini korisnom za sebe.
Tako je nastalo sve, od ribarstva do pomorstva. Od brodogradnje do otkrića novih kontinenata. Sve ranije kulture i civilizacije su prema tim nepreglednim vodenim prostranstvima imale najveći respect, fascinaciju, nadu i strah.
More je uvijek davalo ali i uzimalo. Mora i okeani su čovjeka uzdigli do njegovih najvećih visina, a njihovo sistematsko ugrožavanje, može i da ga uništi. Bezumna egomanija savremenog ljudskog bića, opsjednutog lažnim predstavama o svojoj važnosti, odvela ga je na pogrešan put uvjerenjem da on gospodari prirodnim procesima.
Takve narcisoidne ali tragično neprosvećene pojave, često u vrhovima svjetskih država i vlada, kao “donosioci odluka”, u najboljem slučaju samo ponavljaju već napisana upozorenje da su mora i okeani ugroženi. I tu se sve završava: na poziranju i kolektivnoj hipokriziji.
Na Svjetski dan okeana, 8. juna, i ove 2025. godine čula se na mnogo jezika i jedna važna poruka naučne elite: “…Možda je vrijeme da pažnju sa valova i ljetnih fotografija usmjerimo na ono što se događa ispod površine mora i zahvalimo onima koji svakodnevno slušaju more, analiziraju ga i uče kako da ga sačuvaju”.
Šta je od svega ovoga stiglo do kabineta crnogorskih vladara?
Stižu li nekad od silnih državničkih obaveza, tamo daleko na nebesima, da ponekad pročitaju neko saopštenje/upozorenje Instituta za biologiju mora iz Kotora, te prestižne naučne ustanove sa tradicijom?Jer, upravo se tu nauka bavi egzaktnim podacima o stanju mora na crnogorskom dijelu Jadrana, posebno u Boki Kotorskoj kao najsenzibilnijoj i najugroženojoj zoni.
Krajem prošle i na samom početku ove decenije, ovaj naučni Institut radio je istraživanja u priobalju Bokokotorskog zalivu na lokacijama Strp, Sveta Nedjelja i Njivice, kao i na otvorenom moru kod Jaza, Buljarice i Sutomora koja su pokazala da “od 80 kilograma otpada sakupljenih na 100 metara dužnih, 73 kilograma otpadaju na zaliv Boke”.
Vjerovatno da od ovoga ne postoji jasniji dokaz drske nebrige prema najboljem, najkorisnijem i najproduktivnijem dijelu crnogorske obale i ekološkog stanja njenog podmorja.
A, ozbiljan naučni svijet odavno je već uradio kapitalnu studiju pod imenom “Ekološka kvantitativna analiza Bokokotorskog zaliva”. Još 2013. godine, kao dio međunarodnog projekta Programa za životnu sredinu Ujedinjenih nacija (UNEP) i Regionalnog centra za specijalno zaštićena područja (SPA-RAC) u okviru Barselonske konvencije, sve je ovo utvrđeno i jasno rečeno, a posebno da je očuvanje mora u Boki državni prioritet Crne Gore.
Punih jedanaest godina kasnije (tokom kojih Boka Kotorska nikada nije uvrštena u zaštićena morska područja), usvojen je Plan upravljanja obalnim područjem tri opštine Boke Kotorske i svečano je promovisan 10. decembra 2024. godine (ironično, na Međunarodni dan ljudskih prava).
U tom Planu se navodno insistira na poštovanju limita nosivog kapaciteta prostora, posebno u pogledu gustine izgradnje, ali o tome šta da se radi sa prijetećom ekološkom katastrofom u moru, ni riječi.
A, sa druge strane, prema jasnoj deskripciji stručnjaka Instituta za biologiju mora iz Kotora, Boka Kotorska ispunjava sve biološke kriterijume da bude dio liste Barselonske konvencije pod nazivom: Specijalno zaštićena područja od značaja za Sredozemlje (SPAMI).Jedino još da, kako tamo piše, nacionalna vlada prvo lokalitet proglasi za „zaštićeno morsko područje“.
Akte te Barselonske konvencije, dakle, krovnog dokumenta za zaštitu Sredozemnog mora, potpisala je i Crna Gora. A, kako ih sprovodi…
Putovanja crnogorskih perjanika svijetom, potpisivanje svečanih deklaracija i konvencija, birane fraze tokom uzvišenih govora, sve to ne znači da će se životne potrebe i zakoni usaglasiti. Tako govore sva iskustva sa karakterom i mentalitetom ovog podneblja. Posebno kad je u pitanju more.
Jer, koliko god se govorilo o njemu, njegovim nesagledivim mogućnostima i privilegiji Crne Gore što ga ima, ovdašnji savremeni vladari su i dalje svjetlosnim godinama daleko od razumijavanja mora, tog nesagledivog prirodnog dara.
Jedna ranija vlada i njeno ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma javno je saopštavala da „nema argumenata da Boka dobije status zaštićenog morskog područja”.
Tadašnji ministar je sročio tu „mudrost“ još drskije, pa je doslovno kazao: „…Moramo da se okanemo maštanja o apsolutnoj zaštiti svega i fantazije da se na kraju pretvorimo u jedan veliki nacionalni park. To niti je praktično, niti održivo i predstavlja karikaturu zaštite. Ni jedna zemlja na svijetu to ne radi”.
