Mnogi znaju, ali mnogi i ne - po struci sam zapravo dizajnerka vizuelnih komunikacija (tako kaže diploma), ne samo ilustratorka. Na početku svoje karijere radila sam prelamanje časopisa, recimo, a danas ne radim skoro baš ništa izvan okvira ilustracije.
Ponekad mi čak i nedostaje da se malo poigram sa grafičkim dizajnom, ali nekako to skoro uvijek prepustim ljudima koji su se baš specijalno opredijelili samo za tu vrstu dizajna. Studirala sam tri godine, o četvrtoj nikad nijesam razmišljala, naročito od momenta kako sam se zaposlila. Završila sam Fakultet Vizuelnih Umjetnosti u Podgorici, a i dan danas se usavršavam uz razne kurseve i radionice iskusnijih kolega. Evo kako i zašto je moja diploma meni važna i nevažna istovremeno.
ODABIR FAKULTETA
Cijelog života nešto crtam. Crtanje i bojanje mi je uvijek bio prvi odabir za igru kao baš maloj, a kasnije sam crtala i po knjigama i sveskama i gdje god sam stigla. Iako sam željela da ispunim cijeli spektar profesija, na kraju sam se opredijelila za dizajn, jer sam u srednjoj školi imala par predmeta koji su poklanjali pažnju istom. E da - završila sam elektrotehničku školu u Podgorici.
Počela sam sa pripremama za fakultet u ateljeju kod akademskih slikara. Uz mnogo brisanja i krivljenja kičme po dosta sati ‘iz cuga’ štafelajem, studijski radovi su mi i ličili na nešto. Uprkos tome, odmah sam se opredijelila za FVU i nijesam ni razmišljala o akademiji. Nekako mi je uvijek djelovala nedostižno, zatvoreno i kao da nemam dovoljno talenta, ali istovremeno, u tom momentu, nije nudila ništa izvan tradicionalnog pristupa. FVU je takođe djelovao zastrašujuće iz istih razloga što se tiče mog samopouzdanja, ali mi je takođe ponudio i multimedijalni dio u kom sam ja lično mogla bolje da se izrazim i snađem. Kada upisuješ fakultet za nešto što je većini ljudi hobi, neizmjerno je važna podrška roditelja i da vjeruju u tebe, kad tvoje samopouzdanje izostane.
Za prijavu na umjetnički fakultet praviš mapu radova. Moja je bila očajna, sad kad se prisjetim. Pravila sam neke kolaže i krokije za koje mislim da sam ih spalila odmah nakon prijemnog ispita. Jao i taj rad koji smo radili na prijemnom - voljela bih da ni slučajno ne naletim na njega, jer biće me blam od same sebe, a zapravo baš tako izgledaju počeci. Mogu sad da budem stroga prema sebi koliko hoću kad sam sigurna u svoje sposobnosti, međutim nije uvijek bilo tako. Bila sam primljena, a uopšte nisam bila sigurna da ću uspjeti da izguram do kraja studije i na kraju se bavim tom profesijom.
STUDENTSKI DANI
Sad kad bi me neki student pitao zbog čega se najviše kajem što nisam radila u toku studija, rekla bih ko iz topa - kajem se što nijesam volontirala, istraživala i bila angažovanija i van okvira fakulteta.
Bila sam jako pasivan student. Sve mi je bilo muka, pa i da crtam, jer sam bila ubijeđena da ću da radim u butiku (pošten posao, ali ne bih iskoristila diplomu za koju učim). Kroz svoje studiranje sam uspjela i da zamrzim to isto crtanje, jer ako instant ne bih uspjela nešto da uradim kako sam zamislila, samo bih se iznervirala i odustajala od svih radova. Na taj način nijesam ni mogla da napredujem, jer sam sve ređe pokušavala da crtam išta što nije zadatak na samom fakultetu.
Sve što je u toku mog studiranja nastalo od radova je bilo striktno da položim ispit i mislim da se to i vidi. Uvijek sam bila kreativna na pogrešnim mjestima i mislim da mi je to nerijetko i spasilo ocjenu. Bilo mi je važnije da prezentacija tih radova bude dobra, a radovi ko radovi - preživjeću ako ne budu savršeni, samo neka prođu, a bili su daleko od savršenih. Nadam se da je FVU ostao bez arhive radova, što se mene tiče.
Postala sam zainteresovani student tek od treće godine fakulteta. U trećoj, završnoj godini, došlo mi je do mozga konačno da neću imati posao u struci ako se debelo ne potrudim. Tada sam počela da crtam tvitove i ubijedila sebe da može da se živi od ilustracije, iako sam prethodne dvije godine provela u osjećanju da sam promašila fakultet.
Počela sam manično da crtam po više crteža na dan, isprobavam animaciju, kolaž, boju, instalaciju, performans… Sve što sam mogla sam probala, jer konačno mi je bilo jasno da to stvarno jeste za mene, jer sam znala da zaboravim da jedem i pijem od uzbuđenja dok crtam. Konačno sam vidjela koliko profesori, makar većina, zapravo ne mogu da pomognu samo nezainteresovanom studentu.
ŠTA SAM NAUČILA
Kao što sam uvijek bila, biću i sada - iskrena. Ako ćemo o tehničkim stvarima, na mom fakultetu nijesam naučila mnogo. Photoshop i ostali programi su mi bili druga kuća godinama prije studiranja, taj atelje u koji sam išla zbog spremanja za fakultet me je naučio osnovnom crtanju prije nego onaj na fakultetu, a ostalih tehnikalija se ni ne sjećam, uglavnom jer ih ni ne koristim.
Sada već koristim i druge softvere, za koje mi fakultet definitivno nije pomogao, kao i načine izražavanja koje moje studije prije 10 godina nijesu mogle ni predvidjeti. Tada se čak spekulisalo i da li objaviti rad na internet, a ne kako napraviti karijeru od interneta.
Dakle - tehnički nijesam naučila ništa ili jesam, ali vrlo malo. Što se tiče iskustva- naučila sam sve.
Naučila sam za početak istoriju umjetnosti, pa da me ne bude blam kad uđem u muzej. Naučila sam temelje svog poziva, za koje bih se ja sama vjerovatno teško natjerala, jer mi je bilo mrsko da ih učim i na fakultetu. Imala sam priliku da vidim ko su mi buduće kolege i kako se buduće kolege ophode prema konkureniciji.
Naučila sam kako ja treba da se ophodim prema svojoj konkurenciji, a to je da im ustupam poslove koji nijesu za mene i da gledam šta rade, jer možda nešto naučim. Naučila sam da ne patim od toga što moji radovi nijesu ‘umjetnost’ ili podobni za galerijsku izložbu, nego komercijala.
Naučila sam da moj stil nije faza, iako mi je tako rečeno svaki put kad bih donijela neki rad na korekture. Naučila sam da ima profesora koji te uče kao da jedva čekaju da im budeš kolega, a i onih kojima nikad nećeš biti kolega, nego zauvijek student. I sve to što sam naučila mi je beskrajno pomoglo kada sam prvi put kročila u kancelariju, sjela za radni sto i morala da se suočim sa ljudima koji nijesu dizajneri, ali bolje znaju moj posao od mene.
Iskustvo koje imaš dok radiš radove za ocjenu, ti je nešto kao trailer onoga što te čeka ako nastaviš time da se baviš i profesionalno.
ZA I PROTIV
Dosta ljudi zagovara mlade ljude pričom protiv formalnog obrazovanja - uz pomoć interneta je lako biti samouk, a fakultet je trošenje vremena. Ja podržavam formalno obrazovanje. Osnovu je lako obrađivati i nadograđivati. Ja sam samouka u photoshopu i preskačem svaku prečicu, jer me je neko dijete iz Indije u svom youtube tutorialu naučilo da mi prečice u photoshopu ne trebaju. Dijete iz Indije koje snima youtube tutoriale je super kao prva pomoć, ali nije profesor.
Profesori su tvoje buduće kolege, a od budućih kolega možeš da dobiješ još jedan par očiju koji su bili na mjestu gdje si ti i koji mogu da vide gdje griješiš i gdje si odličan. Kao što sam rekla u prehodnom tekstu - na fakltetu nećeš naučiti sve, naročito jer si na fakultetu obično odmah nakon srednje škole i ekstremno nezainteresovan za produženo obrazovanje. Međutim - iskustvo koje imaš dok radiš radove za ocjenu, ti je nešto kao trailer onoga što te čeka ako nastaviš time da se baviš i profesionalno.
Ne slažem se sa ljudima koji misle da su bolji ljudi jer su završili fakultet, a ni sa onima koji misle da su bolji jer su samouki. Dobar dizajner nema potrebu da bude bolji od drugih. Dobar dizajner poštuje svog klijenta, ne kasni, daje sve od sebe, trudi se i nikad ne prestaje da se usavršava. U svakoj profesiji moraš da uneseš i malo ljudskog, a ne samo takmičarskog.
ŠTA SA DIPLOMOM NA KRAJU
Diploma je, na kraju, stvarno samo papir. Niko od mojih poslodavaca mi do sada nije tražio diplomu, svi su uvijek puštali da moj portfolio govori za mene. Ne postoji fakultet koji ti garantuje siguran posao kad ga završiš. Ni fakultet koji će nečemu da te nauči na silu, ako ti nijesi zainteresovan. Takođe ni fakultet zbog kog ćeš biti bolji čovjek od nekog ko ga nema završenog.
Formalno obrazovanje je važno, jer je lijep uvod u tvoju profesionalnu karijeru i pokazuje ti put koji bi ti kao samouk možda duže i teže tražio. Moj veliki naklon za sve samouke dizajnere, dosta njih su i moji prijatelji i jednako su mi kolege, kao i školovani dizajneri. I dan danas korisim platforme za usavršavanje, a za diplomu ne znam gdje mi je.
Ako razmišljaš da upišeš umjetnički fakultet - čestitke, radujem se novim kolegama. Jedini savjet je da fakultet valja onoliko koliko ga ti sam iskoristiš. Ako odeš samo da položiš - položićeš. Ako odeš da naučiš nešto - naučićeš. Obrazovanje se ne završava sa 3, 4 ili 5 godina fakulteta, usavršavanje i nakon toga je obavezno. Od fakulteta sam makar dobila da u po’ dana u po’ noći znam koja je razlika između logoa i logotipa. Malo li je.