Bilo još suludijih ispada ovog, sada zaboravljenog veleuma, koji je more u zalivu Boke ovako shvatio: “…Najveći dio podmorja zaliva, u biološkom smislu, čine vrstama siromašni terigeni muljevi. Ako bismo ga poredili sa kopnenim staništima, onda bi to odgovaralo pustinjama. Ova staništa su važna, ali iz ugla zaštite, nisu prioritetna…”
Tada je utihnula sva diskusija o zaštiti mora u Boki, kojom se najviše diče isti oni koji joj “o glavi rade”.
A, posljedice su vidljive svakom koraku: Crna Gora ima 350 aktivnih divljih deponija, a samo region Opštine Kotor oko dvadeset. Dobar dio otpada iz sve tri bokeljske opštine odlazi u more.
Nedavno je, u zapadnom dijelu zaliva, u akciji šest ronilaca i četiri pomoćnika, uz pomoć specijalne mašine za vađenje otpada, na samo četiri lokaliteta u zoni podmorja hercegnovske opštine (uvala Rose, ušće rijeke Sutorine, akvatorijum luke Škver, kao i dio Topaljskog zaliva), izvađeno više od 40 tona raznog otpada, guma, plastike, željeza…Javno je saopšteno da je to tek početak. Dugoročno gledano, red bi bio da to bude kao periodično čišćenje vlastite kuće.
Ali, ima i težih slučajeva od vađenje otpada iz mora. Onih sa kojima neće ići lako…
Sada već davne 2016. godine, tadašnji sastav Javnog preduzeća “Morsko dobro” donosi skandaloznu odluku o “prihranjivanju plaža” u Bokokotorskom zalivu, u kojoj je pisalo: “…nasipanje će se vršiti pijeskom koji se vadi na separacijama u koritima rijeka, a koji je prirodnim procesom taloženja i abrazivnim dejstvom vode, obrađen do nivoa da se dobije zaobljeni oblik zrna, prečnika 4-8mm”. I sve to na čak 18 lokacija na području opštine Kotor,opštine Tivat i opštine Herceg Novi.
Tako je počelo zatrpavanje mora u Boki, a slabo pismeni pravnici ovog državnog preduzeća nazvali su tu brutalnost eufemizmom: predmetna aktivnost.
Tom prilikom su sačinili dokument u kome tvrde da je sve “…U skladu sa Zakonom o zaštiti prirode, za obavljanjepredsezonskog nasipanja postojećih plaža u Boki Kotorskoj u cilju održavanja ovih plažnih površina i njihovog stavljanja u funkciju tokom ljetnje turističke sezone”.
Ovo “predsezonsko nasipanje”, pa još “u cilju održavanja plažnih površina”, mogao je da napiše samo neko ko baš ništa o moru ne zna, a imao je moć da napravi neopisivu štetu, sve “u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode”.
Sve ovo urađeno je u saradnji sa Agencijom za zaštitu životne sredine koja jeodobrila Javnom preduzeću vršenje “predmetnih aktivnosti u prirodnom dobru Kotorsko-Risanski zaliv”. Skoro deceniju kasnije, “nasipanje plaža” i dalje traje, a u sred Anno Domini/Ljeta gospodnjeg 2025., većina njih nema ni upotrebnu dozvolu za rad.
Ni turista nema koliko su im se nadale agronatne personifikacije turističke vlasti. Ali, kažu svjetski putnici, ima i jeftinijeg ljetovanja i kulturnije usluge i čistijeg mora. Tu negdje na Mediteranu. Tamo gdje ne dovoze drobljeni pijesak iz kamenoloma.
Veći djelovi zaliva Boke Kotorske, zarobljeni su još više sa kopna, često nedovršenim betonskim fortifikacijama koje su zagazile u more, previše ružnim da bi bile podnošljive na malom, a istorijski izvanredno važnom prostoru, na kome se uvijek jasno vidjela civilizacijska razlika između rafiniranog i brutalnog.
U žargonu nove crnogorske klase i njoj srodne regionalne kleptokratske družine, riječ “zaliv” je lukrativni termin i podrazumijeva ciljano komercijalno preoblikovanje svega što je ikada činilo Boku Kotorsku autentičnom i unikatnom.
Kako onda govoriti o moru, iz tako ograđenog i nagrđenog priobalja? Kako doživjeti primorsku atmosferu u tom protivriječnom, estetski i nebeski duboko sukobljenom ambijentu?
Hoće li rušilački pohod na Boku Kotorsku ići do zadnjeg mandraća, do poslednje ponte?Dok zaliv ne postane gigantska deponija i pod morem i pored mora?
Kažu, žargonom lokalnih komunalnih službi, da “ono što je jednom bačeno u more nije više ničije”. Ako je tako, onda slijedi i jedno razumno pitanje: kome smeta čisto more?
Kome je more krivo? Kakva mračna emocija vodi uništavanju jednog od najljepših zaliva svijeta?
Slavni psihoanalitičar Karl Gustav Jung jasno je definisao mržnju: “Kad čovjek svojim duševnim stanjem ne može da prihvati nikakav predmet, biće, događaj, skupinu ljudi, pojavu (u ovom slučaju i more) možemu se javiti neprijateljski osjećaj prema ideji koja je suprotna njegovim uvjerenjima…”
Konačno, evo i jedne skoro mitološke dileme: zašto se pod nebom Crne Gore uglavnom sve podrazumijeva, ali ništa ili skoro ništa ne razumije kako treba? Ni važnost čistog mora ni pravila čistih računa.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)